Nedavno otkriveni dokument CIA-E iz 1948. ponovo je pokrenuo javne rasprave o pravom identitetu Josipa Broza Tita. Doista, postoji li put do uzorka njegova DNK koji bi zauvijek riješio sve manipulacije i nagađanja. Time se bavi Boris Rašeta u tekstu objavljenom u zagrebačkom tjedniku Express

Zapadnjaci koji su ‘20-ih i ‘30-ih godina dolazili u Jugoslaviju zapazili su nekog čudnog svata među sindikalcima koji pobunjuju radnike – nosio je zlatni sat, elegantno se odijevao, imao čeličnoplave oči i pogled od molibdena… Nisu mogli vjerovati da je taj tip seljak iz Kumrovca nego je, zaključili su, nelegalni sin nekog aristokrate iz Poljske ili Mađarske. Onda je tu legendu promulgirala slavna Rebecca West.

Tito se doista ne uklapa u zapadnjačke predrasude o Balkancima, a ni u naše kolektivne samopercepcije, u kojima je takve dendije teško moguće zamisliti i među dirigentima, starim lozama poput Vranyczányja ili Bombelessa, a kamoli među bravarima iz Kumrovca.

Engleski pisac Evelyn Waugh na Visu je 1945. zaključio da je Tito “lezbijac”, a postotak ljudi koji ni danas ne vjeruju da je Tito bio Josip Broz iz Kumrovca zapanjujući je – možete ih sresti među radnicima, domaćicama, poštenom i odnarođenom inteligencijom, pa i među doktorima nauka.

Mnogi ga smatraju novim lažnim carom Šćepanom Malim, ali koja bi sila kreirala takvog igrača pa ga bacila u naše gudure, nije jasno. Zašto bi to činili?

Tito je i Amerikancima i Rusima bio djeveruša, ali nikad mlada – varao ih je neprestano, s Rusima čuvajući socijalizam a s Amerikancima nezavisnost. U tom je smislu tekst iz Expressa, u kojem su objavljeni dosjei CIA-e koje dosad niko nije analizirao, izazvao mnogobrojne reakcije, komentiran je u regiji, a prof. dr. Dragan Primorac, motiviran tim napisom, obnovio je staru ideju iz 2009. godine, kada je zamoljen da okupi višenacionalni tim nezavisnih DNK forenzičara koji bi – analizom skeletnih ostataka s Dedinja – napokon razjasnili dvojbe je li ondje doista pokopan Tito te je li taj Tito – Josip Broz, šloser, fajnmehaniker i državnička legenda, ili su pod devet tona teškom pločom aranđelovačkog mramora ostaci nekog lažnjaka, što bi bila svjetska senzacija prvog reda.

Priče su počele već onda.

Milioni ljudi gledali su i komentirali ispraćaj. Govorkalo se da je Tito u Beograd dopremljen tajno, a ne u Plavom vlaku, pa onda da je u zemlju spušten prazan sanduk. General Martin Špegelj, koji je sudjelovao u organiziranju ispraćaja, osvrnuo se na te teorije u svojim memoarima. “Prvo, nije istina da je Titovo tijelo prebačeno helikopterom. Putovalo je vlakom od Ljubljane do Beograda. Potpuna je glupost da mu je i noga pokopana s njim. Znam to jer sam noć prije ukopa morao otvoriti lijes kako bih zamijenio one grozne ručke. Vidio sam tijelo Josipa Broza i iz prve ruke svjedočim da nije bilo jedne noge. Noga koju su mu odrezali u bolnici je u bolnici i uništena kao i drugi bolnički otpad…”

Dragomir Gavrilović, Titov građevinar, iznio je drugu teoriju. Dovršetak Titova pogreba otegnuo sve do ranih sati idućeg jutra. “Trebalo je postaviti na grob onu masivnu mramornu ploču čija je namjena bila spriječiti eventualne namjernike da ukradu Titove posmrtne ostatke. A upravo to se dogodilo tih dana pokojnom Chaplinu u Americi. Završni čin pogreba izgledao je ovako: sanduk s Maršalovim tijelom (bila mu je pridodana i amputirana potkoljenica koja se za ovu priliku čuvala u hladnjaku) izvađen je iz grobnice, obložen bakarnom maskom i ponovno spušten na dno. Da bi Tito počivao što mirnije, preko sanduka je stavljena betonska ploča, pa na nju navučena ona teška, mramorna.  “Pokopali smo ga kao faraona, a pokop je bio i ‘faraonski’ skup, stajao je milion dolara”, kazao je Gavrilović.

Tajnom je ostalo i pitanje je li s Titom pod zemlju otišao i prsten s opalom, draguljem koji mijenja boje. “Danas imamo znanja i tehničke mogućnosti tako da znanost može dati odgovore na pitanja koja su vezana i uz taj slučaj”, samouvjereno kaže Primorac. “No moguće pokretanje postupka utvrđivanja identiteta osobe koja je pokopana u Kući cvijeća na Dedinju nije više znanstveno već vrlo osjetljivo političko pitanje. A znanost se ne bavi politikom nego ljudskom istinom.”

