Olakšanje je što Bosna neće igrati sa polovinom svojih prvih jedanaest. Ermedin Demirović, Adrian Leon Barišić, Stjepan Radeljić i Haris Hajradinović su povrijeđeni, a zahvaljujući subotnjem veselom nastupu u Zenici, bivši igrač Salzburga Amar Dedić, Nikola Katić i Dženis Burnić također će propustiti obračun zbog suspenzija zbog žutih kartona. Austrijska reprezentacija će morati igrati bez Davida Alabe, ali s obzirom na njihovu dubinu centralnih bekova, to ne bi trebao biti problem.
Računica je jednostavna; nema spomena o gol-razlici, rangiranju u fer-pleju ili bacanju novčića – ako austrijska fudbalska reprezentacija pobijedi Bosnu i Hercegovinu u utorak navečer ili završi neriješeno, kvalificirat će se za svoje prvo Svjetsko prvenstvo od 1998. Ako Bosna i Hercegovine pobijedi, bit će na velikom turniru u Sjevernoj Americi, a Austrija će morati preživjeti dvije runde doigravanja u martu protiv timova koji su mnogo slabiji. I obrnuto, ako Austrija pobijedi, Bosna i Hercegoivina će tražiti put do Svjetskog prvenstva kroz dvije utakmice baraža.
Počnimo s osnovama: Fudbal ne igraju navijači, službene osobe, plasman u ligi ili (u ovom slučaju) tržišne vrijednosti – fudbal igraju fudbaleri. A austrijska reprezentacija ima bolje fudbalere, smatra Der Standard. Konrad Laimer, Nicolas Seiwald i mnogi drugi su ključni igrači za vrhunske timove; Bosna i Hercegovina ima malo toga da ponudi na tom nivou. Naravno, reprezentacija može biti više ili mnogo manje od zbira svojih dijelova, ali u Rangnickovoj eri, nema potrebe da se bojimo ovog drugog. Svijetle tačke u bosanskom timu (Edin Džeko, Haris Tabaković, Kerim Alajbegović) su toliko rijetke da su nešto na što se čovjek lako može pripremiti.
Olakšanje je što Bosna neće igrati sa polovinom svojih prvih jedanaest. Ermedin Demirović, Adrian Leon Barišić, Stjepan Radeljić i Haris Hajradinović su povrijeđeni, a zahvaljujući subotnjem veselom nastupu u Zenici, bivši igrač Salzburga Amar Dedić, Nikola Katić i Dženis Burnić također će propustiti obračun zbog suspenzija zbog žutih kartona. Austrijska reprezentacija će morati igrati bez Davida Alabe, ali s obzirom na njihovu dubinu centralnih bekova, to ne bi trebao biti problem.
Bolja početna pozicija
Da, ulog je visok za tim koji je vodeći na tabeli prije posljednjeg kola. Ali ako biste pitali sve austrijske i bosanske igrače i članove osoblja koji bi scenario preferirali, svi normalni bi izabrali austrijski, gdje je neriješen rezultat dovoljan. Prilično je neugodno morati postići jedan gol više od protivnika, posebno ako to znaju.
Budući da snaga austrijske reprezentacije leži u njihovoj sposobnosti da parkiraju autobus u kaznenom prostoru i izvrše kontranapad, neće biti u iskušenju da pribjegnu takvoj taktici i jednostavno predaju utakmicu protivnicima. Kao i uvijek pod Rangnickom, Austrijanci će se osloniti na svoje snage – a onda će jednostavno igrati fudbalsku utakmicu koja počinje rezultatom 0-0. I ako se tako završi, ili 1-1, ili 2-2, onda će Austrija igrati na Svjetskom prvenstvu. A to je mnogo bolje nego da moraju pobijediti po svaku cijenu.
Znate li kada je Austrija posljednji put izgubila domaću utakmicu? Bilo je to 13. oktobra 2023. godine, porazom od Belgije rezultatom 2-3, što je lako moglo biti 3-3. Istina je da će horde bosanskih navijača pokvariti domaću atmosferu, ali isto se moglo reći i za dvije domaće utakmice protiv Srbije i Turske – a one su prošle bez problema. To bi također mogao biti test zrelosti, možda čak i poziv na buđenje za austrijske navijače – činjenica da ih podijeljeni stadion zaista može motivirati bila je jasno očigledna na Evropskom prvenstvu 2024. godine na Olimpijskom stadionu u Berlinu.
