Dok Washington gomila nosače aviona u Perzijskom zalivu, profesor Jiang Xueqin upozorava: Sjedinjene Države su ušle u rat koji, prema zakonima historije i teorije igara, ne mogu dobiti. Zašto iranski dronovi od 50.000 dolara buše „auru nepobjedivosti“ Pentagona i kako bi sukob na Bliskom istoku mogao dovesti do pucanja AI balona u Silicijskoj dolini

U savremenoj geopolitičkoj misli rijetko se pojavljuje figura koja izaziva toliko kontroverzi i istovremenog uvažavanja kao što je to Jiang Xueqin. Kinesko-kanadski edukator i teoretičar, čija su predavanja na kanalu Predictive History postala viralni fenomen, uspio je ono što mnogim etabliranim analitičarima promiče: ponudio je koherentan, matematički precizan i historijski utemeljen okvir za razumijevanje onoga što on naziva neminovnim krajem američke hegemonije.

Njegova predviđanja iz 2024. godine, pobjeda Donalda Trumpa, rat s Iranom i konačni poraz Sjedinjenih Američkih Država, danas se čine manje kao proročanstvo, a više kao dijagnoza sistema u stanju terminalnog raspada. Xueqin ne nastupa kao navijač jedne strane, već kao hladni analitičar koji koristi teoriju igara i zakone historijske asimetrije kako bi objasnio zašto će najmoćnija vojna sila u historiji čovječanstva pokleknuti pred režimom u Teheranu.

Srž Xueqinove argumentacije počiva na „zakonu asimetrije“. Prema njegovim riječima, Sjedinjene Države i Iran nisu ravnopravni protivnici u klasičnom smislu, ali upravo u toj neravnoteži leži iranska prednost. „U historiji se često događa da prednost ima slabiji protivnik, takozvani autsajder“, objašnjava Xueqin. On nas vraća u 490. godinu prije nove ere, povlačeći paralelu između današnjeg Washingtona i tadašnjeg Perzijskog carstva. Perzija je bila prvi pravi globalni hegemon, s nepreglednim resursima i ogromnom populacijom, ali je poražena od strane malih, motivisanih grčkih gradova-država. Kasnije su Makedonci, pod Aleksandrom Velikim, s vojskom iz skromnog političkog okruženja, srušili to isto carstvo u treptaju oka.

Xueqin tvrdi da carstva, uprkos svojoj masi, organizaciji i sposobnosti da podnesu gubitke, nose u sebi sjeme sopstvenog uništenja. Masa, koja u početku znači snagu (SAD sa 350 miliona stanovnika i mrežom saveznika od Japana do Evrope), s vremenom proizvodi neizdrživu društvenu nejednakost. Kada se ogroman broj ljudi takmiči za resurse koji postaju sve oskudniji, raste dug, a socijalna kohezija puca. Ljudi postaju demotivirani i ravnodušni prema sudbini države.

Organizacija, koja je nekada značila efikasnost i tehnološki vrhunac (poput satelita i bombardera B-2), pretvara se u krutu birokratiju. Elite prestaju inovirati i počinju se baviti „rentijerstvom“, izvlačeći bogatstvo iz sistema bez stvarne proizvodnje. Tu Xueqin uvodi koncept Petera Turchina o „prekomjernoj proizvodnji elita“. Kada imate previše pretendenata na moć, a premalo mjesta u vrhu, društvo ulazi u fazu frakcijskih sukoba koji paraliziraju državu, što je u Sjedinjenim Državama danas vidljivo kroz ekstremnu političku polarizaciju.

Jedan od najoriginalnijih aspekata Xueqinove analize je povezivanje vojnih udara na Bliskom istoku s finansijskim tržištima u New Yorku. On tvrdi da Iran ne vodi rat iscrpljivanja samo na bojnom polju, već direktno udara na temelje američke ekonomije. Fokus iranske strategije je na zemljama GCC-a (Saudijska Arabija, UAE, Katar), koje on naziva „linč-pinom“ ili osiguračem američkog prosperiteta. Ove države prodaju naftu za dolare, kreirajući sistem petrodolara, koji se zatim reciklira nazad u američke dionice.

