Sporazum je ratificiran u septembru, a 3. oktobra 1990. Njemačka Demokratska Republika prestala je postojati. Njenih pet pokrajina — Brandenburg, Mecklenburg–Zapadna Pomeranija, Saska, Saska-Anhalt i Tiringija — priključeno je Saveznoj Republici. Istočni i Zapadni Berlin postali su jedan grad.

Njemačko ujedinjenje 1990. godine, proces kojim su Istočna i Zapadna Njemačka spojene u jedinstvenu državu, predstavlja jedan od najvažnijih političkih događaja u modernoj evropskoj historiji. Time je formalno okončan Drugi svjetski rat, potvrđene su zapadne granice Poljske, otvoren put snažnijoj evropskoj integraciji i omogućeno da Helmut Kohl postane prvi demokratski izabrani kancelar ujedinjene Njemačke nakon 1932. godine.

Proces je bio ubrzan i djelimično vođen očajem: Istočna Njemačka svakodnevno je gubila oko 2.000 mladih i obrazovanih ljudi koji su bježali na Zapad nakon otvaranja Berlinskog zida 9. novembra 1989. Taj masovni egzodus prijetio je da potpuno isprazni privredu DDR-a i učinio je svako odgađanje politički nemogućim.

Krah Njemačke Demokratske Republike (DDR) bio je direktna posljedica šireg urušavanja komunističkih režima u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu. Reforme Mihaila Gorbačova — glasnost i perestrojka — nisu naišle na odobravanje u Berlinu. Naprotiv, Erich Honecker i njegova administracija 1988. godine zabranili su distribuciju sovjetskih publikacija u DDR-u, smatrajući ih prijetnjom.

No, sistem se raspadao. Ljeto 1989. donijelo je prvi veliki udarac kada je Mađarska otvorila svoju granicu prema Austriji, omogućivši Istočnim Nijemcima da pobjegnu na Zapad. Hiljade su iskoristile ovu rutu, dok su drugi tražili azil u zapadnonjemačkim ambasadama u Pragu i Varšavi. Do jeseni, scena masovnih odlazaka pratila je i proteste na ulicama Lajpciga i drugih gradova, gdje su građani javno tražili reforme.

Ključni trenutak došao je 9. novembra iste godine, kada je Günter Schabowski, član Politbiroa, greškom na televiziji objavio da Istočni Nijemci mogu „odmah“ putovati na Zapad. Iako je vlast planirala administrativne procedure, masa je tu izjavu shvatila kao otvaranje zida. Graničari, zatečeni i nespremni, otvorili su prelaze. U noći ispunjenoj euforijom, desetine hiljada Istočnih Nijemaca prešlo je u Zapadni Berlin, slaveći s građanima zapadnog dijela grada.

Otvaranje zida označilo je početak kraja DDR-a. U martu 1990. održani su prvi slobodni izbori, na kojima je PDS — nova verzija nekadašnjeg SED-a — doživio težak poraz. Pobijedila je Istočna Kršćansko-demokratska unija, saveznik Kohlove CDU, s jasnim obećanjem o brzom ujedinjenju. Nova vlada Lothara de Maizièrea, u početku podržana širokom koalicijom, ubrzo je ušla u pregovore s Bonnom.

Pritisak izbjegličkog vala bio je toliko snažan da je u julu uspostavljena monetarna unija, kojom su Istočni Nijemci dobili čvrstu zapadnu valutu. To je bio prvi konkretan korak ka potpunom političkom ujedinjenju.

Budućnost Njemačke nije zavisila samo od Nijemaca. Prema poslijeratnim sporazumima, četiri sile pobjednice Drugog svjetskog rata — SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR — i dalje su imale pravnu odgovornost za Njemačku i Berlin. Zato je otvoren format poznat kao „dva plus četiri“, u kojem su učestvovale dvije Njemačke i četiri saveznika.

Helmut Kohl je u februaru 1990. posjetio Moskvu i dobio Gorbačovljev pristanak da se Nijemci sami odluče o svojoj budućnosti. Ključno pitanje postalo je status ujedinjene Njemačke unutar NATO-a. Sovjeti su u početku željeli odgodu, ali Kohl je odbio svaku ideju o ograničenom suverenitetu. Uslijedili su intenzivni pregovori, a kompromis je pronađen kada je Zapad pristao finansirati povlačenje 360.000 sovjetskih vojnika iz DDR-a uz pomoć 13 milijardi njemačkih maraka.

Na sastanku u Moskvi 12. septembra 1990. potpisan je završni dokument kojim su saveznici odustali od svojih posebnih prava. Time je otvoren put formalnom ujedinjenju.

Sporazum je ratificiran u septembru, a 3. oktobra 1990. Njemačka Demokratska Republika prestala je postojati. Njenih pet pokrajina — Brandenburg, Mecklenburg–Zapadna Pomeranija, Saska, Saska-Anhalt i Tiringija — priključeno je Saveznoj Republici. Istočni i Zapadni Berlin postali su jedan grad. Ceremonije podizanja zastava i zvonjenja crkvenih zvona širom zemlje obilježile su događaj, iako su male desničarske grupe u Lajpcigu i Berlinu pokušale iskoristiti trenutak za nacionalističke proteste.

U decembru 1990. održani su prvi slobodni izbori u cijeloj zemlji, na kojima je Kohlova koalicija proširila većinu. Njemačka je, nakon 45 godina podjela, ponovo bila jedna država.

No, euforiju su brzo zasjenili problemi. Istočnonjemačka ekonomija bila je u katastrofalnom stanju: nekonkurentna, tehnološki zastarjela i ekološki razorna. Većina industrije propala je gotovo odmah, što je dovelo do masovne nezaposlenosti i ovisnosti o federalnim subvencijama. Ogromna ulaganja u infrastrukturu bila su nužna, ali su predstavljala golem teret za njemačke porezne obveznike.

Ubrzo je postalo jasno da obećanja o brzoj jednakosti i blagostanju nisu realna. Razočaranje i frustracije zahvatile su istočne pokrajine, gdje su se razvile i političke podjele između „Ossija“ i „Wessija“. PDS je postao glas nezadovoljnih na istoku, dok su se krajnje desničarske grupe poput Njemačke narodne unije (DVU) također ukorijenile među nezaposlenima.

Dodatni šok stigao je otvaranjem arhiva Stasija, tajne službe DDR-a, koja je otkrila mreže doušnika i saradnika među prijateljima, komšijama, pa čak i članovima porodica. Suočavanje s tim naslijeđem postalo je bolan proces u političkom i društvenom smislu.

Njemačko ujedinjenje 1990. godine donijelo je kraj Hladnog rata i otvorilo novo poglavlje evropske historije. Iako je politički proces bio brz, miran i na prvi pogled trijumfalan, posljedice su pokazale složenost zadatka. Ogromni troškovi integracije, ekonomski jaz i društvene tenzije podsjetili su da ujedinjenje nije samo čin, nego dugotrajan proces.