Kako je karizmatična kraljica, rođena u Damasku, postavila temelje ženskog obrazovanja i društvenih reformi u Afganistanu 1920-ih i zašto se nanjezino nasljeđe danas ponovo podsjeća

Sredinom 1920-ih, kralj Amanulah obraća se publici u kabulskoj palati: „Islam ne zahtijeva da žena pokriva tijelo ili nosi bilo kakvu zadjenu.“ Podsjeća na hazreti Hatidžu, bogatu poduzetnicu i prvu suprugu Poslanika, i na učešće Poslanikovih supruga u bitkama bez vela. Pored njega stoji kraljica Soraja Tarzi; dok aplauz traje, ona lagano skida svoj veo. Nije snimljeno kamerom, ali je urezano u usmenom sjećanju Afganistanaca: trenutak u kojem se simbol tradicije pretvorio u znak modernosti. Sorajina gesta odjeknula je šire od Kabula, kao odjek hrabrog poteza Egipćanke Hude Ša’rawi (1923), a bila je tim smjelija zato što je Soraja imala čvrsto vjersko, klasično obrazovanje.

Soraja je rođena u Damasku 24. novembra 1899. Otac, Mahmud Tarzi (1865–1933), afganistanski intelektualac i „otac afganistanskog novinarstva“, nakon egzila se nastanio u Siriji krajem 19. stoljeća. Damask toga doba mijenja se: između konzervativne pobožnosti i nove umjetničke energije, koju utjelovljuje pionir muzičkog teatra Abu Halil al-Kabbani. U takvom gradu, otvorenom, ali i duboko religioznom, Soraja pohađa predavanja velikog teologa šejha Bedruddina el-Hasanija. Paradoksalno, upravo joj takvo islamsko obrazovanje neće „zadati“ zavjesu, nego će je osnažiti da misli slobodnije o ulozi žene, vjere i javnog života.

Porodične predaje i lokalne bilješke dugo su se razilazile oko porijekla Sorajine majke; sama kraljičina loza u Damasku (Tarazi) potvrđuje da je djed bio Saleh Fattal, službenik u Umajadskoj džamiji. Ta veza sa srcem starog Damaska bit će važna i kasnije, kada Soraja, već kraljica, povezuje žene Kabula i žene Levanta.

Soraja prvi put stiže u Afganistan kao tinejdžerka s ocem. U Qawm-i-Bagh palati upoznaje princa Amanulaha; vjenčavaju se, a 1926. on postaje kralj. Soraja postavlja neobičan uvjet: nema druge žene. Amanulah pristaje, iako islam dopušta poligamiju. Kraljevski par jedinstven je savez: idejni, politički i emotivni. Amanulah u šali govori: „Ja sam vaš kralj, ali moj ministar obrazovanja je moja supruga.“

Nakon sticanja nezavisnosti od Britanaca 1919., u Kabulu koegzistiraju evropski maniri (kafane, fotografi, kina, hoteli) i teška seoska bijeda. Žene smiju u javnost bez vela, ali ga mnoge nose iz običaja; u porodičnim i političkim pitanjima nemaju glasa. Soraja i Amanulah mijenjaju tempo: uvode ustave 1921. i 1923., a kraljica postaje vidljiva savjetnica, prisustvuje sjednicama vlade, jaše, lovi, govori o školama i pravima.

Sorajina uloga u modernizaciji Afganistana bila je dalekosežna i obuhvatala je gotovo svaki segment društva, zbog čega je često upoređuju s Evom Perón. Njene ideje nisu ostajale na simboličnom planu, već su se pretvarale u stvarne institucije i politike koje su mijenjale živote žena. Zalaganje za obrazovanje djevojčica pretočila je u osnivanje prvih škola i stipendija za studiranje u inostranstvu, dok je u zdravstvu podsticala otvaranje bolnica posvećenih ženskoj populaciji. Uz to, pokretala je časopise i udruženja kako bi žene dobile prostor da govore vlastitim glasom, a i sama je pisala o njihovim pravima i društvenom položaju. Sve to činila je rame uz rame s kraljem, s kojim je dijelila i političke vizije i privatnu odanost. Soraja je uspjela povezati unutrašnju snagu i tradiciju s modernim pogledima, gradeći put prema Afganistanu u kojem bi žene bile vidljive i aktivne u javnom životu.

