Prema dostupnim historijskim dokumentima, Prvi nikejski sabor održan je u periodu od kraja maja do kraja juna 325. godine, ali se u nekim izvorima 25. august spominje kao dan kada je sabor završen.

Kada je rimski car Konstantin u ljeto 325. godine sazvao Prvi nikejski sabor u malom gradu Nikeji (današnji İznik u Turskoj), cilj mu je bio riješiti duboku krizu unutar Crkve. U središtu rasprava stajalo je pitanje koje je do danas ostalo jedno od najkontroverznijih u historiji hrišćanstva – priroda samog Isusa Krista.

S jedne strane postojao je arijanski nauk, nazvan po svećeniku Ariju iz Aleksandrije, koji je tvrdio da Isus nije vječan niti božanske prirode, već da je stvoren od Boga i da je uzvišeno, ali ipak stvoreno biće. Njegovo učenje, poznato kao arijanizam, našlo je plodno tlo među vjernicima jer je nudilo logično i racionalno objašnjenje zasnovano na jedinstvenosti Boga. Nasuprot njemu, crkveni oci insistirali su da je Isus „iste biti“ s Bogom Ocem, što je kasnije ušlo u Nikejsko vjerovanje kroz pojam homoousios – „istobitan“.

Kod jednog broja onih koji se bave historijom u novije vrijeme postoji mišljenje da je Crkva bosanska zapravo nasljednik arijansstva, zbog toga što se i u njenom učenju izražava sumnja u Božiju “trodijelnost” i božansku Isusovu prirodu. Međutim, ne mogu se pronaći dokazi da između Arijevog učenja iz 3. i 4. stoljeća i bosanskih krstjana postoji kontinuitet.

Ova rasprava nije bila samo teološka, već i politička. Za carstvo i crkvu, ovakvo učenje predstavljalo je prijetnju jedinstvu, a Konstantin, iako još nekršten u to vrijeme, shvatao je da jedinstvo Carstva zavisi i od jedinstva Crkve. Odluka da se Arije proglasi heretikom i da se njegovi spisi spale pokazala je koliko je crkveno učenje bilo povezano s imperijalnom politikom.

Za razliku od hrišćanstva, islam je od samog početka zauzeo čvrst stav o prirodi Isusa. Kur’an ga priznaje kao jednog od velikih poslanika, „Riječ Božiju“ i „duh od Njega“, ali nikada kao Boga ili Božijeg sina. Ključni islamski koncept tewhida – jedinstva i nedjeljivosti Boga – ne ostavlja prostora za mogućnost božanske prirode bilo kojeg čovjeka. Na taj način islam je izbjegao dilemu koja je stoljećima potresala kršćanski svijet.

Dok je Nikejski sabor potvrdio Krista kao Božije utjelovljenje, islamsko učenje odbacuje svaku mogućnost postojanja božanskog partnera ili Njegovog utjelovljenja. Za muslimane, Isus (Isa, a.s.) jeste cijenjeni poslanik, ali nikako božanstvo. Ta razlika postaje jedna od ključnih tačaka razgraničenja dviju religija i njihovih identiteta.

Ipak, oba učenja dijele zajedničku nit: potrebu da se razumije odnos Boga i čovjeka, te da se odgovori na pitanja o smislu, spasenju i identitetu.

Dilema iz Nikeje ima svoje odjeke i u savremenom društvu. U vrijeme globalizacije i miješanja kultura, pitanje vjere sve češće postaje i pitanje identiteta. Rasprave o Isusu – da li je bio samo učitelj, prorok ili Bog – nisu više samo teološka pitanja, već i društvena i politička.

Nikejski sabor je, u suštini, bio prvi veliki primjer gdje je politika krojila teologiju. Odluka da je Krist “iste suštine” s Bogom bila je manje plod nadahnuća, a više plod političke nužde. Jer carstvo nije moglo priuštiti da mu vjernici budu podijeljeni na frakcije koje pjevaju različite pjesme o prirodi Boga.

Ako tu prizmu stavimo na današnji svijet, lahko ćemo prepoznati iste obrasce. Od Washingtona do Moskve, od Bliskog istoka do Rima, vjera se ponovo koristi kao štap i mrkva, kao dokaz pripadnosti ili nepripadnosti naciji, zajednici, pa i cijelom kontinentu. Rasprave o “kršćanskim korijenima Evrope” ili “odbrani islama” često su samo moderni odjeci nikejskog sabora – pitanje nije toliko ko je Bog, nego ko ima pravo da govori u Njegovo ime.

Na univerzitetima, u javnim debatama i u političkim raspravama širom svijeta, vjerovanje se ponovo koristi kao linija razdvajanja ili pak kao most dijaloga. Dok jedni naglašavaju isključivost svojih dogmi, drugi nastoje pronaći zajedničke tačke između religija. Nikejski sabor, u tom smislu, nije tek daleka epizoda iz prošlosti, već simbol trajne borbe između interpretacija i moći.

Ako se iz događaja u Nikeji može izvući pouka, onda je to činjenica da religijska učenja nikada nisu odvojena od društvenih i političkih okolnosti. Kao što je Konstantin tražio jedinstvo kroz dogmu, tako i današnji lideri i zajednice traže stabilnost kroz interpretaciju vjere. No, historija pokazuje da nametnuto jedinstvo često rađa nove podjele.

U vremenu kada se identiteti sve češće definiraju kroz religijsku pripadnost, razumijevanje različitih teoloških tradicija – od nikejskog vjerovanja do kur’anskog učenja – može biti put ka dijalogu, a ne sukobu. Rasprava o Isusu Hristu, dakle, iako stara gotovo dva milenija, ostaje živo pitanje koje oblikuje vjernike, ali i cijela društva širom svijeta.