„Svijet kakav smo poznavali od 1945. više ne postoji“, kazao je saborski zastupnik bošnjačke nacionalne manjine Armin Hodžić u gostovanju na televiziji N1. Secirao je globalne nestabilnosti, od Gaze i Ukrajine do naoružavanja u susjedstvu. Hodžić tvrdi da je u Palestini umrlo međunarodno pravo, kako kreditni rejting Hrvatske direktno finansira njezinu obranu te analizira odnose sa Bosnom i Hercegovinom

U suvremenoj političkoj areni, gdje se diplomacija često povlači pred hukom raketnih sustava, rijetki su trenuci u kojima jedan istup uspije sintetizirati svu kompleksnost globalnog nereda. Gostovanje Armina Hodžića, zastupnika u Saboru Hrvatske i predstavnika pet nacionalnih manjina, u programu N1 televizije, ponudilo je upravo to, hladnu, gotovo kliničku dijagnozu svijeta koji ubrzano klizi iz stanja kakvog smo poznavali nakon 1945. godine u eru neizvjesnosti i dominacije sile. Njegova analiza nije bila samo osvrt na dnevnu politiku, već duboko promišljanje o historijskim procesima koji su nas doveli do ruba globalnog sukoba.

Hodžić je svoje izlaganje započeo osvrtom na prošlotjedni niz diplomatskih i političkih reakcija koje su protresle hrvatsku javnost. Spominjanje izjava predsjednika Republike, iranskog i izraelskog veleposlanika, te hrvatskog ministra vanjskih poslova, poslužilo je kao uvertira u širu priču o Bliskom istoku. No, Hodžić, s istančanim osjećajem za historijski kontinuitet, odbija promatrati Bliski istok kao izoliran incident. Za njega je to tek jedna od postaja u nizu “ranijih epizoda” koje uključuju rusku aneksiju Krima i agresiju na Ukrajinu.

„Mi možemo reći da se nalazimo u jednom stanju koje je apsolutno nezabilježeno i nezapamćeno i da svijet kakav smo poznavali od kraja, odnosno nakon 1945., onda kasnije nakon 1989., praktički više u potpunosti ne postoji“, naglasio je Hodžić na samom početku, postavljajući tezu o kraju svijeta kakvog smo poznavali.

Njegova argumentacija počiva na činjenici da pravila uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, a potom i redefinirana padom Berlinskog zida, više ne postoje ni u tragovima. Svjedočimo, kako kaže, svijetu u kojem se političari i državnici velikih sila više niti ne trude ponuditi racionalno objašnjenje za svoje vojne intervencije. Danas, prema njegovim riječima, pravila i praksa te uzusi ponašanja koji su nekoć postojali, više se ne vide ni u tragovima, što stvara opasan vakuum u međunarodnim odnosima.

Uspoređujući današnjicu s intervencijom u Iraku 2003. godine, Hodžić primjećuje zastrašujuću promjenu u komunikaciji moći. Iako je i tada legitimitet akcija bio pod velikim upitnikom, postojala je potreba da se javnosti objasne razlozi. „Nekoć je to bilo puno teže, ako se sjetimo recimo intervencije u Iraku, koliko je bilo potrebno da se i Velika Britanija i SAD objasne javnosti zašto su pokrenule tu intervenciju“, podsjeća Hodžić. Danas, ta potreba je potpuno isparila, a zamijenila ju je puka demonstracija sile.

„Mi danas to ne vidimo. Dakle, mi vidimo samo da nosači aviona kreću u nekom smjeru i možemo zaključiti da se nakon toga sprema neka vrsta napada“, ističe Hodžić, opisujući vizualnu manifestaciju sile koja je zamijenila pisanu riječ diplomacije. U takvom svijetu, gdje pokreti flota govore više od diplomatskih nota, male države poput Hrvatske moraju biti posebno oprezne.

Kada je riječ o poziciji Hrvatske u ovom globalnom vrtlogu, Hodžićev stav je pragmatičan i lišen patetike. On zagovara „hladnu glavu“ i strogo nemiješanje u procese na Bliskom istoku. „Važno je da Hrvatska tu, koliko je to moguće, ostane hladna i da se ne miješa u sami proces koji se dešava na Bliskom istoku“, poručuje zastupnik, svjestan da svako svrstavanje nosi rizike.

