Dok Iran potresaju novi protesti, zapadni dio javnosti uvjerava se da mase na ulicama zazivaju povratak Reze Pahlavija. Društvene mreže pune su snimaka, slogana i „dokaza“ o njegovoj navodnoj popularnosti. No iza te slike krije se pažljivo konstruirana digitalna kampanja, u velikoj mjeri zasnovana na lažnim nalozima, manipuliranim sadržajima i materijalima proizvedenim umjetnom inteligencijom. Zašto je stvarnost na ulicama Teherana daleko složenija od onoga što algoritmi žele da vidimo?

„Živio šah!“ Povik, tvrdi se, odjekuje nad krovovima Teherana. Ili barem tako glasi priča, jer je snimaka iz iranske prijestonice malo, a saznati šta se zaista govori na protestima izuzetno je teško. Ipak, društvene mreže uvjerene su da demonstranti u Iranu zahtijevaju povratak Reze Pahlavija, prijestolonasljednika monarhije srušene 1979. godine, prosijedog gospodina koji od završetka srednje škole živi u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama i već 45 godina gradi politički identitet kao „budućnost Irana“.

Isprva kao suveren u egzilu, a u posljednje vrijeme kao puki okupljač opozicionih snaga koje žele vratiti demokratiju Iranu. Sam Pahlavi uvjeren je da ga njegov narod želi. No, narod možda nije tako siguran. Zato im se dsada pokušava prodati još jedna alternativa u liku Maryam Rajavi.

Maryam Rajavi bila je poznata javnosti još iz vremena kada se pojavljivala kao gerilka Narodnih mudžahedina (MEK ili MKO, odnosno PMOI), organizacije sa sjedištem u Parizu, kojom je komandovala mrežom tajnih boraca s kampovima za obuku u Iraku, posvećenih atentatima i postavljanju bombi u Iranu s ciljem likvidacije visokih dužnosnika islamističkog režima. Riječ je o mreži koju je Evropska unija proglasila terorističkom organizacijom jer to i jeste bila.

Nakon što ih je Evropski parlament skinuo s te liste 2009. godine pokret je preselio svoj kamp za obuku u Albaniju i usvojio diskurs koji je bio manje gerilski, a formalno demokratskiji, više fokusiran na naziv Nacionalnog vijeća iranskog otpora (CNRI), a manje na sam identitet mudžahedina.

Upada u oči snažna podrška koju CNRI uživa među evropskim i američkim političarima: od figura poput Vidala-Quadrosa i Danielle Mitterrand do neokonzervativnih krugova bliskih najprije Georgeu W. Bushu, a potom i Donaldu Trumpu, s imenima poput Johna Boltona, savjetnika za nacionalnu sigurnost u prvom Trumpovom mandatu, danas politički marginaliziranog kao i Newta Gingricha ili Rudyja Giulianija. Sve to stoji u oštrom kontrastu s gotovo nepostojećom podrškom koju CNRI ima unutar same iranske dijaspore u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prema istraživanju koje je 2013. godine provela George Mason University, iako dvije trećine iransko-američke zajednice želi sekularan i demokratski Iran,  dok ostatak nema jasan stav, a tek oko dva posto simpatizira Islamsku Republiku, manje od jednog procenta podržava CNRI. Prema navodima samih Iranaca, upravo dijaspora predstavlja glavno uporište tog pokreta, jer se u samom Iranu gotovo niko ne usuđuje smatrati ga ozbiljnom nadom za zemlju, pod uslovom da je uopće čuo za njegovo postojanje.

Nešto bolji rezultat u istom istraživanju ostvario je Reza Pahlavi: tri posto, odnosno oko dvadeset posto među onima koji su izrazili simpatije prema nekoj konkretnoj političkoj opciji. Ispred njega se tada našao samo Zeleni pokret, koji je 2009. godine pokrenuo najveće ulične proteste u Iranu u posljednjih nekoliko decenija, pod vodstvom umjetnika i reformističkog političara Mira Hosseina Mousavija, koji se od 2013. godine nalazi u kućnom pritvoru.

Iako Pahlavi godinama nije imao naročitu popularnost unutar Irana, čini se da je njegova vidljivost danas znatno veća, sudeći po oskudnim informacijama koje stižu s ulica Ahvaza, Mašhada i Teherana. Međutim, s internetom koji je u potpunosti isključen od osmog januara, izuzetno je teško razlučiti šta se zaista događa i šta misle građani koji izlaze na ulice.