Soraja istovremeno vodi ideološke bitke: protiv prisilnog vela i protiv poligamije, pri čemu se uvijek poziva na islamske izvore, na Hatidžu i na praksu prvih muslimanki, insistirajući da je znanje vjerska, a ne zapadnjačka kategorija. Njena argumentacija je modernistička, ali ukorijenjena u tradiciji: to je razlog zbog kojeg je u 1920-ima uspjela otvoriti prostor za promjene.

Reforme, brzo, odozgo i široko, izazivaju otpor plemenskih starješina, konzervativnog klera i dijelova vojske. Godine 1929. Amanulah abdicira. Par odlazi najprije u Britansku Indiju, potom se nastanjuje u Rimu. Kralj umire u Cirihu 1960. a Soraja osam godina kasnije. Njihov kratki, intenzivni pokušaj modernizacije završava u egzilu, ali sjemena posijana u školama, bolnici, časopisima i zakonima ostaju u kolektivnoj memoriji Afganistana.

Historija se ne ponavlja, ali rime su jasne. Nakon desetljeća ratova, siromaštva i raspada institucija, prava žena su ponovo postala najosjetljivija tačka. Talibani su već jednom (1996–2001.) zabranili školovanje i rad ženama i nametnuli burku. U novom preuzimanju Kabula ponovo se vode rasprave: hoće li žene smjeti studirati? Hoće li se vratiti u javni prostor? Sorajina poruka od prije stotinu godina, da islam ne zahtijeva prisilno pokrivanje i da žene moraju učestvovati u društvu, zvuči kao pismo iz budućnosti koje nikad nije u potpunosti pročitano.

Paralelno, Sirija, zemlja Sorajinog djetinjstva, prošla je svoju traumu: rat, rasap institucija, osiromašenje. Dvije zemlje koje su 1930-ih željele „ispričati novu historiju“, danas dijele iskustvo sna prekinutog nasiljem. Kao da su modernizacijski projekti prvo proklijali, zatim se ponovo rodili, pa potom „amputirani“, kako je zapisao jedan savremenik.

Soraja je često pogrešno čitana kao „sekularizatorica“ protiv religije. Njen primjer pokazuje suprotno: vjersko obrazovanje i vjernička etika mogu biti oslonac angažmana za pravdu, znanje i dostojanstvo. Kao i Hadidža, koju je Amanulah prizvao u govoru, Soraja je spajala pobožnost i javni rad. Zato su njene reforme imale legitimitet dok je imala političku moć da ih provede.

U javnom imaginariju ostala je i druga priča: kraljica koja je skinula veo. Važno je naglasiti da taj čin nije bio protiv vjere, nego protiv prisile. Time je Soraja jasno rekla: žena je politički subjekt, a ne samo čuvarica kuće.

Sorajin rad nije ostao bez međunarodnog odjeka. Oxford joj dodjeljuje počasni doktorat 1928. godine; u novije vrijeme Time Magazine (2020) uvrštava je u projekat istaknutih pionirki. Ali stvarni, trajni učinak vidi se u institucijama koje je pokrenula: generacijama Afganistanki ostavila je trag da je škola dio njihovog prirodnog prava.

Da danas zakorači u Kabul ili Damask, Soraja bi teško prepoznala gradove svoje mladosti: rat ih je izmijenio, politika osiromašila, a cinizam zamijenio nadu. Ali na svakoj bilježnici koju potajno nosi djevojčica na putu do zabranjene škole, na svakoj bolničkoj kartici žene liječnice koja istrajava, i na svakoj stranici ženskog magazina koji iznova kreće nalazimo potpis kraljice Soraje.

Njena je priča više od biografije: to je skica kakva je Afganistan mogao biti, društvo koje svoju vjeru i tradiciju tumači kao snagu za znanje, rad i jednakost, a ne kao izgovor za zabrane. U međuvremenu, odgovornost da se taj skicirani portret pretvori u stvarnost ostaje na generacijama koje dolaze.

Kada je Amanulah rekao: „Islam ne traži veo“, a Soraja ga skinula, nisu prkosili vjeri, otvarali su prozor. Danas, dok se taj prozor opet pokušava zatvoriti, njeno ime šapuće najjednostavniju poruku: učenje je pravo, sloboda je obaveza, a dostojanstvo nema veo.

IZVOR: New Lines Magazine