Napadi su najčešće izvođeni noću, uz maske i bijele odore, čime se namjerno stvarao psihološki efekat terora i nekažnjivosti. Linčevi, javna vješanja, premlaćivanja, paljevine i prijetnje bili su dio svakodnevice u brojnim dijelovima Juga.

Ku Klux Klan (KKK) osnovan je na današnji dan, 24. decembra 1865. godine, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, kao odgovor dijela bijelog južnjačkog stanovništva na poraz Konfederacije i ukidanje ropstva. Do 1870. godine organizacija se proširila gotovo na sve južne savezne države i postala ključni instrument otpora politici Rekonstrukcije, koju je vodila Republikanska stranka s ciljem političke, pravne i ekonomske ravnopravnosti oslobođenih Afroamerikanaca. Klan nije djelovao kao klasična politička stranka, već kao paravojna i teroristička mreža čiji je osnovni cilj bio obnova bijele supremacije.

Prvi Klan osnovan je u gradu Pulaski, u saveznoj državi Tennessee, od strane bivših oficira i vojnika Konfederacije. Ime organizacije navodno potiče od grčke riječi kyklos (krug), dok je njena unutrašnja hijerarhija poprimila gotovo ritualni karakter, s titulama poput „Velikog čarobnjaka“, „velikih zmajeva“ i „kiklopa“. Na čelu organizacije nalazio se general Konfederacije Nathan Bedford Forrest, čija je uloga simbolizirala direktnu vezu između poražene robovlasničke elite i nasilnog otpora novom poretku.

Djelovanje Klana vremenski se poklopilo s radikalnijom fazom Rekonstrukcije, kada je američki Kongres, protivno volji predsjednika Andrewa Johnsona, usvojio zakone koji su južne države stavili pod vojnu upravu i uvjetovali njihov povratak u Uniju prihvatanjem 14. amandmana, kojim je Afroamerikancima zagarantirana jednakost pred zakonom i pravo glasa. Upravo je političko osnaživanje crnog stanovništva izazvalo najžešću reakciju Klana.

Nasilje je postalo centralno sredstvo djelovanja Ku Klux Klana. Organizacija je vodila sistematsku kampanju zastrašivanja, napada i ubistava, usmjerenu protiv afroameričkih birača, republikanskih političara – i bijelih i crnih – te protiv institucija koje su simbolizirale crnačku autonomiju, poput škola i crkava. Napadi su najčešće izvođeni noću, uz maske i bijele odore, čime se namjerno stvarao psihološki efekat terora i nekažnjivosti. Linčevi, javna vješanja, premlaćivanja, paljevine i prijetnje bili su dio svakodnevice u brojnim dijelovima Juga.

Tokom ustavnih konvencija 1867–1868. godine, najmanje deset posto izabranih crnih delegata bilo je izloženo nasilju, a sedam ih je ubijeno. Jedan od najozloglašenijih događaja zbio se u Južnoj Karolini u januaru 1871. godine, kada je oko 500 maskiranih Klanovaca napalo okružni zatvor i bez ikakvog sudskog postupka linčovalo osam crnih zatvorenika. Ovakvi napadi nisu bili izolirani incidenti, već dio šire strategije destabilizacije republikanske vlasti i obeshrabrivanja Afroamerikanaca da učestvuju u političkom životu.

Iako se Klan često prikazivao kao pokret siromašnih bijelaca, njegovo članstvo obuhvatalo je sve društvene slojeve – od farmera i radnika do advokata, ljekara, trgovaca i vjerskih službenika. U mnogim sredinama lokalna policija i sudovi ili su bili infiltrirani pripadnicima Klana ili su svjesno ignorirali nasilje, dok su svjedoci odbijali svjedočiti iz straha od odmazde. Takva klima nekažnjivosti omogućila je da Klan funkcionira kao paralelna vlast.

Tek nakon pritiska republikanskih vlada na jugu, Kongres je reagirao usvajanjem Zakona o provođenju zakona, uključujući i Ku Klux Klan Act iz 1871. godine, kojim su određena krivična djela prvi put proglašena federalnim prekršajima. Predsjednik Ulysses S. Grant iskoristio je ove ovlasti za slamanje Klanovih struktura, posebno u Južnoj Karolini. Ipak, politička volja za nastavak Rekonstrukcije ubrzo je oslabila, a do 1876. godine bijela supremacija je ponovo učvrstila kontrolu nad cijelim Jugom.

Klan je ponovo oživljen početkom 20. stoljeća, 1915. godine, u atmosferi nativizma i straha od imigracije, potaknut filmom Rađanje jedne nacije. Druga inkarnacija Klana proširila je svoje neprijatelje na katolike, Jevreje, strance i sindikalne pokrete. U 1920-im godinama, s više od četiri miliona članova, organizacija je otvoreno djelovala, organizirajući masovne marševe, ali i nastavljajući nasilne napade i zastrašivanje političkih protivnika.

Tokom borbe za građanska prava sredinom 20. stoljeća, lokalne Klanove ćelije ponovo su posegnule za terorizmom, uključujući bombaške napade na crnačke crkve i škole, kao i ubistva i premlaćivanja aktivista. Ovi činovi, iako zamišljeni kao sredstvo očuvanja rasne hijerarhije, izazvali su snažnu reakciju američke javnosti i doprinijeli jačanju podrške zakonima o građanskim pravima.

Historija Ku Klux Klana pokazuje da se ne radi o marginalnoj pojavi, već o dugotrajnom fenomenu u kojem su rasizam, politički ekstremizam i nasilje bili duboko isprepleteni s institucionalnim strukturama vlasti. Klan je, u različitim historijskim fazama, djelovao kao instrument očuvanja privilegija kroz teror, ostavljajući trajne posljedice na američko društvo i njegovu borbu za jednakost.