Taj fenomen dobrovoljnog odlaska u rat za državu koja je formalno već napustila njihove krajeve predstavlja jedinstven primjer u vojnoj historiji dvadesetog stoljeća

Moreuzi Bosfor i Dardaneli, koji kroz Mramorno more čine prirodnu kapiju između kontinenata, kroz čitavu su pisanu povijest bili poprište odsudnih sukoba. Posljednji veliki sudar na ovom prostoru odigrao se u vihoru Prvog svjetskog rata, predstavljajući po svojim geopolitičkim ulozima jedan od najkrvavijih okršaja u modernoj historiji.

Na uskom prostoru Galipolja sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila svijeta, Britansko carstvo, i iscrpljena, siromašna Osmanska carevina koja je proživljavala svoje posljednje godine. Iako je osmanska država u tom periodu vodila iscrpljujuće borbe na Srednjem istoku, Kavkazu i Balkanu, zauzimajući mjesto u redovima gubitnika, vezanost balkanskih muslimana za Istanbul ostala je nepokolebljiva.

Taj fenomen dobrovoljnog odlaska u rat za državu koja je formalno već napustila njihove krajeve predstavlja jedinstven primjer u vojnoj historiji dvadesetog stoljeća.

Nakon poraza u Balkanskim ratovima, Osmansko carstvo je definitivno napustilo Sandžak, prepuštajući ga novim granicama Srbije i Crne Gore. Iako su administrativne i političke veze sandžačkih Bošnjaka s Istanbulom bile naglo i brutalno pokidane, emocionalni i vjerski refleks ostao je snažan. Kada je počeo Prvi svjetski rat, na hiljade Sandžaklija, u narodu poznatih kao đurumlije, dobrovoljno je pristupilo redovima osmanlijske vojske.

Njihov put nije bio jednostavan niti direktan; mnogi su prvo ratovali na dalekom frontu u Galiciji protiv ruske vojske. Oni koji su uspjeli preživjeti te ledene ravnice, prebačeni su u Anadoliju gdje su se odmah priključili odbrani moreuza Čanakale, a kasnije i Oslobodilačkom ratu. Broj bošnjačkih dobrovoljaca koji su stigli na ratište Čanakale iznosi oko petnaest hiljada i sedam stotina ljudi, a tragična činjenica je da su gotovo svi ovi mladići bili mlađi od dvadeset četiri godine.

Ovaj masovni odaziv Bošnjaka odbrani Hilafeta dogodio se u kritičnom historijskom trenutku, upravo kada su mnoge druge nacije i teritorije koje su se nalazile unutar osmanskih granica počele okretati leđa Carevini, tražeći savezništvo s Antantom. Borba za Istanbul u bošnjačkim očima nije bila borba za teritoriju, već borba za sami opstanak islama i duhovnog centra kojem su pripadali stoljećima.

Na čelu organizacije ove dobrovoljačke vojske nalazile su se markantne historijske ličnosti poput Riza-bega Muratbegovića iz Novog Pazara i Ahmet-age Hamzagića iz Tutina. Oni su bili idejni i logistički pokretači mobilizacije u Sandžaku, vjerujući da se sudbina Balkana rješava na Dardanelima. Osim u ljudstvu, Bošnjaci su pružili i ogromnu materijalnu pomoć. Sakupljeni novac i porodični nakit slani su Fevzi Čakmak-paši, koji je u to vrijeme obavljao funkciju mutasarrifa u sandžačkom gradu Taslidži, današnjim Pljevljima, odakle su sredstva proslijeđena na front.

Strateški značaj Čanakalea bio je nemjerljiv. Osvajanjem Galipolja saveznici bi izbacili Osmanlije iz rata, zauzeli glavni grad i uspostavili potpunu kontrolu nad moreuzima. Britansko carstvo je u ovaj pohod uključilo vojnike iz svih svojih udaljenih kolonija, dok su se na suprotnoj strani, u turskim rovovima, nalazili Bošnjaci, Kurdi, Čerkezi i Turci, ujedinjeni u namjeri da spriječe kolonijalni jaram.

Pomorska bitka koja je trajala od novembra 1914. do marta 1915. godine bila je uvod u još krvaviji kopneni sukob. Tog sudbonosnog osamnaestog marta, saveznička flota od osamnaest ratnih brodova pokušala je forsirati prolaz. Osmanlijska vojska je primijenila taktičku zamisao dopuštanja neprijatelju da uđe duboko u domet obalne artiljerije. Kada su se brodovi približili na svega sedam kilometara, nastao je najžešći okršaj u kojem su francuski brodovi Gaulois i Bouvet, zajedno sa britanskim oklopnjačama Irresistible i Ocean, uništeni ili teško oštećeni podvodnim minama i artiljerijskom vatrom.

Uloga Bošnjaka u kopnenim operacijama koje su uslijedile bila je ključna za održavanje linija fronta. Oni su bili pješadija koja je na poluotoku Gelibolu mjesecima držala položaje pod neprestanom paljbom najmodernijih topova. U turskoj historiji se 18. mart danas slavi kao Dan šehida, a bošnjačka imena na nišanima širom Čanakalea svjedoče o razmjerama njihove žrtve.

Njihova uloga bila je presudna u trenucima kada je osmanska vojska bila na rubu ljudskih resursa. Veze s Balkanom, iako fizički pokidane, održavane su kroz stalni priliv novih dobrovoljaca koji su bježali preko granica kako bi se domogli ratišta.

