Optužnica protiv Radislava Krstića za masakr u Novoseocima podignuta je 33 godine nakon zločina. Kakva je to pravda koja dolazi tek nakon tri decenije, dok entitet u čije je ime zločin počinjen i dalje postoji i slavi vlastite mitove? Pravda koja ne dira u temelje poretka nastalog na zločinu ne može biti ni potpuna ni oslobađajuća
Vijest je stigla gotovo nečujno, u formi kratkog saopćenja. Svake godine, pred novogoidšnje praznike Tužiteljstvo požuri da ispuni tužiteljsku normu pa podiže optužnice. Tako je i danas objavljeno da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Radislava Krstića za ratni zločin počinjen u septembru 1992. godine u selu Novoseoci kod Sokoca.
Ime optuženog javnosti je odavno poznato, to je general Vojske Republike Srpske, pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici. General koji već služi kaznu za jedan zločin protiv čovječnosti sada se, tri decenije kasnije, tereti i za masovno ubistvo bošnjačkih civila u istočnoj Bosni.
Optužnica dolazi nakon 33 godine. Pravda u Bosni i Hercegovini ne kasni danima ili godinama, nego čitavim ljudskim vijekovima. Ona dolazi onda kada su mnogi svjedoci umrli, kada su porodice žrtava ostarjele čekajući, kada su zločini politički amortizirani, a njihovi rezultati ugrađeni u institucionalnu arhitekturu države. Kakva je to pravda koja dolazi nakon 33 godine, dok entitet u čije je ime zločin počinjen živi, slavi vlastite mitove i negira zločine?
Prema navodima Tužilaštva, Radislav Krstić je kao komandant Druge romanijske motorizirane brigade Vojske Republike Srpske učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog bošnjačkog stanovništva Sokoca i okoline.
U septembru 1992. jedinice VRS-a, policije i teritorijalne odbrane napale su selo Novoseoci. Nakon vojnog upada, stanovništvo je okupljeno pod izgovorom “razmjene” i “evakuacije”. Žene i djeca su nasilno odvojeni od muškaraca, ukrcani u autobuse i protjerani prema Sarajevu. Muškarci, njih 44, zarobljeni su, razoružani i odvedeni vojnim kamionima na smetljište na lokaciji Ivan Polje.
Tamo su, bez ikakvog vojnog povoda ili otpora, strijeljani vatrenim oružjem. Najmlađa žrtva imala je 14 godina, najstarija više od 70. Jedna žena ubijena je tokom napada na selo. Nakon ubistava, tijela su pobacana u vrtaču, a preko njih su nabacani ostaci porušene seoske džamije, jedne od pet sokoloačkih, dijelovi munare, mihraba, kamena. Potom pijesak i smeće. Taj čin nije bio samo prikrivanje zločina, nego i jasna poruka: ubijeni su ljudi, ali je trebalo uništiti i svaki trag njihovog identiteta, vjere i prava na povratak. Tijela su osam godina ležala pod deponijom, sve dok nisu ekshumirana. Posmrtni ostaci jedne žrtve do danas nisu pronađeni.
O zločinu u Novoseocima se sve znalo gotovo od prvog dana. Znalo se ko je ubijen. Znalo se ko je naredio akciju. Znalo se gdje su tijela zakopana. Znalo se ko je opljačkao kuće. Znalo se i u Haagu, masakr u Novoseocima bio je predmet rasprava u više haških procesa, uključen u činjenične nalaze presuda, potkrijepljen svjedočenjima preživjelih i lokalnih funkcionera. Samo je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine čekalo.
Novoseoci nisu bili izuzetak. Zločin je bio dio sistematskog progona bošnjačkog stanovništva na području općine Sokolac tokom 1992. godine. Već u martu su postavljene barikade, muslimanski policajci otpušteni iz službe, a paravojne formacije, Arkanovci, “Beli orlovi” i druge četničke lokalne grupe, slobodno su djelovale. Od jula do septembra 1992. godine Druga romanijska brigada kojom je komandovao Krstić napala je i razorila niz bošnjačkih sela: Pihlice, Kaljinu, Sahbegoviće, Manguriće, Meljine. Napadi su započinjali artiljerijskim granatiranjem, nastavljani pješadijskim upadima i završavani paljenjem kuća. Srušeno je svih pet džamija u općini Sokolac.
U tom periodu civili bošnjačke nacionalnosti držani su u najmanje osam zatočeničkih centara: u školama, fabrikama, skladištima, privatnim kućama i klaonici. Svjedoci su opisivali premlaćivanja, izgladnjivanje, ponižavanja i zlostavljanja. Bio je to organizirani sistem nasilja s jasnom komandom i ciljem, trajnim uklanjanjem Bošnjaka s tog prostora.
Tri decenije kasnine, entitet u čije je ime zločin počinjen normalizirao je negiranje zločina i stvorio političku kulturu u kojoj se osuđeni ratni zločinci predstavljaju kao heroji. U tom prostoru, Novoseoci su tabu tema, nešto o čemu se zna, ali se ne izgovara. Štaviše, sve se češće slavi. Kakva je to pravda na koju se čeka 32 godine, dok se u međuvremenu gradi poredak zasnovan na rezultatima zločina?
Zločin u Novoseocima nije počinjen u ime apstraktne vojne formacije, niti u haosu bez kontrole. Počinjen je u ime političkog projekta koji je imao jasno definiran cilj: etnički homogen prostor pod srpskom kontrolom. Taj projekt danas ima svoje ime, teritoriju, institucije, budžet i upravo tu se otvara najdublje pitanje pravde.
Republika Srpska nije nastala uprkos zločinima, nego kroz njih. Masovna ubistva, logori, rušenje džamija, protjerivanja i genocid nisu ekscesi, nego sredstva kojima je stvoren politički poredak. Novoseoci su jedan od njegovih temelja. Kao i Srebrenica. Kao i Prijedor. Kao i Višegrad. Kao i na desetine drugih gradova i sela.
Institucionalni kontinuitet tog projekta vidljiv je danas na svim nivoima: u zakonima kojima se kriminalizira istina, u odlikovanjima osuđenih ratnih zločinaca, u školskim programima u kojima se genocid ne spominje ili relativizira, u javnim manifestacijama na kojima se slavi 9. januar kao „dan državnosti“.
Zato je pitanje „kakva je to pravda na koju se čeka 32 godine“ u suštini pitanje o karakteru države Bosne i Hercegovine. Države u kojoj politika gradi poredak na poricanju zločina. Može li postojati trajni mir u zemlji u kojoj je zločin ugrađen u temelje jednog entiteta?
