Povlačenje kurdskih snaga iz logora al-Hol otvorilo je opasan vakuum u jednom od ključnih žarišta ekstremizma u Siriji. Među desetinama hiljada zatočenih nalaze se i državljani Bosne i Hercegovine, čija sudbina ostaje nepoznata

Ovih je dana sjeveroistok Sirije ponovo postao pozornica naglog i brutalnog preokreta koji razotkriva krhkost poslijeratnih poredaka, ali i hladnu logiku međunarodne politike. Povlačenje kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) iz logora al-Hol, jednog od najvećih i najopasnijih mjesta na kojima su koncentrirani bivši pripadnici i porodice tzv. Islamske države, nije samo vojno-taktička odluka pod pritiskom. To je simbolički trenutak kraja jedne epohe: epohe u kojoj su Kurdi, uz američku podršku, bili ključni kopneni saveznik Zapada u borbi protiv ISIS-a, ali bez ikakve dugoročne garancije za vlastitu sigurnost i političku budućnost.

Al-Hol, logor u kojem se nalazi oko 24.000 ljudi, većinom Sirijaca i Iračana, ali i oko 10.000 stranih državljana, godinama je figurirao kao tempirana bomba. U njemu su smještene i najradikalnije žene povezane s Islamskom državom, zajedno s djecom koja su odrastala u okruženju ekstremističke indoktrinacije. Zapadne vlade su upozoravale da bi svaki kolaps sigurnosti mogao imati regionalne i globalne posljedice, ali su istovremeno odbijale da repatriraju vlastite državljane ili ponude dugoročno rješenje. Kada su se kurdske snage, suočene s napredovanjem sirijske vojske, povukle iz logora, taj „neuspjeh međunarodne zajednice“, kako su ga same nazvale, postao je bolan i opipljiv.

Povlačenje SDF-a odvijalo se paralelno s munjevitim prodorom snaga Damaska u sjeveroistočnu Siriju. U svega nekoliko dana, kurdske snage izgubile su Raku i Deir ez-Zor, gradove koji su godinama bili simboli njihove vojne moći i administrativne kontrole. Prebjegavanje arapskih plemenskih struktura, dugo nezadovoljnih kurdskom dominacijom u arapskim područjima, dodatno je ubrzalo kolaps. Bio je to najveći pomak linija fronta još od pada režima Bashara al-Assada u decembru 2024. i dolaska novog predsjednika, Ahmed al-Share, na čelo zemlje.

U tom trenutku postalo je jasno da se mijenja i američka pozicija. Izjava američkog izaslanika za Siriju Toma Barracka da Sjedinjene Američke Države više ne podržavaju SDF kao glavnog partnera u borbi protiv ISIS-a bila je politički potres. Obrazloženje je bilo hladno i precizno: Kurdi su bili „najefikasniji kopneni partner“ dok nije postojala funkcionalna centralna sirijska država. Sada, s obnovljenom vlašću Damaska i njegovim pristupanjem Globalnoj koaliciji protiv ISIS-a, „izvorna svrha SDF-a je istekla“. Drugim riječima, savez je bio situacioni, a ne strateški.

Za Kurde, ta rečenica ima historijski prizvuk izdaje. Od Irana 1946, preko Iraka 1970-ih, do Sirije danas, obrazac se ponavlja: savezništva koja traju dok su korisna, a nestaju čim se promijeni geopolitička računica. To osjećanje ogorčenosti snažno se osjeća na terenu. U Deriku, gradu na istoku Sirije u blizini iračke granice, hiljade raseljenih Kurda smjestilo se u škole i improvizirane prihvatne centre. Ljudi koji su prije samo nekoliko godina slavili poraz ISIS-a danas govore o „četvrtom bježanju od rata u osam godina“.

Izjave boraca, veterana YPG-a, zvuče kao rezime cijele jedne generacije: „Amerikanci su nas prodali. Trump nas je izdao. Zašto smo onda ginuli protiv ISIL-a?“ Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću donio je kontinuitet politike u kojoj se principi podređuju interesima, a lokalni saveznici tretiraju kao potrošna roba.

Humanitarna slika prati političku katastrofu. Derik, grad od oko 40.000 stanovnika, pretvoren je u čvorište haosa: kolone vozila s imovinom prekrivenom UN-ovim ceradama, improvizirane straže s kalašnjikovima, mladi koji noću patroliraju uz vatru i improvizirane protivavionske mitraljeze. Pored sirijske pravoslavne crkve i još uvijek osvijetljene božićne jelke, stoje izbjeglice koje svjedoče o egzekucijama, pljačkama i tijelima ostavljenim uz ceste. To je slika zemlje koja nikada nije izašla iz rata, već je samo mijenjala njegove faze.

Posebno zabrinjava pitanje zatvorenika ISIL-a. Prema procjenama, SDF je upravljao s desetak zatvora u tri provincije i čuvao više od 9.000 bivših boraca. Bijeg stotina zatvorenika iz objekata poput Al Shaddadija i kolaps kontrole u Al-Holu prizivaju mračna sjećanja na 2013. godinu, kada je bijeg nekoliko stotina džihadista iz zatvora Abu Ghraib u Iraku bio uvod u spektakularni povratak ISIL-a i njegovo teritorijalno širenje. Povijest, upozoravaju analitičari, ne mora da se ponovi u istom obliku, ali rime su već tu.