„Cijela američka ekonomija je trenutno proppana investicijama u vještačku inteligenciju (AI) i data centre“, navodi Xueqin. Veliki dio tog kapitala dolazi upravo iz Zaliva. Iranski napadi na kritičnu infrastrukturu, poput postrojenja za desalinizaciju vode bez kojih gradovi poput Rijada ne mogu preživjeti duže od dvije sedmice, direktno ugrožavaju opstanak ovih režima. Ako Saudijska Arabija ili UAE više ne budu mogli prodavati naftu ili budu prisiljeni trošiti rezerve na unutrašnju stabilnost, finansiranje američkog AI balona će prestati. „Kada taj balon pukne, prsnut će i cijela američka ekonomija, koja nije ništa drugo do finansijska Ponzijeva shema“, upozorava Xueqin.

On ukazuje na dramatičnu asimetriju troškova: Iran koristi dronove od 50.000 dolara da uništi postrojenja vrijedna milijarde, dok SAD troše milione na presretače koji, prema posljednjim snimcima, često promašuju cilj. Ova matematika, prema Xueqinu, dugoročno je neodrživa.

Xueqin se dotiče i ličnosti Donalda Trumpa, pokušavajući objasniti zašto je, uprkos upozorenjima generala, ušao u ovaj sukob. On vidi tri ključna faktora. Prvi je hubris ili historijska oholost. Trump je, ponesen brzim uspjehom operacija poput one na Mindoru, povjerovao u apsolutnu nadmoć američke mašinerije. „To je klasična greška imperijalnih lidera“, kaže Xueqin, povlačeći paralelu s Napoleonovim ili Hitlerovim pohodom na Rusiju. Drugi faktor je unutrašnji politički kalkul. Trump lično profitira od podrške saudijskih i izraelskih lobija koji su investirali milijarde u njegove poslove i kampanje. Treći, i najmračniji faktor, je eshatološki. Xueqin sugerira da određene zatvorene grupe unutar američkog nacionalnog sigurnosnog aparata slijede „skript“ koji Bliski istok vidi kao poprište biblijskog obračuna, bez obzira na to koliko je to diplomatski pogubno.

On predviđa da će pritisak iz Izraela i Zaliva, koji su trenutno pod stalnim iranskim udarima, na kraju prisiliti SAD da pošalju kopnene trupe u Iran. To bi, prema njegovoj teoriji, bio konačni čavao u kovčeg američke imperije. Režimska promjena iz zraka nikada nije uspjela, a ulazak u iranske planine bio bi logistička i ljudska katastrofa koja bi dovela do unutrašnjeg sloma u samoj Americi.

Dok se Amerika suočava sa slomom elita i društvenom ravnodušnošću, Xueqin postavlja pitanje: Šta posjeduje Iran? Da bi slabiji pobijedio jačeg, on mora imati tri osobine: energiju, otvorenost i koheziju. Energija dolazi iz snažne motivacije i osjećaja hitnosti, Iranci se bore za opstanak protiv onoga što nazivaju „Velikim Satanom“. Kohezija je unutrašnje jedinstvo koje im omogućava da trpe sankcije i gubitke bez raspada sistema. Otvorenost je sposobnost učenja iz grešaka.

„Ako je Iran postao energično, otvoreno i kohezivno društvo, on je nepobjediv“, tvrdi Xueqin. On primjećuje da su Iranci kroz svoje proksije (Hute, Hezbollah, Hamas) naučili kako da eksploatišu svaku slabost zapadne vojne tehnologije. Njihova strategija nije direktni sukob, već iscrpljivanje dok se „aura nepobjedivosti“ Amerike potpuno ne rasprši. Slom petrodolara i prelazak na multipolarni svijet nisu samo ekonomske promjene; to su simptomi gubitka povjerenja u američku moć kao garantora globalne stabilnosti.