Postoje snimci, bez sumnje autentični, na kojima demonstranti uzvikuju „Yavid Shah“ („Živio kralj“) i „Pahlavi će se vratiti“. Ti snimci stižu putem Starlinka, satelitske veze dostupne vrlo ograničenom broju ljudi u Iranu. Nije nerealno pretpostaviti da oni koji raspolažu tim tehnologijama ujedno biraju i koje poruke će biti poslane vani, šta će biti pojačano, a šta prešućeno.

U savremenim pobunama, medijsko uprizorenje revolucije gotovo je jednako važno kao i sama pobuna. Dok su mobilni telefoni i društvene mreže 2011. godine uveliko demokratizirali taj proces tokom arapskih pobuna, danas se svijet vratio u fazu u kojoj nekolicina nepoznata javnosti  odlučuje šta će se vidjeti. Ipak, nesporno je da je dugogodišnja kampanja Reze Pahlavija, koja je naročito intenzivirana nakon 2018. godine, ostavila određeni trag u Iranu.

Ta kampanja dobila je novi zamah 2023. godine, tokom prve Pahlavijeve posjete Izraelu. Dočekala ga je Gila Gamliel, tada ministrica obavještajnih poslova, danas ministrica nauke i tehnologije. Posjetio je Zid plača, Yad Vashem i govorio o prijateljstvu među narodima. Upitan o svom stvarnom političkom utjecaju, kako navodi izraelski list Haaretz, Pahlavi se pozvao na vlastitu popularnost na društvenim mrežama. Doista, stotine naloga neumorno prenose njegove poruke. No problem je u tome što je veliki dio tih naloga lažan.

Kupovina lažnih profila radi uvećanja javnog imidža uobičajena je praksa još od ranih dana Twittera. Međutim, u Pahlavijevom slučaju riječ je o sofisticiranijoj i ciljanoj operaciji, gotovo sigurno koordiniranoj iz Izraela, koji je za potrebe kampanje angažirao govornike perzijskog jezika, tvrdi Haaretz. Iako je znatan dio sadržaja generiran umjetnom inteligencijom, nastojalo se da se neki profili prikažu kao stvarne osobe iz Teherana. No ta strategija se izjalovila.

Dana 23. juna, tokom takozvanog dvanaestodnevnog rata protiv Irana, izraelski borbeni avioni bombardirali su zatvor Evin u Teheranu. Samo 35 minuta nakon prvog udara, prije nego što je ijedan medij izvijestio o napadu, mreža naloga povezanih s Pahlavijevom kampanjom počela je širiti informacije o „eksplozijama u tom području“, predstavljajući se kao očevici i dijeleći video-snimak. Snimak je bio lažan, generiran umjetnom inteligencijom. Kako zaključuje Haaretz, gotovo je nemoguće da bi takva vizualna kampanja mogla biti pripremljena bez prethodnog saznanja o izraelskom planu napada.

Podrška Izraela Pahlaviju nije tajna. Tajna je, pak, bila pomoć koju su Narodni mudžahedini primali od Izraela za atentate na iranske nuklearne inženjere, kako su 2012. godine naveli američki izvori. Iznenađuje li onda činjenica da Pahlavi ipak budi određene simpatije u Iranu? Djelimično, ali ne u potpunosti.

U režimima koji godinama guše vlastite narode retorikom solidarnosti s Palestinom i panislamskog bratstva, isključivo radi očuvanja vlasti, zasićenje je dovelo do toga da dio građana,  naročito žena, razvije proizraelske stavove iz čistog otpora. Takvi primjeri zabilježeni su u više arapskih zemalja. S druge strane, Pahlavi, iako ne osuđuje izraelske ni američke napade, dosljedno odbacuje ideju strane vojne intervencije radi promjene režima u Iranu,  stav koji ne dijele svi istaknuti iranski opozicionari.

Osim toga, Pahlavi ne zagovara jednostavnu obnovu monarhije. Govori o sekularnosti, demokratiji, slobodnim izborima i ustavotvornoj skupštini. Iako je teško zamisliti republikanca kako kliče šahu, moguće je da ga neki vide kao privremenu figuru okupljanja, ne iz monarhističkog uvjerenja, nego iz nostalgije.

S vremenskim odmakom od 45 godina, čak ni roditelji današnje mlade iranske generacije nemaju lična sjećanja na progone pod vlašću Reze Pahlavija starijeg, njegovu zloglasnu tajnu policiju Savak, mučenja i zatvore. Njegov sin, koji je u trenutku pada dinastije imao tek 18 godina, u tim zločinima nije imao udjela. Ono što se pamti jesu iste tamnice, ista mučenja i ista smrt ali pod današnjim teokratskim režimom, dodatno obojene vjerskom represijom koja zadire u svakodnevni život čak i onih koji se ne žele baviti politikom.

