Jesu li prvi kršćani zaista bili religija siromašnih i potlačenih? Američki sociolog Rodney Stark u knjizi „Ekspanzija kršćanstva“ dovodi u pitanje uvriježenu sliku o društvenim korijenima ranog kršćanstva i nudi provokativnu reinterpretaciju njegovog uspona u Rimskom carstvu
Neke ideje, toliko puta ponovljene, počinju nam se činiti neupitnim istinama. Jedna od njih jeste da su prvi sljedbenici Isusa Krista predstavljali religijski pokret siromašnih i potlačenih, vjeru marginaliziranih slojeva Rimskog carstva. Takvu sliku u 19. stoljeću artikulirao je i Friedrich Engels, tumačeći rane kršćane kao svojevrsni duhovni pandan društvenoj pobuni obespravljenih. No, koliko je ta predodžba historijski utemeljena?
Američki sociolog Rodney Stark u svojoj knjizi „Ekspanzija kršćanstva“ dovodi u pitanje ovu, naizgled čvrstu, interpretaciju. Stark ne pretendira na konačnu riječ, svjestan je da oskudna dokumentacija iz prvih stoljeća onemogućava definitivne zaključke. Ipak, njegova analiza nudi alternativno i argumentirano viđenje društvene strukture ranih kršćanskih zajednica.
Prema Starku, da su prvi kršćani bili dominantno siromašni, rimske vlasti vjerovatno bi ih doživljavale kao političku prijetnju, a ne tek kao religijsku devijaciju izvan dopuštenih okvira. Rimsko carstvo je, podsjeća autor, znalo kako reagirati na socijalne pokrete koji su prijetili poretku. Tretman kršćana, povremen, selektivan i uglavnom usmjeren prema vođama, ne odgovara obrascu represije nad klasnom pobunom.
No kako uopće rekonstruirati socijalni sastav prvih kršćanskih zajednica? Stark ukazuje na niz indicija. Među njima je i uloga imućnih dobrotvora, čije je finansijsko pokroviteljstvo bilo presudno za opstanak i širenje zajednica. Također, pojedini rani kršćanski autori, sudeći prema jeziku i retoričkom stilu, obraćali su se obrazovanom i kulturno sofisticiranom auditoriju. To sugerira da kršćanstvo nije bilo isključivo religija potlačenih, već je nalazilo pristup i među višim društvenim slojevima.
Autor dodatno poseže za komparativnim uvidima iz savremenih religijskih pokreta. Statistike pokazuju da na redovnim nedjeljnim obredima u današnjim društvima ne dominiraju najsiromašniji slojevi. Premda poređenje različitih epoha ne predstavlja dokaz u strogom smislu, ono pruža analitički okvir koji otvara prostor za preispitivanje uvriježenih narativa.
Jedno od ključnih pitanja jeste: kako je kršćanstvo uspjelo postati dominantna religija Carstva? Često se pretpostavlja da je poganstvo bilo snažno i duboko ukorijenjeno, te da je kršćanstvo raslo uprkos moćnoj religijskoj konkurenciji. Stark, međutim, sugerira drugačiju sliku. Pojava blasfemičnih grafita u ruševinama Pompeje, koji nisu bili uklonjeni, može ukazivati na slabljenje tradicionalne pobožnosti i eroziju autoriteta službene religije. Ako su bogovi bili predmet javne poruge bez ozbiljnih posljedica, to govori o slabijem intenzitetu religijskog uvjerenja nego što se često pretpostavlja.
U takvom kontekstu, službena religija Rimskog carstva možda više nije zadovoljavala duhovne potrebe stanovništva. To je otvaralo prostor za nove kultove, poput onog posvećenog božici Izidi, ali i za širenje kršćanstva. Slabljenje poganske religije, prema ovoj interpretaciji, moglo bi objasniti i činjenicu da progoni kršćana nisu bili kontinuirani ni sistematski. Meta represije najčešće su bili istaknuti vođe, dok je većina vjernika prolazila bez težih posljedica.
Posebno intrigantno pitanje odnosi se na obraćenje cara Constantine the Great. Tradicionalna historiografija često ističe da je upravo njegova podrška presudno ubrzala širenje kršćanstva. Stark, međutim, postavlja obrnuto pitanje: šta ako je Konstantin reagirao na već postojeći rast ove religije? Drugim riječima, možda carska podrška nije bila uzrok, već posljedica snažnog i već ukorijenjenog pokreta.
Vrijednost Starkove knjige ne leži u tome što nudi konačne odgovore, već u tome što postavlja niz plodnih hipoteza koje tjeraju na reviziju ustaljenih historiografskih obrazaca. Iako se s njegovim zaključcima ne slažu svi stručnjaci, doprinos raspravi o ranim stoljećima kršćanstva je nesporan.
„Ekspanzija kršćanstva“ tako se nameće kao nezaobilazno štivo, kako za akademsku zajednicu, tako i za širu publiku koja želi dublje razumjeti društvene i kulturne procese koji su oblikovali jednu od najutjecajnijih religija svjetske historije.
IZVOR: La Vanguardia