Xueqin zaključuje da svjedočimo reorderingu svijeta koji nismo vidjeli od kraja Drugog svjetskog rata. Američki vojno-industrijski kompleks, dizajniran za hladnoratovsko pokazivanje mišića, ne može se nositi s decentraliziranim, jeftinim i visokomotiviranim protivnikom 21. vijeka. „Puncturing of the aura of invincibility“, probijanje aure nepobjedivosti, je proces koji se ne može vratiti unazad.

Dok se Washington bavi unutrašnjim sukobima i pokušava održati finansijsku dominaciju kroz AI balon, Iran igra dugu igru historijskog iscrpljivanja. Xueqinova analiza je poziv na buđenje: imperije ne propadaju samo zbog vanjskih neprijatelja, već zato što njihove prednosti postaju balast koji ih vuče na dno. U pustinjama Irana i tjesnacima Hormuza, prema Jiang Xueqinu, ne piše se samo historija Bliskog istoka, već se ispisuje posljednje poglavlje američke hegemonije, ostavljajući prostor za novi, multipolarni i duboko neizvjesni svijet.

Ključni element koji profesor Xueqin koristi za objašnjenje zašto Amerika srlja u poraz nije vojne prirode, već sociološki fenomen koji je Peter Turchin opisao kao „prekomjernu proizvodnju elita“. Xueqin tvrdi da se carstva rijetko urušavaju isključivo zbog vanjskog pritiska; ona najčešće implodiraju jer njihova unutrašnja struktura postane preteška za sopstvene temelje.

U američkom kontekstu, to znači da je sistem proizveo previše pojedinca koji imaju ambiciju, obrazovanje i resurse da vladaju, ali je broj stvarnih pozicija moći ostao ograničen. Rezultat je ogorčena borba unutar vladajuće klase. „Kada elite prestanu da sarađuju i počnu da se bore za opstanak kroz frakcijske sukobe, država gubi sposobnost da donosi racionalne strateške odluke“, objašnjava Xueqin. Rat s Iranom, u ovom smislu, nije strateška nužnost za opstanak Amerike kao države, već alat unutar tih unutrašnjih borbi. On služi za mobilizaciju baze, skretanje pažnje s unutrašnjih ekonomskih neuspjeha i učvršćivanje moći jedne frakcije nad drugom.

Xueqin povlači direktnu liniju između ovog fenomena i sudbine kasne Rimske republike. Baš kao što su se rimski senatori borili za rentu i resurse dok je periferija gorjela, tako se i današnja američka elita fokusira na eksploataciju sopstvenog sistema. Ovaj unutrašnji sukob stvara paralizu: vojska dobija kontradiktorne naredbe, diplomatija postaje sredstvo ucjene, a dug raste do nivoa koji je nemoguće servisirati bez stalnih vojnih intervencija koje bi trebale osigurati hegemoniju dolara.

Posebno poglavlje Xueqinove analize posvećeno je onome što on naziva „ekonomskom Ponzijevom shemom“. On tvrdi da je današnja američka moć izgrađena na tri krhka stuba: globalnoj dominaciji dolara, petrodolaru i najnovijem balonu vještačke inteligencije (AI).

„Američka ekonomija više ne počiva na proizvodnji, već na finansijalizaciji“, navodi Xueqin. AI balon je posljednji pokušaj da se privuče globalni kapital i održi privid rasta. Međutim, taj balon zahtijeva ogromne količine jeftine energije i stalni priliv investicija iz država Zaliva. Tu nastupa iranska strategija iscrpljivanja. Napadima na GCC države, Iran ne uništava samo naftna polja, već i povjerenje investitora. Xueqin ističe da su tehnološki giganti, poput Amazona, već osjetili posljedice iranskih udara na data centre u UAE.

