Smrt 32 kubanska elitna tjelohranitelja u Venecueli razotkrila je ono što je Havana godinama poricala: duboko vojno i obavještajno prisustvo Kube u Caracasu. Nestankom prvog sigurnosnog prstena oko Nicolása Madura srušen je mit o nepogrešivosti kastrističkih službi i otvorena nova politička kriza za režime u Havani i Venecueli
Smrt 32 kubanska pripadnika elitnih sigurnosnih snaga u Venecueli predstavlja jedan od najtežih udaraca za režim u Havani u posljednjim decenijama. Riječ je o ljudima koji su činili prvi sigurnosni prsten oko Nicolása Madura, predsjednika Venecuele i ključnog saveznika Kube u Latinskoj Americi. Njihova pogibija, tokom američke operacije u Caracasu, označila je kraj dugogodišnjeg mita o nepogrešivosti i nedodirljivosti kubanskih obavještajnih i vojnih struktura.
Kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel obratio se javnosti tek više od 40 sati nakon događaja, u trenutku kada su slike i informacije iz Caracasa i Washingtona već razbile zid šutnje koji je režim pokušavao održati.
U zvaničnoj izjavi odao je “čast i slavu hrabrim kubanskim borcima koji su pali suočeni s imperijalnim snagama”, priznajući da su poginuli dok su štitili predsjednika Venecuele i njegovu suprugu. Time je, po prvi put bez zadrške, potvrđeno ono što je Havana godinama negirala, duboko i operativno prisustvo kubanskih oružanih snaga u jednoj stranoj državi.
Prema saopćenju kubanske vlade, stradali su pripadnici Oružanih revolucionarnih snaga i Ministarstva unutrašnjih poslova, raspoređeni u Venezueli na zahtjev tamošnjih vlasti. Vlasti u Havani tvrde da su poginuli u “direktnim borbama” ili tokom bombardovanja vojnih objekata. Ova verzija, međutim, proturječi izjavama visokih chavističkih zvaničnika, koji su ranije tvrdili da su kubanski vojnici ubijeni “hladnokrvno”, bez mogućnosti ozbiljnog otpora.
Za kubanski režim razlog za proglašenje nacionalne žalosti je višestruk. Prema riječima političkih analitičara, među poginulima se nalazila sama elita operativnog dijela kubanske obavještajne zajednice, specijalne jedinice za zaštitu najviših državnih funkcionera, obavještajne operacije, infiltracije i kontraobavještajni rad. U simboličkom smislu, riječ je o ljudima koji su baštinili tradiciju lične zaštite Fidela Castra, lidera koji je, prema revolucionarnoj mitologiji, preživio više od 600 pokušaja atentata.
Posebno zabrinjavajuće za Havanu jeste činjenica da je operacija završena bez ozbiljnog otpora. Uprkos reputaciji kubanskih snaga kao izuzetno vještih u obavještajnom radu, nisu uspjeli predvidjeti nadzor, pripremu i sam upad u dobro poznato okruženje. To je otvorilo pitanje stvarnih kapaciteta kubanskih sigurnosnih struktura u savremenim asimetričnim sukobima.
No, ovaj događaj nije samo vojni poraz. On je razotkrio dugogodišnju praksu koju su kubanske vlasti uporno negirale, oružanu i obavještajnu intervenciju u Venecueli . Time je ozbiljno narušena retorika o suverenitetu i neintervenciji, kojom su se i Havana i Caracas branili od međunarodnih kritika.
Dodatni teret predstavljaju višegodišnje optužbe organizacija za ljudska prava, prema kojima su kubanski agenti učestvovali u ispitivanjima, mučenju pritvorenika i represiji nad demonstrantima, kao i u nadzoru samih venecuelanskih oružanih snaga. Smrt 32 kubanska operativca sada te optužbe vraća u središte međunarodne pažnje.
Kako je rezimirao jedan bivši visoki zvaničnik chavističkog režima, problem nije samo u ishodu, već u samoj odluci da se sigurnost države i njenog lidera povjeri stranoj sili. Ovaj događaj, bez obzira na dalji razvoj krize, već je ostao upisan kao trenutak u kojem je jedna od najdugovječnijih revolucionarnih legendi Latinske Amerike, nepobjedivost kubanske sigurnosne mašinerije nepovratno urušena.
