Velež je osnovan 26. juna 1922. godine u Mostaru, gradu koji je tada bio privredno i kulturno središte Hercegovine. Osnovali su ga radnici i studenti, većinom simpatizeri Komunističke partije, a klub je ponio ime po planini Velež, simbolu snage i otpora. Prvi predsjednik bio je Anđelko Vlaho, a nakon početnog organizovanja i dozvole vlasti, krenule su prve utakmice protiv mahalskih i mjesnih klubova

Malo je fudbalskih klubova na svijetu kao što je Velež iz Mostara. Malo ih je koji su bili toliko voljeni, a još manje onih koji su toliko puta pali i ustali. Klub kojeg su zvali “najboljim drugoplasiranim timom na svijetu”, jer nikada nije bio prvak Jugoslavije, ali je uvijek bio pri vrhu, poznat po napadačkoj, lepršavoj igri i spektakularnim golovima. Klub koji je donosio radost. I koji je, uprkos svemu, preživio.

Velež je osnovan 26. juna 1922. godine u Mostaru, gradu koji je tada bio privredno i kulturno središte Hercegovine. Osnovali su ga radnici i studenti, većinom simpatizeri Komunističke partije, a klub je ponio ime po planini Velež, simbolu snage i otpora. Prvi predsjednik bio je Anđelko Vlaho, a nakon početnog organizovanja i dozvole vlasti, krenule su prve utakmice protiv mahalskih i mjesnih klubova.

Već u prvim decenijama 20. vijeka, Velež se profilisao kao klub radničke klase, otvoren za sve, što ga je učinilo trnom u oku tadašnjim režimima. Igrači i simpatizeri često su bili hapšeni, a 1940. godine klub je i zvanično zabranjen. Iste godine, nakon prijateljske utakmice sa Crnom Gorom iz Podgorice, Mostar je svjedočio demonstracijama protiv režima, koje su krvavo ugušene. Uprkos zabrani, klub je nastavio djelovati u ilegali sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, kada su se mnogi njegovi članovi priključili Narodnooslobodilačkoj borbi. Sedamdeset i sedam ih nije dočekalo kraj rata, među njima i devet narodnih heroja.

Obnoviteljska skupština Veleža održana je 1945. godine, a 1952. klub prvi put ulazi u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. Od 1955. godine, Rođeni su redovan član elitnog fudbalskog društva bivše države. Tokom narednih decenija, Velež se ističe kao klub koji igra lijep fudbal, napadački, nepredvidiv i srčan. Bio je klub koji je gubio titule u posljednjim kolima, ali dobijao srca širom Jugoslavije.

Posebno mjesto u srcima navijača zauzima period od 1970-ih do kraja 1980-ih. To je era velikih imena poput Duška Bajevića, Envera Marića i Franje Vladića – legendarnog trija BMV. Kasnije, Velež će iznjedriti još mnoga zvučna imena: Vahida Halilhodžića, Blaža Sliškovića, Boru Primorca, Hasana Salihamidžića, Sergeja Barbareza…

Velež je bio više od kluba – bio je simbol Mostara. I zato nije slučajno što ljudi u Mostaru pamte gdje su bili kada je srušen Stari most i kada je Velež osvojio Kup Maršala Tita.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine bila je kraj jedne epohe. Mostar je stavljen pod opsadu. Sedmog aprila 1992. igrači Veleža posljednji put su se okupili na stadionu pod Bijelim Brijegom. Nekoliko dana ranije, igrali su utakmicu u Subotici protiv Spartaka – posljednju u jugoslovenskom prvenstvu. Plan je bio vratiti se avionom u Mostar, ali JNA je okupirala aerodrom. Put nazad pretvorio se u odiseju. U Podgorici su im Budućnost ustupila autobus, ali vozač je stao kod Nevesinja i odbio dalje. Igrači su se vraćali kako su znali, neki su odustajali putem, a u Mostar se vratilo samo sedam igrača – svi Bošnjaci. Ostali su razasuti ili odlučili da se više ne vraćaju.

Nekoliko dana kasnije, uprava kluba istjerana je sa stadiona. Stadion pod Bijelim Brijegom postaje dom novom klubu, a Velež ostaje bez svega – bez stadiona, bez opreme, bez prostorija. Čak ni drugi sportski kolektivi koji su dijelili taj prostor, poput plivača, rukometaša ili odbojkaša, nisu mogli više kročiti u te objekte. Mostarski sport bio je brutalno podijeljen.

Velež je prognan u vlastitom gradu. U predgrađu Vrapčići, gdje je nekad bila livada pored fabrike, počinje novi život. Bez tribina, bez svlačionica, bez sredstava. Ali sa vjerom i inatom. Počeli su iznova, sa dna. Iako se godinama mučio, tavorio u nižim ligama, upadao u dugove, gubio identitet u vrtlogu tranzicije, Velež nikad nije nestao. I to je njegova najveća pobjeda.

Bio je to klub koji je utemeljen u ideji jednakosti, solidarnosti i prkosa. Klub koji su pokušali izbrisati, ali nisu uspjeli. Velež se igrao iz ljubavi. Ljubavi prema igri, prema Mostaru, prema ideji da je fudbal više od sporta.

Danas, 103 godine nakon osnivanja, Velež opet ima svoju publiku, svoju mladost, svoj dom u Vrapčićima. I ima svoju historiju – tešku, krvavu, ali ponosnu. Historiju koja podsjeća da postoje klubovi koje ne možete pobijediti, jer nisu sagrađeni od trofeja, nego od ljudi.