Fotografije iz doba šaha, kako god to zvučalo, barem su imale boju: plaže, piknici, kratke hlače, bikiniji, smijeh, flert, kino i muzika. Zbog svega toga tada se nije išlo u zatvor.

Naravno, sve je to bilo privilegija bogatih. Siromaštvo je u Iranu postojalo i tada. Ali postoji i danas. Krug se zatvorio: izgubljene su političke i društvene slobode, a prosperitet nije ostvaren. „Islam je rješenje“, obećavali su islamisti, ali se pokazalo da to baš i nije tačno. Posljednji talas protesta nije započeo zbog nedostatka slobode, nego zbog nedostatka novca. Počeo je na teheranskom bazaru, među konzervativnim trgovačkim krugovima, a zatim se proširio na društvene slojeve koji nisu nužno učestvovali u protestima 2022. godine.

Tadašnja pobuna, u kojoj su žene širom zemlje skidale veo i bacale ga u vatru uličnih barikada, pjevajući i plešući, uputila je poruku koja je direktno pogodila srž vjerske diktature: njen strah od ženskog tijela. Ta pobuna ostavila je dubok trag. Iako nije srušila režim, pokazala je granice njegove represivne moći. Od tada se bilježe slučajevi žena koje se u svojim četvrtima u Teheranu više uopće ne pokrivaju. Ne simbolično, ne djelimično, jednostavno ne nose veo. I policija to prešutno prihvata.

U tom kontekstu posebno upada u oči činjenica da se Maryam Rajavi u borbi za „oslobođenje“ tijela dosljedno svrstava uz vrijednosni sistem ajatolaha. Nikada se ne pojavljuje bez islamističkog vela, bez obzira na boju, a uniforma njenih gerilki također je uključivala hidžab. Iako se tvrdi da CNRI više nema marksističku komponentu iz svojih ranih dana, očito je da je islamistički element ostao sačuvan. Simboli su važni.

Trenutno nema slika žena koje pale velove na barikadama. Viralni snimak djevojke koja pali cigaretu fotografijom ajatolaha snimljen je u Kanadi i lako se dijeli u proizraelskim krugovima evropske ultradesnice, jer autorica demonstrativno odbacuje sve što podsjeća na Palestinu upravo zato što je to dio vokabulara islamista. No vrlo je vjerovatno da će se buntovnice iz 2022. godine, u nekom trenutku, pridružiti ostalim društvenim sektorima u sadašnjoj pobuni.

U svakoj revoluciji postoji opasnost da, nakon pada režima, novi vođe marginaliziraju žene i vrate ih u privatnu sferu. Iskustvo s trga Tahrir u Kairu, gdje su žene manje od mjesec dana nakon pada Hosnija Mubaraka nasilno protjerane s protesta povodom 8. marta, služi kao upozorenje. Tada im je poručeno da feminizam dijeli narod i ugrožava revoluciju. Takva „revolucija“ ostaje upitna.

Video koji je Gila Gamliel objavila 30. juna, pod naslovom „Sljedeće godine, u slobodnom Teheranu“, generiran je umjetnom inteligencijom. Počinje prikazom prijestonice i Kule Azadi, simbola izgrađenog pod šahom 1971. godine. Zatim slijede prizori izraelskog premijera Benjamina Netanyahua sa suprugom Sarom, same Gamliel s mužem Hovevom Damarijem, te Reze Pahlavija sa suprugom Yasmine Etemad-Amini. Tri sretna, nasmijana, slobodna para. No ulice kojima hodaju ispunjene su ženama u crnom čadoru, homogenim islamističkim siluetama. Takav „slobodni Teheran“ umjetna inteligencija je osmislila. Ajatolasi ga ne bi mogli bolje sanjati.

„Živio šah!“ Povik, kažu, odjekuje nad krovovima Teherana. Ili barem tako tvrde, jer snimaka je malo, a stvarne poruke s protesta teško je razaznati. Ipak, društvene mreže uvjerene su da demonstranti u Iranu traže povratak Reze Pahlavija, prijestolonasljednika monarhije srušene 1979. godine, prosijedog gospodina u egzilu, koji se već 45 godina predstavlja kao budućnost svoje zemlje. On vjeruje da ga njegov narod želi. Narod možda nije tako siguran.

IZVOR: El Confidencial