Misa zadušnica za Paříka održana je u crkvi koju je projektirao, crkvi Sv. Josipa, nakon njegove smrti šesnaestog juna 1942. godine. Karel Pařík pokopan je u Sarajevu, a na njegov grob uklesane su riječi na bosanskom jeziku: „Čeh rodom – Sarajlija izborom“

Godina je bila 1857. i Češka je bila pod vlašću Habsburške Monarhije. U selu Veliš rođen je šesti sin u porodici majstora mesara Josefa Paříka i njegove supruge Anne – Karel. Karel Pařík (Karlo Paržik) pohađao je osnovnu školu u Velišu, ali srednjoškolsko obrazovanje započeo je u gradu Jičínu, kamo se porodica preselila. Prema češkim historičarima, boravak u Jičínu dodatno je potaknuo njegov interes za arhitekturu. Kako i ne bi, kada je odrastao u regiji punoj dvoraca, palača i važnih zgrada koje su od Jičína činile regionalno središte.

U gimnaziju odlazi u Beč, tadašnju prijestolnicu monarhije i srednjeevropske kulture. Završio je tehničku građevinsku školu, a 1878. upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti. Tu počinje njegovo životno putovanje. Arhitekturu mu je predavao danski majstor Theophil von Hansen, koji ga je uveo u historizam i neorenesansu, a ondje je upoznao i kolegu Josipa Vancaša.

Mladi arhitekti postali su prijatelji, a upravo je Vancaš vjerojatno nagovorio Paříka da krene na svoje prvo putovanje na Balkan. Zajedno su ne samo studirali, nego i nadgledali važne gradnje u Beču, gdje su stjecali znanje i inspiraciju.

Iste godine kada je Pařík upisao akademiju, Austro-Ugarska je okupirala dotadašnju osmansku Bosnu i Hercegovinu. „Dok su mnogi Bosanci, uključujući i moje pretke, napuštali Balkan i odlazili na sjever, mnogi Česi dolazili su u Sarajevo kako bi započeli karijeru izgradnje europske kulture i institucija“, kaže Draga Zlatníková, pjesnikinja i prevoditeljica jugoslavenskih korijena koja živi u Jičínu u tekstu koji je objavio češki Jicinski Denik.

Među pridošlicama u Sarajevo 1884. bio je i friški diplomant Karel Pařík. Josip Vancaš pozvao ga je da sudjeluje u izgradnji velike neogotičke Katedrale Srca Isusova. Ovo prvo Paříkovo djelo postalo je jedan od simbola bosanske metropole. Karel je počeo raditi u građevinskom odsjeku u Sarajevu i tokom slijedećih godina sudjelovao je u izgradnji najmanje 110 važnih objekata u metropoli i još nekoliko desetaka u ostatku Bosne i Hercegovine. Za svoj je rad primio više odlikovanja i postao zemaljski savjetnik.

Njegov prvi samostalni projekat bila je zgrada Penzionog fonda, smještena odmah uz Katedralu, a kasnije je kupljena od strane Vakufa Gazi Husrev-bega.

Jedan od njegovih najznačajnijih doprinosa sarajevskoj arhitekturi jeste projektiranje zgrade Zemaljskog muzeja, otvorene 1913. godine. Ovo neorenesansno zdanje, sa četiri paviljona i botaničkom baštom, predstavlja vrhunac Paržikove stvaralačke karijere. U njemu se danas čuva i čuvena Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih jevrejskih rukopisa na svijetu.

Za potrebe školovanja šerijatskih sudaca, Paržik 1887. godine projektuje zgradu Šerijatsko-sudačke škole u pseudomaurskom stilu, koja je od 1949. bila Muzej grada Sarajeva, a danas je u njoj smješten Fakultet islamskih nauka. Također, za jevrejsku zajednicu Aškenaza, projektovao je 1902. jednu od najvećih sinagoga u Evropi, danas jedinu aktivnu sinagogu u BiH.

Njegov doprinos nije ograničen samo na vjerske i kulturne objekte. Radio je i na brojnim javnim i stambenim zgradama, među kojima se izdvajaju Akademija likovnih umjetnosti, Crkva Svetog Josipa, kasarna na Bistriku, zgrada Kantona Sarajevo i Općine Centar, Hotel Zagreb, električna centrala na Hisetima i mnoge druge. Paržik je ujedno bio predavač u Tehničkoj školi, gdje je obrazovao nove generacije građevinara i arhitekata.