Hrvatska se nalazi u specifičnoj poziciji jer ima diplomatske odnose s ključnim akterima regije. S Iranom su ti odnosi uspostavljeni vrlo rano, a Hodžić upozorava da unutar same Hrvatske postoje različita gledišta na ovu situaciju. Ipak, on smatra da rezultat tih različitih pristupa mora biti isključivo sigurnost i stabilnost Republike Hrvatske, kako u regionalnom tako i u globalnom smislu. Situaciju dodatno komplicira činjenica da se sve češće prijeti i raspadom NATO saveza, što bi za zemlju poput Hrvatske značilo gubitak ključnog sigurnosnog kišobrana u vrlo nesigurnom susjedstvu.

Osim vojnih i diplomatskih aspekata, Hodžić se u svom izlaganju detaljno posvetio ekonomskim posljedicama ovih poremećaja. Svjetsko gospodarstvo nije izolirano od raketa koje padaju na Bliskom istoku. „Vidimo da je petina svjetske nafte praktički zarobljena, što je već imalo utjecaja na cijene“, upozorava Hodžić, dodajući da će ti inflatorni pritisci biti takvi da ih nitko neće moći obuzdati. Ovo nije samo pitanje cijene na benzinskim crpkama, već tektonski poremećaj koji utječe na plin, struju i generalno na standard građana.

U tom kontekstu, Hodžić pohvaljuje Vladinu reakciju na ograničavanje cijena nafte, čime je spriječen najgori udar na građane. No, on ide korak dalje i analizira dublju strukturu ekonomske otpornosti države. Ključna ekonomska poanta koju iznosi tiče se kreditnog rejtinga kao temelja nacionalne sigurnosti. „Možda nisam ni ja ispočetka razumio zašto je to važno, ali kada pogledate brojke, mi danas s ovim kreditnim rejtingom dajemo 1,5% za vraćanje dugova. Kada bi nam rejting bio u rangu smeća, što je nekoć bio, onda bismo izdvajali 3,5%“, precizira Hodžić. Ta razlika od dva postotka je upravo onaj iznos koji NATO zahtijeva za ulaganje u obranu.

Njegov zaključak je jasan: „Sve vrste ratova i sukoba dobiva gospodarstvo. Vi možete imati oružje bolje ili lošije, ali dugoročno gospodarstvo je to koje pokazuje otpornost na krize, na sukobe“. Bez stabilnih financija, nabava Rafalea ili bilo kojeg drugog sustava ostaje samo prazno slovo na papiru, jer održavanje tih sustava i plaće vojnika ovise o snazi ekonomije. Hrvatska stoga mora ulagati napore upravo u pokazivanje volje za rješavanje ekonomskih problema, jer tu još uvijek ima dosta prostora za napredak.

Jedan od najintrigantnijih dijelova Hodžićevog gostovanja odnosio se na njegovo balansiranje unutar vladajuće koalicije, s obzirom na njegove čvrste stavove o Palestini. Kao jedini zastupnik vladajuće većine koji je glasao za priznanje Palestine, Hodžić se nalazi u jedinstvenoj poziciji koja testira samu narav koalicijskog vladanja. „Ja sam čovjek koji je jedini iz vladajuće koalicije glasao za priznanje Palestine u momentu kada je to došlo na dnevni red“, podsjeća on, ističući da je o tome jasno komunicirao s partnerima koji su pokazali razumijevanje za njegovu poziciju.

Za Hodžića, koalicija je skupina ljudi različitih mišljenja, a ne monolitna stranka. To mu omogućuje da zadrži svoj integritet dok istovremeno sudjeluje u vlasti. Međutim, njegova osuda situacije u Gazi je apsolutna. „Meni je u principu na neki način čak i deplasirano bilo govoriti zato što ja smatram da je u Palestini umrlo i međunarodno pravo, i humanitarno pravo, i ljudsko, i dječje, i svako moguće pravo“, otvoreno kaže zastupnik. On ne gleda na Palestinu samo kao na sukob koji je počeo jučer, već kao na stoljetnu tragediju koja je sada dosegla točku nakon koje više nema povratka.