Politikama bi moglo konvenirati otvaranje grobnice: Aleksandru Vučiću taj bi čin dao nekoliko sedmica mira, a kad zatopli, i prosvjedna će mladež s ulica krenuti na plaže. U Hrvatskoj i Sloveniji ne bi trebalo biti problema s ekshumacijom Titovih srodnika, a oni koji su još živi mogli bi dati suglasnost jer Tito ima mnogobrojne potomke. Pojednostavljeno – trebalo bi izuzeti zub ili nekoliko grama kosti da se otkrije istina.

“Prosječan čovjek je građen od 200 različitih tipova stanica, a broj stanica u cijelom ljudskom organizmu je oko 30 trilijuna. Stanice sadrže jezgru u kojoj se nalazi tzv. jezgrin DNK, koji nasljeđujemo 50 posto od oca, a 50 posto od majke, pa u jezgri imamo dvije kopije molekula DNK koja sadrži 3,2×109 slova (nukleotida). S druge strane, izvan jezgre (u citoplazmi) se nalaze brojni mitohondriji, tjelešca koja su ključni generatori energije u stanici; ona pak sadrže tzv. mitohondrijski DNK (MTDNA), koji se nasljeđuje majčinom linijom. Unutar svake stanice u idealnim uvjetima nalazi se približno 6 pg (10-12 g) DNK.

Poželjna količina DNK za uspješno očitavanje DNK je 500 – 2500 pg (10-12 g), ali smo pokazali da uspješne identifikacije možemo napraviti sa samo 50 pg (10-12 g). A to je količina DNK koju možemo dobiti iz svega 10-ak ljudskih stanica. Čak u slučajevima visoko degradiranog jezgrina DNK, mitohondrijski DNK ipak se može analizirati, ponajprije zbog velikog broja kopija u stanici. Zato je on često ključan u postupku identifikacije”, kaže Primorac.

Laici se pitaju postoje li ostaci Brozova tkiva ili organske materije preko kojih bi se DNK analiza mogla obaviti bez ekshumacije, a Primorac kaže: “Na to pitanje odgovor mogu dati samo oni koji su skrbili o Titu tijekom njegovog višegodišnjeg liječenja u raznim zdravstvenim institucijama bivše države, posebice u Kliničkom centru u Ljubljani. Osim konstantnog vađenja krvi za razne biokemijske analize, prema dostupnim podacima, Titu je rađena amputacija noge, a nakon njegove smrti i obdukcija, što upućuje da se u više navrata uzimalo uzorke za patohistološku analizu i logično je očekivati da je dio njih pohranjen.”

Na pitanje s čijim uzorkom bi trebalo usporediti organsku materiju iz Kuće cvijeća odgovara: “Dva su odvojena pitanja koja traže odgovore. Prvo, Tito je bio sin hrvatskog seljaka Franje Broza i slovenske majke Marije Javoršek, i DNK dobiven iz uzoraka grobnice iz Kuće cvijeća treba biti uspoređen s uzorcima za koje se smatra da su njegovi biološki roditelji. Za aktivnosti forenzičara u Hrvatskoj bila bi potrebna suglasnost obitelji kako bi se napravila ekshumacija i provela analiza, a za dobivanje uzoraka i postupak ekshumacije iz drugih država bila bi potrebna suglasnost nadležnih institucija tih država. U taj dio forenzička se znanost ne bi miješala”, kaže Primorac i dodaje:

“S obzirom na to da kolaju teorije da je u Kući cvijeća na Dedinju pokopana neka druga osoba a ne stvarni Tito – bilo bi idealno usporediti (sačuvane) Titove biološke tragove, recimo iz pohranjenih uzoraka KC Ljubljana, ako oni uistinu postoje, i one koji bi se dobili iz grobnice u Kući cvijeća na Dedinju. Ni u taj se posao forenzika ne bi miješala sve dok se ne stvore zakonske i druge pretpostavke da forenzičari mogu započeti s radom. S druge strane, Tito je imao niz braće i sestara. Valja upamtiti da svaka osoba u sebi nosi istovjetnu kopiju mitohondrijskog DNK (MTDNA) svoje majke, pa samim time i bakine, prabakine MTDNA i tako u nedogled kroz generacije majčinom linijom. Ukratko, sva braća i sestre imaju MTDNA identičnu svojoj majci. S druge strane, DNK unutar Y kromosoma, koji je inače svojstven muškarcima, ima jedinstven zapis i kao “rodoslovni biljeg” prenosi se po očevoj liniji, i to s generacije na generaciju. Uz navedeno, strategija bi sadržavala i analizu tzv. jezgrina (autosomalnog) DNK, koji se nasljeđuje 50 posto od oca, a 50 posto od majke”, zaključuje ovu dvojbu Primorac. (IZVOR: EXPRESS.HR)