Sudbina posljednje bosanske kraljice Mare (Jelene) dugo je ostala u sjeni poznatijih ličnosti poput kraljice Katarine ili kralja Stjepana Tomaševića. Ipak, njen životni put, od smederevske nevjeste do moćne figure na osmanskom dvoru, predstavlja fascinantnu priču o opstanku, diplomatiji i intrigama u sumrak balkanskih kraljevina

U ljetopisima bosanske historije, 1463. godina stoji kao mračna međašnica, trenutak kada je pod naletom osmanske sile ugašena samostalnost srednjovjekovne bosanske države. Dok narodna predaja i historijski udžbenici najčešće fokus stavljaju na tragičnu sudbinu kralja Stjepana Tomaševića i egzil kraljice majke Katarine Kotromanić, figura posljednje bosanske kraljice Mare često ostaje u sjeni.

Ipak, njen životni put, koji se proteže od smederevskih dvorova, preko bosanskih utvrda, do dubrovačkih i mletačkih posjeda, pa sve do samog srca Osmanskog carstva, nudi nam fascinantan uvid u preživljavanje plemstva u vremenu potpunog kolapsa starog poretka.

Dok su zidine Jajca padale pod naletom osmanske vojske, a kruna Kotromanića se nepovratno gubila u vihoru rata, jedna žena je započinjala svoju nevjerovatnu  odiseju preživljavanja. Mara Branković, kćerka srpskih despota i supruga posljednjeg bosanskog kralja, nije bila samo nijemi posmatrač propasti; njen život nakon 1463. godine pretvorio se u jednu od najuzbudljivijih političkih i ljudskih drama onovremenog Balkana.

Priča o Mari počinje u dvorima Smedereva, posljednjeg uporišta nekada moćne srpske države. Rođena u porodici despota Lazara Brankovića i bizantijske princeze Jelene Paleolog, Mara je od malih nogu bila pripremana za ulogu u visokoj diplomatiji. U to vrijeme, brakovi su bili jedino preostalo oružje kršćanskih vladara u pokušaju da zaustave nezaustavljivo, osmansko prodiranje.

U ljeto 1459. godine, Smederevo je bilo poprište svečanosti koja je u sebi nosila očajnički pokušaj spasa. Mara, tada tek djevojčica od dvanaest godina, udala se za Stjepana Tomaševića, sina bosanskog kralja. Cilj je bio jasan: ujediniti bosanske i srpske resurse pod jednom krunom uz blagoslov Ugarske i Pape. Stjepan je postao despot Srbije, a Mara njegova pratilja u onome što će biti najkraća i najtragičnija vladavina u istoriji dvije države. Pad Smedereva samo nekoliko mjeseci kasnije natjerao je mladi par na bijeg u Bosnu, gdje će Mara uskoro ponijeti titulu bosanske kraljice.

Godine provedene u Bosni, od 1461. do 1463., bile su ispunjene grozničavom diplomatskom aktivnošću. Kao kraljica, Mara je stajala uz Stjepana dok je on u Jajcu primao papsku krunu, nadajući se da će katolički Zapad poslati vojsku koja će odbraniti kraljevstvo. Bosanski dvor je tih godina bio mješavina starog plemićkog sjaja i sveprisutnog straha.

Dok su se u dvoranama kovali planovi o odbrani, Mara je u svom posjedu čuvala jednu od najsvetijih dragocjenosti kršćanskog svijeta, mošti svetog Luke Evanđelista. Ova relikvija, koju je donijela kao dio svog miraza, smatrana je čudotvornom i bila je simbol božanske zaštite nad kraljevstvom koje je polako klizilo u ambis.

Kada je sultan Mehmed II Osvajač 1463. godine odlučio da Bosna mora pasti, urušavanje je bilo munjevito. Dok su turski konjanici hitali ka Jajcu, kraljica Mara se našla pred najtežom odlukom u životu. Dok je njen suprug, kralj Stjepan, uzalud pokušavao organizovati otpor, Mara je s malom pratnjom krenula ka jugu.

Njen bijeg nije bio samo pokušaj da spasi goli život; na konjima su nosili kovčege s moštima svetog Luke. Put preko nepristupačnih bosanskih planina ka jadranskoj obali bio je trka s vremenom i osmanskim potjerama. U tom trenutku, Mara nije bila samo izbjeglica, već čuvarica legitimiteta države koja je nestajala pred njenim očima.