U periodu razvoja Sarajeva krajem 19. i početkom 20. stoljeća, grad je dobijao i nove kulturne institucije. Paržik je, po uzoru na pozorište u Pragu, projektovao zgradu Društvenog doma, koja je 1922. godine postala Narodno pozorište Sarajevo. Time je dao izuzetan doprinos kulturnom životu grada.

Paržik nije gradio samo u Sarajevu. Njegovi projekti se nalaze i u drugim gradovima bivše Jugoslavije, poput Zagreba, Beograda i u Dalmaciji. Ipak, nijedan grad ga nije prihvatio i oblikovao kao što je to učinilo Sarajevo.

Pařík je u svom arhitektonskom stilu crpio inspiraciju od Theophila von Hansena – historizam. Dok su njegovi mlađi suvremenici, poput još jednog Čeha u Sarajevu, Josefa Pospíšila, početkom 20. stoljeća počeli koketirati s modernizmom i secesijom, Pařík je ostao vjeran klasičnim oblicima i stilovima, premda su ga mnogi kritizirali kao konzervativnog. Akademici ističu i njegov doprinos tzv. bosanskom arhitektonskom stilu, koji spaja evropske klasične stilove s bizantskim elementima. Svojim naglaskom na klasicizam pomogao je Sarajevu, do tada orijentalnog izgleda, da se približi Zapadnoj Evropi.

Sudjelovao je i u projektu sarajevske Vijećnice. Prema historičaru i diplomati Jiřímu Kuděli, Paříkov projekt nije se svidio tadašnjem ministru finansija, pa ga je morao prepravljati drugi arhitekta. Ipak, osnova Paříkove zamisli ostala je sačuvana. Njegov trougaoni tlocrt poslužio je kao osnova za kasniji projekt Alexandera Witteka. Paržik je projektovao i sporednu zgradu iz 1892. godine, u kojoj će se kasnije nalaziti zatvor Beledija, što je utjecalo na konačnu orijentaciju glavnog ulaza Vijećnice.

Arhitekt i umjetnik David Vávra u dokumentarcu Šumné stopy o Karelu Paříku napominje da je nakon protjerivanja Osmanlija s Balkana Austro-Ugarska željela pridobiti lokalno stanovništvo podržavanjem postojećih religija. Zato je Pařík, uz gradnju katoličkih katedrala, dobivao narudžbe i za izgradnju džamija, sinagoga te pravoslavnih i evangeličkih crkava.

Paříkova karijera u građevinskom odsjeku završila je 1916., kada je umirovljen nakon sukoba s nadređenim oko skladištenja krompira u javnim zgradama. Nekoliko je godina predavao arhitekturu, ali je i dalje projektirao.

Godine 1896. dobio je medalju za svoj rad na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, a u prosincu 1899. car Franjo Josip I. odlikovao ga je Viteškim križem.

Karel Pařík se prilagodio Sarajevu, pa je čak usvojio bosansku verziju svog imena – Karol Paržik. Ženio se dva puta. S prvom suprugom Marijom imao je sina Karla. No, on nije krenuo očevim stopama, već se okrenuo muzici. Otišao je u Beograd, gdje je postao poznati graditelj violina. Njegova kći, Lidija Paržik Tanasijević, naslijedila je porodični zanat i postala, kako kažu, prva graditeljica violina na svijetu.

Nakon Marijine smrti, Karel se ponovo oženio. S drugom suprugom Ludmilom imao je sinove Pavla Otokara i Marijana te kćer Melitu. Pred kraj života sarađivao je s Marijanom i Melitom na nekim projektima, uključujući posljednji – crkvu Sv. Josipa, dovršenu 1939. godine. Misa zadušnica za Paříka održana je upravo u toj crkvi nakon njegove smrti, šesnaestog juna 1942. godine. Karel Pařík pokopan je u Sarajevu, a na njegov grob uklesane su riječi na bosanskom jeziku: „Čeh rodom – Sarajlija izborom“. IZVOR: Jicinski Denik