Vojni rezultati pobjede na Čanakaleu direktno su uticali na produženje Prvog svjetskog rata za najmanje dvije godine. Zatvaranje moreuza za prolaz savezničke pomoći Rusiji ubrzalo je unutrašnji kolaps ruskog carstva i uspon boljševičke ideologije, što je trajno promijenilo političku kartu svijeta. Politički gledano, ova pobjeda je spriječila pad Istanbula i dokazala da turska nacija nije izgubila snagu uprkos raspadu carstva. Poraz britanske flote srušio je mit o njihovoj pomorskoj nepobjedivosti i podstakao pokrete za nezavisnost u brojnim evropskim kolonijama širom Azije i Afrike.

Za Bošnjake je Galipolje postalo mjesto gdje je stradala njihova najvitalnija generacija, s obzirom na to da se tek mali dio onih koji su preživjeli uspio vratiti u Sandžak ili Bosnu.

Društveni gubici koje je turski narod pretrpio, procjenjuju se na preko stotinu hiljada obrazovanih kadrova, učitelja i studenata medicine, što se direktno osjetilo u godinama nakon rata. Bošnjački doprinos u tom smislu je bio proporcionalno ogroman. Mnogi potomci bošnjačkih plemićkih porodica, poput Preljubovića, ostali su zauvijek na tim krševitim obalama. Pored direktne borbe, Bošnjaci su bili važan faktor stabilnosti unutar mješovitih jedinica, unoseći disciplinu i odlučnost koja je crpljena iz svijesti o borbi za goli opstanak identiteta. Danas spomenici na Čanakaleu, podignuti zalaganjem bošnjačke dijaspore i biznismena poput Ismeta Çalışkana i Sinana Dumana, služe kao jedini službeni znak sjećanja na te mladiće koji su iz sandžačkih kasaba krenuli u odbranu moreuza.

Važnost Bosfora i Dardanela kao geostrateških tačaka ni danas nije umanjena. Oni su i dalje ključ međunarodnih odnosa, baš kao što su bili u vrijeme Napoleona koji je tvrdio da onaj ko vlada Istanbulom vlada svijetom. Ruske aspiracije prema toplim morima i njemački prodor na istok svoj su vrhunac doživjeli upravo na Galipolju. Da je odbrana popustila, proces balkanizacije i kolonizacije Orijenta bio bi potpun, a Bošnjaci bi vjerovatno izgubili svaku šansu za očuvanje vjerskog i kulturnog kontinuiteta. Zato se bitka na Čanakaleu ne može posmatrati samo kao turska bitka, već kao zajednički odbrambeni napor balkanskih muslimana.

Iako je Osmanlijska carevina na kraju bila na strani gubitnika, moralna i vojna pobjeda na Dardanelima omogućila je opstanak Anadolije kao jezgra buduće turske države. Bošnjaci koji su se naselili u raznim dijelovima zemlje nakon rata postali su integralni dio tog procesa izgradnje novog društva. Njihov doprinos je bio svestran, od ratnih zasluga do kasnijeg učešća u privrednom životu.

Međutim, praznina koja je nastala u Bosni i Sandžaku zbog odlaska hiljada mladića nikada nije u potpunosti popunjena. Taj gubitak ljudskog potencijala bio je jedan od razloga slabljenja bošnjačkog faktora na Balkanu u decenijama koje su uslijedile.

Analiza uloge dobrovoljaca iz Novog Pazara, Tutina i Taslidže pokazuje da je mobilizacija bila rezultat duboke unutrašnje organizacije bošnjačkog naroda. Nije se radilo o haotičnom odlasku pojedinaca, već o svjesnom formiranju vojske dobrovoljaca koja je imala jasnu strukturu i vođstvo.

Ahmet-aga Hamzagić i Riza-beg Muratbegović uspjeli su animirati najmlađe i najsposobnije, šaljući ih u rat koji su smatrali svetim. Njihova saradnja s Fevzi Čakmak-pašom u Taslidži bila je ključna za logistički lanac koji je spajao Sandžak sa Galipoljem. Novac i zlato koje su Bošnjaci prikupili bili su neophodni za opremanje jedinica na ratištu koje je oskudijevalo u svemu, osim u hrabrosti.

Vojna historiografija često zanemaruje da su Bošnjaci bili prisutni na gotovo svim kritičnim tačkama fronta, od morskih utvrda do najdubljih rovova na kopnu. Njihov borbeni duh je prepoznat i od strane neprijatelja, koji su u svojim izvještajima često spominjali fanatični otpor branilaca koji govore nepoznatim slovenskim jezikom. Bitka na Čanakaleu je tako postala mjesto gdje se bosanska hrabrost stopila s anadolskim saburom. Činjenica da su dobrovoljci bili mlađi od dvadeset četiri godine govori o tome da je Bošnjački narod u taj sukob uložio svoju budućnost, vjerujući da bez slobodnog Istanbula nema slobode ni na Balkanu.

Bošnjačke đurumlije sa Dardanela nisu bili samo vojnici; oni su bili ambasadori jednog naroda koji je uprkos svim historijskim nepravdama i pokidanim vezama, ostao vjeran svojim idealima. Njihova žrtva je ugrađena u temelje moreuza, čineći ih neraskidivim dijelom bošnjačke historijske sudbine. Bez razumijevanja njihove uloge, slika o Prvom svjetskom ratu na Balkanu i u Maloj Aziji ostaje nepotpuna, a pijetet prema šehidima Čanakalea ostaje samo polovičan. Strateški značaj Dardanela kao vrata svijeta i danas diktira globalnu politiku, ali za Bošnjake su ti moreuzi prije svega veliko mezarje njihove mladosti. Svaki spomenik i svaki sjećanje na 18. mart mora biti prožeto sviješću o đurumlijama iz Sandžaka i Bosne.