Dolazak na mletačke i dubrovačke posjede u vrelim julskim danima 1463. godine donio je kraljici Mari tek kratkotrajni predah, koji je ubrzo zamijenjen novim, suptilnijim, ali podjednako opasnim nevoljama. Dok su se iza njenih leđa još uvijek dizali dimovi spaljenih bosanskih gradova, Mara se suočila s hladnim zidom pragmatizma jadranskih komuna.

Dubrovačka Republika, čija je diplomatija počivala na krhkoj ravnoteži između kršćanskog svijeta i osmanske sile, našla se u stanju visoke pripravnosti. Vijeće umoljenih donosilo je odluke s krajnjim oprezom; iako su joj, u duhu kršćanske solidarnosti i starih saveza s kućom Kotromanića i Brankovića, dopustili privremeno sklonište, to gostoprimstvo bilo je strogo ograničeno i lišeno svake pompe.

Kraljica nije dočekana u samom Gradu, unutar sigurnih zidina, već je diskretno upućena na dubrovačke otoke, najvjerovatnije Lopud ili Šipan. Ova odluka nije bila slučajna, udaljenost od samog urbanog centra omogućavala je Republici da se, u slučaju osmanskog protesta, lakše distancira od visoke gošće. Dubrovčani su na nju gledali kao na hodajući diplomatski incident; svaki njen korak bio je pod prismotrom, a njena pratnja svedena na minimum.

Strah da bi prisustvo kraljice, koja je sa sobom nosila i dragocjene relikvije, moglo biti protumačeno kao direktno provociranje sultana Mehmeda II Osvajača, nadvio se nad svakom odlukom Vijeća. Dok je Mara u izolaciji otočkog mira oplakivala muža i izgubljeno kraljevstvo, dubrovački su poklisari već grozničavo sastavljali pisma Porti, nastojeći uvjeriti sultana da je njihov odnos prema “ženi bosanskog kralja” čisto humanitarne prirode, bez ikakvih političkih aspiracija.

Ta distanca, hladna i proračunata, bila je prvi bolni susret mlade kraljice sa surovošću realpolitike, gdje su nekadašnja kruna i dostojanstvo vrijedili samo onoliko koliko nisu ugrožavali trgovačke rute i mir s novim gospodarima Balkana.

U izbjeglištvu, Mara je ubrzo shvatila da sudbina kršćanskih vladara u očima moćnih sila poput Mletaka ili Ugarske ovisi isključivo o onome što mogu ponuditi zauzvrat. Mošti svetog Luke postale su predmetom besramnog trgovanja. Ugarski kralj Matija Korvin nudio joj je dvorce i gradove, dok su Mlečani nudili gotov novac i doživotnu zaštitu.

U Splitu, gdje je provela svoje prve izbjegličke godine, Mara je osjetila svu gorčinu gubitka statusa. Od kraljice kojoj su se klanjali velikaši, postala je osoba koja ovisi o milostinji Dubrovačkog vijeća, koje joj je odmjeravalo tri perpera dnevno za hranu. Upravo ta nemaština i osjećaj izdaje od strane kršćanskih saveznika vjerovatno su prelomili njenu odluku da spas potraži na potpuno neočekivanom mjestu, u srcu samog Osmanskog carstva.

Historija rijetko bilježi tako dramatične obrate kao što je bio Marini prelazak na osmansku teritoriju desetak godina nakon što su joj Osmanlije pogubile muža i uništili kraljevstvo. Međutim, Mara nije išla u nepoznato. Njene tetke, Mara Branković (starija) i Katarina Kantakuzen, bile su najmoćnije kršćanke u Carstvu. Carica Mara, udovica sultana Murata II, uživala je neviđeno poštovanje na dvoru Mehmeda Osvajača, koji ju je tretirao kao majku.

Pod blagim nebom Ježeva, na posjedima u današnjoj sjevernoj Grčkoj, bivša bosanska kraljica Mara započela je svoj neobični “drugi život”, daleko od hladnih zidina Jajca i nepovjerljivih dubrovačkih ulica. Njen dolazak pod okrilje tetki, legendarne carice Mare Branković i Katarine Kantakuzen, nije bio tek čin očajnika koji traži milostinju, već strateški povratak u samo srce moći.