Ako se sigurnost u Zalivu ne može garantovati, kapital će početi bježati. „Ono što vidimo je kraj reciklaže petrodolara“, tvrdi on. Bez tog kružnog toka novca, američki dug postaje neodrživ, a kamatne stope skaču, što dovodi do pucanja unutrašnjeg finansijskog tržišta. Iran, svjestan ove ranjivosti, ne mora pobijediti američku mornaricu u otvorenoj bitki; dovoljno je da učini transport nafte i funkcionisanje data centara u Zalivu preskupim ili previše rizičnim. To je ekonomski mat u nekoliko poteza.

Jedna od najprovokativnijih teza profesora Xueqina jeste postojanje „eshatološkog skripta“ unutar određenih krugova moći u Washingtonu. On sugerira da odluke o napadu na Iran nisu motivirane hladnom geopolitičkom kalkulacijom, već iracionalnim uvjerenjima o „kraju vremena“ ili potrebi za globalnim resetom.

On spominje uticaj tajnih društava i zatvorenih interesnih grupa koje kontrolišu nacionalni sigurnosni aparat. Prema Xueqinu, ove grupe, koje naziva različitim imenima, od iluminata do specifičnih religijskih frakcija, vjeruju da je sukob na Bliskom istoku ključ za uspostavljanje novog svjetskog poretka. „Čini se kao da slijede unaprijed napisan scenario, čak i kada on vodi u očiglednu katastrofu“, upozorava on. Ovo objašnjava zašto se upozorenja generala i Chairmana Joint Chiefsa ignorišu. U racionalnom sistemu, niko ne bi ušao u rat s Iranom dok mu ponestaje municije za presretače. U sistemu vođenom eshatološkim skriptom, iscrpljivanje resursa je samo korak ka neizbježnom haosu koji bi trebao donijeti „nebo na zemlji“ za one koji upravljaju procesom.

Xueqin detaljno analizira tehničku stranu sukoba, ukazujući na to da je američka vojna tehnologija postala „previše skupa da bi bila efikasna“ u modernom ratu iscrpljivanja. Američki sistemi protivvazdušne odbrane, dizajnirani da obaraju sofisticirane sovjetske rakete, danas se troše na iranske dronove koji koštaju manje od polovnog automobila.

„Matematika presretača je neumoljiva“, kaže Xueqin. Kada ispalite deset raketa od po nekoliko miliona dolara da biste oborili jednu salvu jeftinih dronova, vi ne pobjeđujete, vi bankrotirate. Iran je to shvatio i koristi svoje proksije da prisili Ameriku na trošenje dragocjenih zaliha municije. Kada te zalihe nestanu, a proizvodnja u SAD-u ne može pratiti tempo rata (što je problem koji se već pokazao u drugim globalnim sukobima), Amerika će ostati ogoljena. To je trenutak u kojem će biti prisiljena na najgori mogući potez: kopnenu invaziju kako bi pokušala fizički uništiti lansirne rampe i centre komande.

Na kraju svoje analize, profesor Jiang Xueqin nudi sliku svijeta nakon ovog sukoba. Sjedinjene Države će, prema njegovom mišljenju, izgubiti ovaj rat ne zato što nemaju dovoljno hrabre vojnike, već zato što je njihov sistem postao previše rigidan, ohol i unutrašnje podijeljen da bi se prilagodio zakonu asimetrije.

„Ovo će zauvijek promijeniti globalni poredak“, zaključuje Xueqin. Svijet će se podijeliti na više centara moći, petrodolar će biti zamijenjen korpom valuta ili novim digitalnim sistemima, a fokus moći će se definitivno preseliti na istok.

Pitanje koje ostaje otvoreno nije da li će Amerika izgubiti, već koliko će taj pad biti bolan za ostatak svijeta. Dok se Washington drži svoje „Ponzijeve sheme“ i AI balona, Iran i njegovi saveznici grade koheziju i energiju potrebnu za preuzimanje periferije. U toj borbi između tromog diva i energičnog autsajdera, historija, prema Jiang Xueqinu, rijetko griješi u odabiru pobjednika.