„Ono što se dogodilo u Palestini je po meni bila neka prekretnica i pomicanje granice svega onoga što je uslijedilo nakon toga. Mi sad samo vidimo reperkusije svega toga“, tvrdi Hodžić. On se snažno protivi dvostrukim standardima u međunarodnoj politici, povlačeći paralelu s Ukrajinom. „Ja ne mogu sad reći da je jedno agresija, a drugo nije, da su ovi ljudi koji stradavavaju na jednom mjestu manje ili više vrijedni od ovih ljudi na drugom mjestu, bez obzira na njihovu vjeru, nacionalnost i tome slično. Moramo imati neke iste i usklađene stavove“. Njegov stav ostaje nepromijenjen: Hrvatska treba priznati Palestinu, unatoč vanjskopolitičkim okolnostima koje premijer i drugi kolege često navode kao prepreku.

Iako su globalne teme dominirale razgovorom, Hodžić je s posebnom pažnjom analizirao situaciju u neposrednom susjedstvu, s fokusom na Srbiju. Njegova zabrinutost zbog ubrzanog naoružavanja Srbije kineskim i ruskim sustavima nije samo retorička, već se temelji na analizi karaktera tog oružja. „To ubrzano naoružavanje Srbije u principu nije defanzivnog karaktera. Oni nisu kupovali oružje koje služi za obranu, već služi za napad. Dakle, onda se postavlja logično pitanje koga ćete napadati ako kupujete oružje da napadate“, upozorava Hodžić.

On skreće pozornost na to da se nabava odvija u vremenu kada je teško doći do oružja, te pod uvjetima i u količinama koje nisu javno poznate. Posebno je intrigantan njegov osvrt na kineske rakete koje je Srbija nabavila. Kao netko tko prati vojnu industriju i nacionalnu sigurnost još od srednjoškolskih dana, Hodžić izražava skepsu prema stvarnim mogućnostima tih sustava. „Srbija je pored Pakistana jedina koja ima te kineske rakete, ali ključna je razlika što Pakistan ih koristi na kineskim avionima, a ne na ruskim, kao što bi to trebalo činiti u Srbiji“, primjećuje on, dodajući da izvozne varijante oružja obično imaju ograničene kapacitete u odnosu na one koje koristi sama Kina.

Ipak, poanta ostaje: dok se Hrvatskoj svojevremeno prigovaralo zbog nabave Rafalea i sugeriralo da ne nabavlja rakete dugog dometa kako ne bi poslala „lošu poruku susjedima“, ti isti susjedi danas ne pokazuju takvu vrstu suzdržanosti. Hodžić vjeruje da će hrvatske oružane snage imati odgovor na sve krize, ali naglašava da se mir u regiji ne može graditi na neravnoteži. U kontekstu tih napetosti, on podržava sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, jer smatra da je trenutak u kojem živimo, uz sve što se događa u odnosima sa Srbijom, upravo onaj kada je takva sjednica nužna.

Završni dio Hodžićevog istupa bio je posvećen odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali viđenim kroz prizmu ljudi, a ne samo visokih političkih krugova. On bi želio da su ti odnosi bolji na razini dvaju naroda i dviju država, ali je svjestan da predizborne kampanje u BiH često koče strateške pomake. Njegova poruka kao zastupnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj nosi posebnu težinu. „Govoreći iz pozicije jedne manjine koja živi ovdje u Hrvatskoj, i to manjine koja je dala više od tisuću života u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, to dovoljno svjedoči kolika je opredijeljenost te manjine da Republiku Hrvatsku smatra svojom domovinom“, naglasio je Hodžić.

Njegov koncept „zajedničkog života“, nasuprot pukom „suživotu“, sugerira dublju integraciju i dijeljenje sudbine. „Mi ovdje smo pronašli taj mehanizam, ja to kažem ne suživota, već zajedničkog života. Dakle, mi dijelimo sve vrste izazova, i dobre i loše“, poručio je zastupnik. To je vizija Hrvatske koja je domovina svim svojim građanima i koja u svojim manjinama vidi snagu, a ne teret.