Sasvim je moguće da će gosti početi agresivno, ali to nas vraća na prvu tačku: ako austrijski asovi preciznije igraju svoja dodavanja, bolje tempiraju svoje izazove i preciznije izvršavaju svoje taktičke rutine od svojih protivnika, onda to brzo postaje nebitno. “Svi imaju plan dok ne dobiju udarac u lice”, jednom je rekao Mike Tyson. Isto važi i za primljeni gol.
Vjetar u leđa
No, postoje i argumenti koji idu u korist Bosne i Hercegovine. Subota, 21:02 u Zenici: Rumunija vodi, bosanska lica su prazna. Direktna kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo izgleda izgubljena; Austrija je pobijedila na Kipru. Bosni su potrebna dva gola – a postiže tri. Ono što se sljedeće dogodilo nije bila obična pobjeda. Čitava zemlja se od rezignacije prebacila u ekstazu. Tim Sergeja Barbareza sada putuje u Beč sa zamahom, prkosom i ogromnim samopouzdanjem.
Ova pobjeda od 3-1 nije bila samo osiguranje mjesta na tabeli; to je bio emocionalna euforija. Euforija koja je oživjela tim koji je bio otpisan u subotu u 21:02. Bosna je odjednom povjerovala da može sve. A u vrhunskom sportu, to je jednako važno kao taktika i tehnika. Timovi koji se osjećaju nepobjedivo igraju drugačijim ritmom. To Bosnu čini emocionalno teškom za shvatiti i nepredvidivom na terenu – protivnika koji je sada sposoban za sve, čak i za pobjedu protiv favorita u Beču.
Zadatak je brutalno jednostavan: Bosni je potrebna pobjeda. Tri boda, ni više, ni manje. Nema kalkulacija, nema spekulacija, nema “ako”, “i” ili “ali”. Jasan cilj je ponekad bolji od hiljadu mogućnosti. Oni koji znaju da moraju pobijediti često igraju s više slobode od onih koji žele upravljati igrom. I tako, lošija početna pozicija može postati prednost: Bosna mora biti proaktivna, Austrija mora postati nervozna – posebno ako gosti postignu gol. Jedan gol, i stadion Happel će obuzeti strah, panika će se neminovno uvući na taktičku ploču, u umove igrača i na tribine.
Jer Bosna nije San Marino. Gol može pasti u svakom trenutku, a sigurnost da će favoriti biti iznenađeni u gostima daje igri opako bezbrižnu kvalitetu. I historijski pritisak igra ulogu: Austrija je često drhtala u velikim trenucima. Za Bosnu je samo jedna stvar važna: Moramo postići jedan gol više od Austrije. To je uvijek bila najjednostavnija logika u fudbalu.
Starci i gol
Godine nisu prepreka za postizanje golova. Kada je Edin Džeko postigao svoj prvi gol u najvišoj ligi za Teplice 2005. godine, Nikolaus Wurmbrand se još nije ni rodio. Tada je napadač otvorio svoj golgeterski rekord – 20 godina kasnije, taj broj je narastao na apsurdnih 351 gol. Malo ko zna tačno gdje se gol nalazi. Sa 39 godina, Džeko je i dalje jedan od najopasnijih igrača u kaznenom prostoru svoje generacije. Ako je iko uvijek dobar za gol, to je on. U tekućoj kvalifikacijskoj sezoni, Džeko je već postigao pet golova.
Ali Džeko nije jedini bosanski zabavljač. Tu je mlada zvijezda Salzburga Kerim Alajbegović, koji predvodi ljestvicu asistencija tima s tri. A tu je i “Fluppe” – nadimak koji su navijači Herthe dali Harisu Tabakoviću kada je zaista postigao svoj maksimum u Berlinu. Prethodno je konstantno postizao golove za Austriu Beč (velika veza s Austrijom!), ali nije baš ispunio očekivanja u Hoffenheimu. Međutim, njegova forma ponovo je u uzlaznoj putanji u Gladbachu: šest golova u devet utakmica. Postigao je i gol protiv Rumunije u sudijskoj nadoknadi. Tabaković također tačno zna gdje je gol.
U Beču je danas sve osim običnog dana. Bosna i Hercegovina okupirala je jedan grad, srcem i pjesmom. Navijači iz BIH, cijele Evrope, ali i udaljenih dijelova svijeta, već danima se slijevaju u austrijsku prijestonicu. Žuto-plave boje, zastave i nezaobilazni ljiljani dominiraju ulicama glavnog grada Austrije.
Procjene govore da će u utorak navečer, na stadionu Ernst Happel, tribine biti preplavljene sa čak 20.000 do 25.000 naših navijača. Možda ćemo biti gostujući tim, ali će stadionom odzvanjati kao da smo kući.
