Dubai je godinama bio „obećana“ zemlja, sigurnost upakirana u lažnu pozlatu. Grad koji je prodavao uživanje i razvratnost. Klima, mramor, infinity bazen, diskrecija, pranje para, elitna prostitucija… Sve je izgledalo savršenim. Ali ispada da iranski dron ne uzima Forbes kao mjerilo stvari. I tu se otvara nadrealna scena našeg vremena koje nam se ocrtava pred očima. Silikon pod sirenom.

Sirene su zavijale poput žednih deva, a Dubai influeserice napravile su međunarodni modni presedan. Priznale su (napokon da je neko iskren u ovom svijetu koji liči na prljavu bombu) da su bježeći u podrum od iranskih dronova, spašavale svoje teškom mukom stečene Dior i Chanel torbice.

To je taj visoki i nenadmašni civilizacijski doseg srpskih influenserica, koje odmah potom, slijede one hrvatske, ali i one bosanskohercegovačke. Zatim to sve prenose torbica i silikona žedni mediji: „Proživjele su pakao!“

U Gazi ljudi spašavaju djecu, starce, porodične albume, a u Dubaiju – torbicu. Da su kojim slučajem influenserice čitale srpskog pjesnika Vaska Popu, možda bi im kroz glavu prošla ona djetinjasta i okrutna stihotvorina: “Vrati mi moje krpice.”

Samo što su ovdje krpice promijenile teksturu. Nisu više od čipke sna i tačkaste nade, one su od kože krokodila s logotipom. Ne diraj mi, zli iranski dronu, moje Dior i Chanel krpice. Ne diraj mi moj oltar od luksuza.

Popa je svoje krpice pisao kao rastočenu metaforu ljubavi, izdaje, gubitka identiteta. Ovdje su krpice postale doslovne. Torbica kao relikvija, kao svetinja, kao božanstvo. Zato su neki Dubai i nazvali „Mekkom influensera“. U torbici je ruž koji preživljava apokalipsu. U torbici je status kao fasada svijeta koji se urušava. Hram čiji se kumiri ruše.

Dubai je godinama bio „obećana“ zemlja, sigurnost upakirana u lažnu pozlatu. Grad koji je prodavao uživanje i razvratnost. Klima, mramor, infinity bazen, diskrecija, pranje para, elitna prostitucija… Sve je izgledalo savršenim. Ali ispada da iranski dron ne uzima Forbes kao mjerilo stvari.

I tu se otvara nadrealna scena našeg vremena koje nam se ocrtava pred očima. Silikon pod sirenom. Operirane usne savršeno konturirane dok telefon vibrira s upozorenjem emiratske vlade. Estetika užasa bez dunjalučkih perdi. High-gloss panika, ali dosjetile su se i kako na tome zaraditi. Naime, nekada smo imali izvještavanje Christiane Amanpour s kacigom među ruševinama, sa prve crte ratišta. Danas imamo izvještavanje influenserica iz podruma s captionom: “Ovo nam je otvorilo oči.”  Otvorilo je, doista. U svijet koji je Dubai proglasio svojom Mekkom. Mekkom influensera. Hodočašće luksuzu. Tavaf oko Burj Khalife. Tavaf oko kumira brenda.

Kako je uopće nekome palo na pamet da Mekku spoji s onime što predstavlja Dubai? No, opet, zašto i ne bi? Ako je sveti pokrivač Ćabe mogao završiti u kolekciji Jeffreyja Epsteina, zašto ne bi i influenserica postala nova svećenica nove emiratske religije?

Žena je tu premium proizvod okačen o tjelesa požudnih predatora. Red light district tu također postoji, samo što ne svijetli crveno. Svijetli zlatno. Klimatiziran je i s pogledom na marinu. A paralelno, naši ljudi odlaze tražiti novac za vakufsku imovinu, za džamije, za kulturne centre. I tu nastaje epohalna ironija. Razvrat pere savjest investicijom u minaret. Donacija je neka vrst abdesta.

To je ta kvaziislamska biskupska konferencija našeg vremena, kapital koji kupuje moralni imunitet. Indulgencije pod palmama. Novac koji kroz beton i mramor pokušava ispeglati savjest. I kao da su svi bili zadovoljni. Pozirali uz bazene, zahvaljivali na donacijama, a onda je doletio dron pa su završili spašavajući torbice.