Starinski izraz društvene igre tako je podrazumijevao tursku sintagmu koja je u bosanskom jeziku adaptirana fonetski i morfološki, pa je bilesi i nazvana u genitivnoj formi – ture i jazije
Pripadam generaciji kojoj se još uvijek u sjećanju mogu naći neke relativno starije društvene igre, koje se danas ili uopće ne igraju, ili pak imaju neko novo, drugo i, uvjetno moderno gledajući, adekvatnije ime. Jedan od najjednostavnijih oblika takve igre bila je i ona kada bi se uzeo novčić, pa bi dvoje učesnika biralo prednju ili zadnju stranu kovanice s ciljem dobijanja neke koristi u odabiru. Danas se to zove pismo–glava, kao što se pojavljuje npr. u sportskim takmičenjima, a nekada se zvalo ture i jazije.
Istina, pismo i glava jesu jezički kalkovi i analoški konstrukt izraza tura i jazija. Sintagma tura i jazija, odnosno kada se podrazumijevala igra, onda ture i jazije, označava spomenutu analognu sintagmu. Tura je doslovno “glava” i to je ona strana kovanice na kojoj se nalaze lik i ime vladara (Škaljić), odnosno oznaka za stranu kovanice na kojoj se nalazi grb, ili ono što se u terminologiji turskih izraza još i stručnije naziva tugra (tuǧra), kao svojevrsni likovno-grafički dizajn. Svojevremeno, u igri se mislilo da je tura ustvari tur, odnosno stražnjica ili zadnjica kovanice, a što i nije daleko od istine, naročito stoga što je računanje vrijednosti tih kovanica primarno ustvari povezano s jazijom.
A jazija je, doslovno na turskom jeziku, “pismo”, odnosno ono što je napisano i to prvenstveno kao brojna vrijednost kovanice. Starinski izraz društvene igre tako je podrazumijevao tursku sintagmu koja je u bosanskom jeziku adaptirana fonetski i morfološki, pa je bilesi i nazvana u genitivnoj formi – ture i jazije.
A ova igra, u zavisnosti od broja učesnika, podneblja, inovacija i sl., igrala se na različite načine, baš kao što je to bila i ostala igra ćize–blize, koja je ustvari kombinacija rimovanog tursko-slavenskog jezičkog iskaza, također datog u genitivu, s tim da je turska ćiza ustvari “crta, linija”, a bliza je bosanski neologizam koji se izgovorno i rimovano približio ćizi. Istina, prema etimologiji, ćiza bi trebala biti čiza, ali se u govoru ovaj izraz dobrahno ustabilio s tzv. mekšom afrikatom, baš kao što to npr. pokazuje slučaj ćehre, koja bi pravilno trebala biti čehra.
Do danas još niko nije jezički prekrstio ćizu–blizu, kao što se to desilo s formom ture i jazije. Bezbeli se nešto nije dalo. I dobro je da je tako.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
