U savremenom Omanu, gdje oko 70% stanovništva pripada ovom mezhebu, İbâdiyye se opisuje kao „umjereni islam“. Pod vladavinom sultana Kabusa, naročito od 1970-ih, razvijen je model vjerske tolerancije u kojem İbâdîje ne prave konfesionalne razlike prema pripadnicima drugih islamskih tradicija niti prema nemuslimanima
Iako trag nalazimo i u dijelovima Jemena te sjeverne Afrike, upravo je Oman postao prostor u kojem se mezheb Ibadija oblikovao u institucionalnu, teološku i političku cjelinu. Za razliku od ostalih haridžijskih frakcija koje su nestale u ranim stoljećima islama, İbâdiyye su uspjeli preživjeti zahvaljujući umjerenijem pristupu i religijsko-političkoj kulturi koja se razvijala paralelno sa omanskom državnosti.
Haridžijski pokret nastao je nakon dramatičnih događaja u Sıffinu, presudne bitke između hazreti Alije i hazreti Muavije. Uslijed „hakemskog događaja“,odluke da se spor riješi arbitražom, dio Alijine vojske napustio je borbu smatrajući takvo rješenje odstupanjem od Božijeg zakona. Odatle naziv „haridžije“,oni koji su izašli. Nakon krvavog obračuna u Nehrevenu 658. godine, mali broj preživjelih razišao se prema Basri, Šehrezûru i drugim krajevima. Njihovo djelovanje bilo je neujednačeno sve do smrti halife Jezida, kada se u Basri ponovo javlja snažan val haridžijskih okupljanja.
U tim napetim godinama, kada je veliki broj pripadnika pokreta boravio u Basri, nastao je ideološki raskol koji će postati prekretnica u formiranju İbâdiyye. Nafi bin el-Ezrak, osnivač agresivnog krila poznatog kao Ezârika, zastupao je tezu da se ne samo protiv „nevjernika“, nego i protiv haridžija koji se ne priključuju ustanku mora voditi borba. Njegov stav o dozvoljenosti krvi i imovine protivnika izazvao je otpor dijela haridžija.
Upravo u toj polemici pojavio se Abdullah b. İbâd, čovjek po kome će mezheb dobiti ime. On je odbio Ezrakovu logiku tekfira i uveo pojmove „nimet-kufra“ i „širk-kufra“, nastojeći razlikovati teške grijehe od stvarnog napuštanja vjere. Za njega, musliman koji počini grijeh ili izostavi političku obavezu nije nužno nevjernik, nego vjernik kojem je potrebna pokajnička ispravka.
Ova teološka distanca od ekstremizma postala je temelj İbâdiyya. Sljedbenici Abdullaha b. İbâda ostali su u Basri, odbijajući da se priključe borbenim pohodima Ezârika, a u osmom stoljeću mezheb se organizirao zahvaljujući učenjacima poput Ebu Ubejdea, koji je poslao „nosioca znanja“ (hamalat al-ilm) u različite dijelove islamskog svijeta. Tako İbâdiyye stižu u Oman, gdje nailaze na pogodno tlo i široko prihvatanje, između ostalog i zato što je jedan od najutjecajnijih učenjaka mezheba, Cabir b. Zeyd, bio omanskog porijekla.
Od osmog stoljeća nadalje İbâdiyye se širi prema Hadramautu, Jemenu i Magribu. U sjevernoj Africi zabilježili su nekoliko kraćih pokušaja stvaranja političkih zajednica, ali jedino je u Omanu uspjela postati državotvorni temelj. Omanski vladari, uprkos povremenim unutrašnjim sukobima i portugalskoj okupaciji u 16. vijeku, uspjeli su razviti stabilan politički sistem u kojem je İbâdiyye funkcionirala kao vodeća religijska tradicija. Nakon 1744. godine, kada je okončan dugi građanski rat, Oman je izgradio oblik vlasti koji je sačuvao elemente İbâdijske tradicije, iako je prvobitni sistem izbornog imamata s vremenom ustupio mjesto dinastičkoj vladavini.
Teološki, İbâdiyye vjeruju da je iman cjelina koja obuhvata i djela, ali se, za razliku od ranih haridžija, ne zastupa stav da grijeh automatski vodi izlasku iz vjere. Veliki grješnik i dalje je musliman, ali spasenje ovisi o njegovoj pokajanosti, jer prema İbâdijskom učenju Poslanik neće posredovati za počinioce velikih grijeha. Mezheb ima i nekoliko akidetskih odstupanja od klasičnog sunitskog učenja.
U praktičnom fikhskom životu İbâdîje se u velikoj mjeri oslanjaju na sunitsku pravnu tradiciju, uz nekoliko manjih razlika u ibadetima. Najveća razlika odnosi se na ulogu imama: İbâdiyye odbacuje uvjet da imam mora biti iz plemena Kurejš, naglašavajući znanje, pravednost i pobožnost kao ključne kriterije.
U savremenom Omanu, gdje oko 70% stanovništva pripada ovom mezhebu, İbâdiyye se opisuje kao „umjereni islam“. Pod vladavinom sultana Kabusa, naročito od 1970-ih, razvijen je model vjerske tolerancije u kojem İbâdîje ne prave konfesionalne razlike prema pripadnicima drugih islamskih tradicija niti prema nemuslimanima. Današnja slika mezheba, mirna, inkluzivna i modernizirana, znatno se razlikuje od njegove rane historijske faze, što pokazuje koliko se vjerske tradicije mogu mijenjati pod utjecajem društvenih i političkih okolnosti.
IZVOR: GZT