U trenutku kada se SDF povlači iz logora al-Hol, pitanje je šta se dešava s državljanima Bosne i Hercegovine koji se nalaze u tom kampu? Zapadne sigurnosne službe godinama upozoravaju da se radi o prostoru u kojem se ekstremizam ne gasi, nego reproducira: djeca odrastaju u ideološki zatvorenoj sredini, žene održavaju rigidne strukture lojalnosti ISIS-u, a kamp funkcioniše kao paralelni društveni poredak izvan stvarne pravne kontrole.

Ono što je u ovom trenutku ključno naglasiti jeste da ne postoji javno, zvanično i precizno saznanje koje potvrđuje šta se konkretno desilo s bh. državljanima u al-Holu: da li su ostali u kampu, da li su premješteni, da li su pobjegli ili su pod novim režimom pritvora.

Prema ranijim podacima Ministarstva sigurnosti BiH, desetine bh. državljana su i dalje bile u kampovima Al-Hol i Al-Roj ili u pritvorskim jedinicama pod kontrolom kurdskih snaga. Medijski izvještaji u različitim periodima navodili su različite brojke, što samo dodatno svjedoči o fragmentiranoj evidenciji i dugogodišnjem institucionalnom zastoju.

Za Bosnu i Hercegovinu, problem al-Hola nikada nije bio samo pitanje „tamo negdje daleko“. Naprotiv, on je godinama predstavljao ogledni primjer institucionalnog izbjegavanja teških odluka. Dok su neke evropske zemlje, uz velike političke kontroverze, ipak započele repatrijaciju svojih državljana, barem djece, BiH je ostala zaglavljena između sigurnosnih strahova, političkog oportunizma i administrativne tromosti. Status quo je održavan pod pretpostavkom da će kamp ostati pod relativno stabilnom kontrolom SDF-a i da se problem može beskonačno odlagati. Ta pretpostavka se sada urušila.

Ako sirijske vlasti u potpunosti preuzmu al-Hol, pravni i politički okvir se dramatično mijenja. Damask nije pokazao spremnost da tretira strane državljane kroz međunarodne mehanizme kakve su preferirale zapadne države, niti postoji jasna garancija pristupa međunarodnih humanitarnih organizacija. U tom scenariju, bh. državljani mogu završiti u sirijskom zatvorskom sistemu, biti prebačeni u druge objekte, ili u najgorem slučaju nestati iz formalnih evidencija u haosu tranzicije.

Još opasniji scenarij je bijeg pojedinaca ili porodica, njihovo kretanje kroz zone sivog suvereniteta i eventualno uključivanje u nove ili postojeće ekstremističke mreže. Historijsko iskustvo s Bliskog istoka jasno pokazuje da i relativno mali broj „oslobođenih“ ili „izgubljenih“ ekstremista može imati nesrazmjerno velike sigurnosne posljedice.

Sukob između Damaska i kurdskih snaga prijeti da destabilizira i širi region. U iračkom Kurdistanu, gradovi poput Duhoka, Sulejmanije i Kirkuka svjedočili su masovnim protestima s pozivima da se granice otvore kako bi se dobrovoljci pridružili borbi. Kurdistan kao transnacionalna zajednica ponovo se mobilizira, brišući državne granice u ime etničke solidarnosti. Oružane grupe poput PAK-a, koje su ranije sarađivale s Washingtonom, sada otvoreno optužuju SAD da su „zamijenile moralne vrijednosti interesima“.

Čak i unutar Turske, gdje Kurdi čine gotovo petinu stanovništva, kriza u Siriji odjekuje snažno. Protesti u pograničnim gradovima i izjave lidera PKK-a da neće „ostaviti sirijske Kurde same“ dodatno komplikuju ionako krhke pregovore između Ankare i kurdskog pokreta. Time se sirijska kriza ponovo pretvara u regionalni čvor koji povezuje Irak, Tursku i Iran.

U širem smislu, povlačenje SDF-a iz al-Hawla i američko distanciranje od kurdskih snaga označavaju promjenu paradigme. Borba protiv ISIS-a više nije centralna tačka zapadne politike u Siriji; prioritet je stabilnost države, čak i ako to znači jačanje centralne vlasti koja je do jučer bila neprijatelj. Kurdi, koji su godinama bili percipirani kao moralno „čisti“ saveznici, sada su svedeni na pregovarački problem unutar sirijskog suvereniteta.

Za međunarodnu zajednicu, al-Hol ostaje ogledalo vlastite neodgovornosti. Logor je godinama bio prepušten improviziranoj kurdskoj upravi bez adekvatne podrške, dok su zapadne države izbjegavale politički neugodne odluke o repatrijaciji i suđenju vlastitim državljanima. Kada je sistem pukao, odgovornost je, kao i mnogo puta ranije, prebačena na lokalne aktere.