U tom specifičnom mikrokosmosu, koji je funkcionisao kao svojevrsni kršćanski azil unutar islamske imperije, Mara nije postala sjenka nekadašnje vladarke niti pokorna robinja pobjednika. Naprotiv, ona se transformisala u utjecajnu plemkinju koja je s nevjerovatnom oštroumnošću naučila navigirati kroz zamršene i često opasne lavirinte osmanske birokratije i dvorskih intriga.

Njen novi status bio je definisan snagom porodičnih veza koje su sezale do samog sultana, ali i njenom vlastitom spremnošću na radikalne životne zaokrete. Historijski izvori i svjedočanstva savremenika bacaju novo svjetlo na Marin položaj, sugerišući da se ona, u nastojanju da potpuno legalizira svoj utjecaj, čak i udala za jednog visokog osmanskog dostojanstvenika, moćnog spahijskog zapovjednika.

Iako je taj brak u očima zapadnog kršćanstva mogao izgledati kao ultimativna izdaja, u realnosti osmanskog 15. vijeka on je bio ključ koji joj je otvorio vrata pravne i društvene sigurnosti. Tim činom Mara je prestala biti samo izbjegla kraljica “bez zemlje” i postala integralni dio nove imperijalne elite. Kao žena s direktnim pristupom Porti, ona je vješto koristila svoj novi identitet da zaštiti preostale porodične interese, dokazujući da se moć ne gubi uvijek gubitkom teritorije, već da se ona može redefinisati i ponovo izgraditi čak i u krilu neprijatelja koji je srušio njeno kraljevstvo.

Naviknuta na sjaj dvorova, Mara je u Ježevu stvorila svoj centar moći, odakle će decenijama kasnije zadavati ozbiljne diplomatske glavobolje mletačkim duždevima i dubrovačkim knezovima.

Jedan od najupečatljivijih dokaza Marinih ambicija i snage njene ličnosti bila je višedecenijska borba za Stonski dohodak. Riječ je o godišnjem porezu od 500 zlatnih dukata koji su Dubrovčani plaćali srpskim vladarima još od 14. vijeka. Mara je, kao jedini preostali nasljednik Brankovića, smatrala da taj novac pripada njoj, a ne pravoslavnim manastirima na Svetoj Gori kojima su Dubrovčani isplaćivali sumu.

Ova borba nije bila samo finansijske prirode; bila je to borba za priznanje njenog statusa. Mara je koristila sve svoje veze na sultanovom dvoru kako bi izvršila pritisak na Dubrovnik. U jednom trenutku, sam sultan Bajazit II je izdao naredbu Dubrovčanima da se novac mora isplatiti “bosanskoj kraljici”. Nevjerovatna je historijska činjenica da je osmanski sultan stao u odbranu finansijskih interesa žene čije je kraljevstvo on sam dokrajčio.

Život u osmanskom egzilu nije bio lišen unutrašnjih sukoba. Mara je ušla u oštar spor čak i sa vlastitom sestrom Katarinom. Predmet spora bili su porodični dragulji i dokumenti koji su dokazivali pravo na naslijeđe Brankovića. Ove intrige pokazuju da su ove žene, iako bez države, i dalje razmišljale i djelovale kao vladarke, ljubomorno čuvajući svaki trag nekadašnje moći.

Mara je bila vješta u manipulisanju informacijama. Znala je kada treba zaprijetiti dubrovačkim trgovcima, a kada se obratiti Mlečanima. Njena pozicija u Ježevu omogućavala joj je da bude posrednik između dva svijeta, kršćanskog Zapada koji ju je iznevjerio i islamskog Istoka koji joj je pružio utočište i sredstva za život.

Kako je 15. stoljeće neumitno odmicalo svome kraju, kraljica Mara je u očima savremenika postajala živi, gotovo nestvarni spomenik jednog prohujalog svijeta. Dok su u samoj Bosni stasavale nove generacije koje su zvuk zvona sa crkava zamijenile glasom mujezina i koje su kraljevstvo Kotromanića poznavale samo iz sjetnih priča staraca, Mara je u dalekoj Grčkoj, u svojoj rezidenciji u Ježevu, prkosno održavala privid nekadašnjeg sjaja.

Iako su njeni posjedi bili svedeni na osmanske timare, ona je u službenoj prepisci sa zapadnim silama i u svijesti svojih podanika u egzilu i dalje nepokolebljivo nosila titulu bosanske kraljice. Za nju, kruna nije bila samo predmet od zlata izgubljen u Jajcu, već neotuđivi dio njenog identiteta koji joj ni sultan, ni mletački dužd, a ponajmanje dubrovački senat, nisu mogli oduzeti.

