Glavni problem OSCE-a je unutrašnja paraliza. Organizacija već četiri godine ne može usvojiti redovan budžet zbog pravila konsenzusa među svih 57 članica. Umjesto toga, svake godine funkcioniše na osnovu privremenog, kriznog finansijskog okvira koji ozbiljno ograničava njene operacije. Iako su Armenija i Azerbejdžan nakon potpisivanja mira o Nagorno-Karabahu prestali blokirati dio budžeta, diplomati tvrde da su se pojavile nove prepreke i da dogovor ni ovaj put nije izvjestan.
Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) nalazi se u jednom od najtežih perioda od svog osnivanja. Dok traje ruski rat protiv Ukrajine i dok se evropska sigurnosna arhitektura urušava, ova organizacija, koja okuplja 57 država, suočava se s dubokim unutrašnjim blokadama, političkim pritiscima i upitima o vlastitoj relevantnosti.
Upravo to se jasno vidjelo na godišnjoj ministarskoj konferenciji OSCE-a, otvorenoj u četvrtak u Beču gdje se više nego ikad ranije raspravljalo ne samo o miru u Ukrajini, već i o tome šta OSCE uopće može i treba biti u budućnosti.
Simbolično, sam izbor mjesta održavanja skupa otkriva dubinu problema. Umjesto u Finskoj, zemlji koja ove godine predsjedava OSCE-om, sastanak je prebačen u Beč. Službeno, razlog je finansijske prirode, Austrija kao stalno sjedište OSCE-a može jeftinije organizirati veliki skup.
Međutim, politički razlozi su jednako važni. Dolazak ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Helsinki, nakon što je Finska 2023. postala članica NATO-a kao reakcija na rusku agresiju, bio bi gotovo nemoguć. Međutim, Lavrov se na kraju nije pojavio ni u Beču. Izostanak i njega i američkog državnog sekretara Marca Rubija izazvao je razočarenje među brojnim delegacijama.
Glavni problem OSCE-a je unutrašnja paraliza. Organizacija već četiri godine ne može usvojiti redovan budžet zbog pravila konsenzusa među svih 57 članica. Umjesto toga, svake godine funkcioniše na osnovu privremenog, kriznog finansijskog okvira koji ozbiljno ograničava njene operacije. Iako su Armenija i Azerbejdžan nakon potpisivanja mira o Nagorno-Karabahu prestali blokirati dio budžeta, diplomati tvrde da su se pojavile nove prepreke i da dogovor ni ovaj put nije izvjestan.
U takvoj atmosferi, pažnja se preusmjerila na ono što OSCE može uraditi u vremenu nakon završetka rata u Ukrajini. Finska ministrica vanjskih poslova Elina Valtonen, koja ove godine predsjedava organizacijom, već je zadužila OSCE da razradi modele budućeg angažmana. Među potencijalnim zadacima navode se nadgledanje primirja, izborna posmatranja, stabilizacijske misije i podrška obnovi razorene ukrajinske administracije. No, sve će zavisiti od političkih dogovora koji tek treba da budu postignuti među zaraćenim stranama.
Austrijska ministrica vanjskih poslova Beate Meinl-Reisinger naglasila je u Beču da treba poslati „snažnu poruku o važnosti OSCE-a i multilateralne diplomatije“. Francuski ministar za Evropu Benjamin Haddad upozorio je na Lavrovljev izostanak kao još jedan signal da „Rusija nastavlja okretati leđa diplomatiji“. Rusku delegaciju predvodio je zamjenik ministra Aleksandar Gruško, dok su SAD poslale tek jednog višeg službenika State Departmenta, Brendana Hanrahana – situaciju koja jasno pokazuje da ni Washington pod administracijom Donalda Trumpa ne polaže veliku važnost na multilateralne forume.
U Beču se razgovaralo i o izboru zemlje predsjedavajuće OSCE-om 2027. godine. Nakon Finske 2025. i Švicarske 2026., očekivalo se da će 2027. predsjedavati Kipar, koji je ranije pristao na imenovanje turskog diplomate Feriduna Sinirlioğlua za generalnog sekretara OSCE-a. Međutim, prema diplomatskim izvorima, upravo se Turska sada protivi tome, produbljujući institucionalnu neizvjesnost.
Zbog toga su apeli za spas organizacije zvučali dramatičnije nego inače. Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul podsjetio je na 1975. godinu, kada je u Helsinkiju potpisana Završna povelja Konferencije o sigurnosti i saradnji u Evropi, preteče OSCE-a. „Ni tada vremena nisu bila povoljna“, poručio je, „ali KSZE je stvorena da omogućava dijalog onda kada se čini da je dijalog nemoguć.“ Sličan ton imao je i švicarski ministar Ignazio Cassis, koji je istakao da „upravo kada diplomatija izgleda nemoguća, ona postaje najpotrebnija“.
I dok diplomati pokušavaju osnažiti ulogu OSCE-a, evropsku debatu dodatno zagađuje talas populističkih dezinformacija. Austrijska desničarka Susanne Fürst iz FPÖ-a izazvala je buru izjavom da „Brisel želi rat“ i da EU „uvodi Evropu u sukob s Rusijom“. Video koji je objavila na društvenim mrežama prepun je insinuacija tipičnih za propagandni aparat Kremlja. Ona prešućuje Putinovu brutalnu politiku, izvlači EU kao navodnog „ratnog huškača“ i time ponavlja narativ koji ima samo jednu svrhu, potkopavanje evropskog jedinstva i širenje straha.
Zbog takvih napada diplomate u Beču dodatno upozoravaju da OSCE mora opstati kao forum dijaloga, kako bi se spriječilo dalje urušavanje evropske sigurnosti. Uprkos unutrašnjim blokadama, organizacija ostaje jedina struktura, izvan Ujedinjenih nacija, u kojoj formalno sjede i Rusija i zapadne države.
U trenutku kada rat u Ukrajini još nema kraj na vidiku, a pritisci na međunarodni poredak rastu, pitanje opstanka i reforme OSCE-a postaje pitanje evropske sigurnosti u najširem smislu. Ako OSCE izgubi svoju misiju, Evropa gubi posljednji institucionalni most prema diplomatiji u vrijeme kada joj je najpotrebnija.
IZVOR: Der Standard
