Izvještavanje o trkama je vjerovatno začetak sportskog novinarstva u BiH, ne samo u smislu izvještavanja nego i korištenja fotografije kao dijela opreme teksta. Zanimljivo je da tadašnje fotoreportere i urednike nije zanimalo da javnosti predstave jahače, nego grla koja su pobijedila na trkama.

U septembru davne 1893. godine održane su prve konjske trke u Bosni i Hercegovini. Bio je to istovremeno i početak sportskog novinarstva u Bosni i Hercegovini. Iako su historijski izvori oskudni o tim sportskim događajima, Historijski arhiv Sarajeva danas je objavio fotografije sa velike trke u Butmiru 1895.

“Kao svake godine, tako je i ovo utrkivanje bosanskih konja namamilo velik broj domaće publike. Sedlarnica za bosanske konje, pokazuje nam prostoriju gdje se konji osedlaju i spreme za utrku. Publika tu razmotri konje po redu, pa se onda kladi koji će prvi uteći. Neda se opisati s kako živahnim interesom prate naše domaće binjedžije ove omiljene utrke, jer im je konj od vajkada mila životinja, ponekom dika i ponos, a utrkivanje na konjima junačka zabava. Delije ovogodišnje utrke bijahu dva krasna 4-godišnja alata Đulage Bagdadije ‘Dječko’ i ‘Elmas’ koji odniješe u svemu 5000 kruna nagrade. Prvi dan trke Đulaga je na ‘Dječku’ ispred ostale gospode činovnika i oficira utekao i odnio 1000 kruna nagrade, a Đulagin binjedžija je drugi dan u narodnoj utrci odnio na ‘Elmasu’ prvu nagradu od 4000 kruna. Pobjeda Đulagina izazvala je među domaćim binjedžijama veliko veselje. Obadva alata ‘Dječko’ i ‘Elmas’ su potomci državnih hangira i u Bosni odgojena. Đulagi su mnoge binjedžije nudili lijepih para za ove trkače, ali ih sahibija ne daje od sebe”, zapisano je u kalendaru “Bošnjak” 1896. godine.

Ova sportska manifestacija u Butmiru je poprilično zaboravljena. Konjske trke su, naime, prema podacima štampe iz 19. stoljeća, prvo zvanično predstavljanje Sarajlijama i onima koje je to moglo zanimati imale u septembru 1893. godine. Pojam sport u tadašnjem bh. društvu bio je nepoznanica. Javnost nije bila sigurna da li je sport, kako se to navodi u časopisu Nada, isprazna zabava ili jalova danguba. Jezičkim vratolomijama novinar je čitaocima pojašnjavao da je „trkački sport“, misleći na konjske trke na Butmiru, ponajmanje sport, ali da je, ipak, taj sport jednako koristan i zanimljiv i da se jedva gdje kao u konjičkim trkama podudarilo „korisno sa slatkim“.

Konjske trke su, prema informacijama iz tadašnje štampe, bile pravi spektakl, vožnja do Ilidže taj je dan bila besplatna, kao i samo prisustvovanje trkama, a sve uz opće narodno veselje, naravno, uz pedest janjadi na ražnju i jedan vo.

Sarajevski list od 13. septembra 1893. donosi podatak da su Državne željeznice na dan održavanja utrke do Ilidže prevezle 8.000 ljudi, a izvjestilac s utrka procjenjuje da je bilo čak 10.000 posjetilaca. Robert J. Donia u knjizi Sarajevo: biografija grada, citirajući zvanične podatke Austro-Ugarske Carevine (popis bh. stanovništva iz 1895. godine), navodi da je u Sarajevu 1895. godine živjelo 38.083 stanovnika. Razlika u broju stanovnika Sarajeva iz 1893. i 1895. godine nije mogla da bude velika i mogli bismo procijeniti da je te godine trkama prisustvovala trećina grada.

Narednih godina ulaznice su se već plaćale. Otvaranju utrka, gotovo po pravilu, prisustvovala je politička elita. Ali i gospoda koja je imala dovoljno novaca da plati ulaznice i kartu za prevoz do Ilidže, vozom ili kočijama. Kako bi kompletan događaj bio organiziran na visokom nivou, brinuo se organizacijski odbor, sačinjen od lokalnih zvaničnika i predstavnika Austro-Ugarske Carevine sa službom u BiH. Utrke su imale i režisera, majora Sig. Feszla. Šta je bila majorova zadaća ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali vjerovatno je bio zadužen za tačan raspored trka, jer ih je bilo više u jednom danu.

Tokom jednog dana bilo organizovano više utrka pod različitim nazivima i s različitim nagradama. Najveći fond imala je trka za Carsku nagradu: 40.000 kruna. Pobjednik je dobijao 36.000 kruna, a drugoplasirani 4.000 kruna. Treće nagrade nije bilo. Dužina staze je bila 2.400 metara.

Kolika je vrijednost novčane nagrade u to vrijeme, ne možemo niti pretpostaviti. Da je vjerovatno bilo mnogo novaca ukazuje činjenica da su učesnici konjičkih trka već od 1894. dolazili s raznih destinacije Evrope.

Recimo Mr. Smith s grlima Tusse i Nevermind dolazio je iz Engleske, kao i mr. C. Wood sa svoja tri grla – Bálkiralyné, Nemoda Buda i Noisette. Grof Nikola Esterhazi mogao je biti direktni potomak čuvene mađarske plemićke porodice. Na utrkama je učestvovao s grlima Todor i Küferle. Baron Springer je došao s  Benoitonom i Vignolom. Lokalnu reprezentaciju predstavljali su Alija Rizvić, Bećir Edhemović, Omer-beg Osmanović, Avdaga Hadžić i drugi. Generalno, trke su održavane krajem juna i početkom jula, osim onih prvih koje su organizirane u devetom mjesecu. Trke su trajale tri dana i, vjerovatno, nema podataka, prestale su 1913. Iduće, 1914. godine, bilo kakav sport pada u drugi plan.

Bilo je trka i nakon završetka Velikog rata. U Bibliografiji radova o Sarajevu do 1954., autora Alije Bejtića, nalazimo podatke o objavljivanim tekstovima o konjskim trkama. U časopisu Srpska riječ od avgusta 1920. godine objavljen je tekst o prvim poslijeratnim trkama na Ilidži. Tri godine poslije, Večernje novosti donose tekst o manjkavostima organizacije konjskih utrka na Ilidži, poručujući da je potrebna reorganizacija. U novije vrijeme, sarajevski mediji su izvijestili da su konjske trke u Butmiru ponovo održane 2023. godine,  u pokušaju da se barem podsjetimo na slavnu sportsku manifestaciju iz 19. stoljeća.

Izvještavanje o trkama je vjerovatno začetak sportskog novinarstva u BiH, ne samo u smislu izvještavanja nego i korištenja fotografije kao dijela opreme teksta. Zanimljivo je da tadašnje fotoreportere i urednike nije zanimalo da javnosti predstave jahače, nego grla koja su pobijedila na trkama.