Njena politička i životna upornost bila je toliko silovita da je postala izvorom stalne frustracije za dubrovačku diplomatiju. Decenijama su dubrovački poklisari, ti majstori političkog manevrisanja, pokušavali pronaći način da izbjegnu plaćanje Stonskog dohotka ženi koja ih je stalno podsjećala na njihove stare obaveze, koristeći se pritom svojim vezama na osmanskoj Porti kao najoštrijim mačem. Zbog toga ne čudi što su dubrovački diplomati odahnuli tek u proljeće 1501. godine, kada je do zidina Grada konačno stigla dugo iščekivana vijest o njenoj smrti. Za njih, Marin odlazak nije bio samo biološki kraj jedne vladarke, već prestanak jedne iscrpljujuće pravne opsade koja je trajala gotovo pola vijeka.

Međutim, ni sama smrt nije odmah donijela mir njenom naslijeđu. Detalji o njenim posljednjim danima ukazuju na to da je Mara do samog kraja ostala centralna figura oko koje su se pletile mreže interesa. Čim je kraljica sklopila oči, započela je grozničava utrka za ono što je ostalo iza nje.

Svetogorski manastiri Hilandar i Sveti Pavle, koji su godinama bili u sukobu s Marom oko prava na dubrovačke isplate, brže-bolje su istupili sa dokumentima za koje moderni historičari sumnjaju da su bili vješti falsifikati. Tvrdili su da je Mara neposredno pred smrt, u nekoj vrsti duhovnog testamenta, svoja prava prenijela upravo njima. Dubrovčani su, jedva dočekavši ovakav razvoj događaja koji je bio znatno jeftiniji i politički bezopasniji od natezanja s energičnom kraljicom, odmah priznali ove zahtjeve.

Mara je sahranjena na tlu koje joj nije bilo domovina, ali na kojem je uspjela izgraditi posljednje uporište bosanskog legitimiteta. Njenim nestankom sa istorijske pozornice nije samo ugašena jedna titula; s njom je u grob otišla i posljednja osoba koja je imala snagu, porijeklo i drskost da u srcu Osmanskog carstva živi i djeluje kao suverena bosanska vladarka. Dok su se manastirska bratstva na Atosu radovala novim prihodima, a Dubrovčani mirnijem snu, sjenka posljednje bosanske kraljice povukla se u tišinu historije, ostavljajući iza sebe priču o ženi koja je, uprkos slomu države, odbila da postane samo fusnota u tuđim ljetopisima.

Njenom smrću ugašena je posljednja direktna linija koja je spajala bosansko kraljevstvo sa srbijanskim despotatom. Mara nije ostavila nasljednike, ali je ostavila priču o nevjerovatnoj prilagodljivosti. Za razliku od kraljice Katarine koja je u Rimu postala simbol tragičnog egzila i vjerske nepokolebljivosti, Mara je odabrala put realpolitike u srcu Carstva.

Mara Branković Kotromanić ostaje jedna od najkompleksnijih figura naše historije. Ona ruši stereotip o srednjovjekovnoj ženi kao pasivnoj žrtvi muških ratova. Od trenutka kada je kao djevojčica napustila Smederevo, do dana kada je kao moćna starica upravljala posjedima u Ježevu, Mara je bila borac.

Njen životni put nas uči o Bosni koja nije bila izolovan otok, već dio šireg mediteranskog i balkanskog prostora gdje su se interesi velikih sila lomili preko leđa pojedinaca. Mara je uspjela nadživjeti svoje kraljevstvo, svog muža i svoje neprijatelje, koristeći inteligenciju i porodične veze tamo gdje mač više nije mogao pomoći.

Posljednja bosanska kraljica preživjela je padove dva velika kraljevstva, nadživjela svoje neprijatelje i saveznike, te primorala historiju da je, uprkos svim nedaćama, zapamti ne kao žrtvu, već kao suverenu gospodaricu sopstvene sudbine.

IZVOR: Senja Mahinić: “Životni put posljednje bosanske kraljice Mare, nakon propasti Bosanskog kraljevstva”, Žene u srednjovjekovnoj Bosni: Zbornik radova,