U operaciji su poginuli kapetan Dragan Stojković Piksi iz Niša, kapetan Goran Galjak iz Beograda, te specijalci: Slobodan Čolić iz Pančeva, Radovan Ravić iz Guče, Bogdan Ekmečić iz Vladimirovaca, Krsto Marković iz Nikšića, Goran Momčilović iz Prokuplja, Mladen Stjepanović iz Subotice i Goran Maletić iz Rume.

Tužiteljica Tužilaštva za ratne zločine u Haagu, April Carter, u završnoj riječi suđenja generalu Momčilu Perišiću, podsjetila je na akcije jedinica koje je na bosanskohercegovačko ratište poslao lično general Perišić.

„U operaciji ‘Pancir’, što je kodno ime za napad na brdo Žuč iznad Sarajeva u decembru 1993. godine, u napadu su pored pripadnika Vojske RS-a učestvovali i Gardijska, 72. desantno-jurišna i 63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije. Operaciju su dogovorili generali Perišić i Mladić, s ciljem osvajanja uzvišenja kako bi se lakše kontroliralo Sarajevo“, kazala je tužiteljica Carter.  Ipak, general Perišić je 28. februara 2013. drugostepenom presudom oslobođen svih optužbi i pušten iz haške ćelije. Bez obzira na oslobađajuću presudu, uopće nije upitan dokaz o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, tokom operacije „Pancir 2“.

72. specijalnu brigadu Vojske Jugoslavije iz Pančeva, pod komandom pukovnika Milorada Stupara, general Momčilo Perišić početkom decembra 1993. godine poslao je na sarajevsko ratište, u Vogošću. Dolaskom u Vogošću, pukovnik Stupar jedinicu je smjestio u hotel „Park“, a logistiku u školu u Gori kod Semizovca. Nakon izviđanja terena Stupar, koji je tada bio najmlađi pukovnik u Vojsci Jugoslavije, s velikim ambicijama da postane i najmlađi general, mijenja plan operacije. Donosi novi plan da napadne na položaje Trećeg bataljona Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, na nikada završenom Medicinskom centru Betanija na Kobiljoj Glavi i položaje na susjednom Orahovom Brijegu, te da, nakon proboja, pojačan domaćim jedinicma, izađe na brdo Hum. Uspjehom operacije brdo Žuč i cijelu slobodnu vogošćansku teritoriju – naselja Ugorsko, Baricu, Hotonj i Kobilju Glavu, doveo bi u poluokruženje.

U Vogošći 25. decembra 1993. godine, s početkom u 17 sati, na posljednjem referisanju „komandanata u operaciji“ general Ratko Mladić u svom je dnevniku zapisao da je pukovnik Stupar rekao: „Ustaše su dobro ukopane i dobro su organizovale višekratnu vatru. Ovdje nema spektakularnih akcija, ovdje se mora boriti za svaki vis, kuću. Idemo noću“. Komandant Specijalne brigade MUP-a RS-a Milenko Karišik kazao je da ima 500 boraca i da je „moral na visini“, a pukovnik Dragan Josipović, komandant Taktičke grupe Vogošća Vojske RS-a, tvrdi da „Turci ubacuju nove snage i sredstva“ i kako „među Turcima vlada panika“.

„Naša komanda Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine je prisluškivala neprijatelja i negdje oko 3 sata i 20 ujutro komandant brigade Ramiz Bejić me zvao i rekao da će biti napad. Ja sam bio dežurni u našem Trećem bataljonu. Na vezi su čuli da su četnici ušli negdje u kuće udaljene od naše kuće pedesetak metara. Mislili smo da će napad izvesti u Donjem Hotonju, u Fočanskoj ulici, gdje su već ranije napadali. Opet me komandant Bejić zove oko 5 sati, četnici su spremni za napad, da provjerim linije. Ja sam zvao, sve redom upozorio. Međutim, ljudi su bili iscrpljeni, bio je to mjesec kad je bila stalna borbena gotovost i mislili su da nema ništa od napada. U šest i pet zovu, četnici ušli u Medicinski centar, pao rov „petica“, na Orahovom Brijegu prošli iza linije“, priča Ale Numanović, zamjenik komandanta Trećeg bataljona Prve  slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

I, krenula je 27. decembra 1993. godine, silovito, operacija „Pancir 2“, rano ujutro, dok se još ni razvidjelo nije. Specijalci Vojske Jugoslavije napali su u isto vrijeme i na Medicinski centar Betanija i na Orahov Brijeg. Na Betaniji su prvo zauzeli istureni rov „peticu“. Druga grupa specijalaca ušla je u prizemlje Medicinskog centra i počela je borba na život i smrt, u polumraku, iza betonskih zidova.

Vodič specijalcima iz Srbije bio je domaći srpski oficir sa Blagovca Ranko Bunjevac, koji prvi gine u borbi sa braniocima. Branioci Mukadem Vatreš, Mujo Sadiković, Rile Hasanović, Miralem Tabak, Zijad Lugonjić, Nezir Šošić, Senad Hasanović i Bećir Kriještorac spriječili su agresore da zauzmu Medicinski centar Betanija.

„Te najelitnije jednice Vojske Jugoslavije sukobile su se sa ljudima koji su iza leđa, nekih par stotina metara, imali svoje porodice i nijednog momenta nisu razmišljali o povlačenju. Motorola koja je bila kod prvog njihovog poginulog na Betaniji nama je došla u ruke, mi se nismo javljali, detaljno smo preko nje pratili tok njihove operacije. Oni nisu poznavali teren i nakon prvog našeg otpora nisu više koristili šifrarnik, tako da smo mi u svakom momentu znali šta rade. Bili su opremljeni pancirima sa preklopom, tako da se dešavalo da komandir čete Mukadem Vatreš ispuca rafal u specijalca, on padne i opet se digne i nastavi borbu. Preko motorole slušamo kako mole za pomoć da se izvuku, da ta ispomoć dođe kod kuća Semića. Onda mi svojom vezom prenesemo našem vodu minobacača iz Bušće, koji je fascinantno odradio posao, da im zaustave ispomoć“, sjeća se Enes Zeković, ratni komandant Trećeg bataljona Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U herojskom otporu, u nedovršenom Medicinskom centru ginu bosanski branioci Abaz Zeković i Hasib Kijamet, a na Orahovom Brijegu teško je ranjen Mehmed Mehmedović, pripadnik stanice policije Vogošća. 

Vrhunac drame na Orahovom brijegu dešava se kad u borbi, ostavljen od saboraca, gine kapetan Vojske Jugoslavije Dragan Stojković Piksi.

„Grupa mještana, boraca iz ulice Stara cesta 1, došli su ranije na ideju da na Orahovom Brijegu iskopaju tunel ispod ceste kao izviđačko mjesto jer su raniji rovovi bili često artiljerijom uništavani. I, to je bilo presudno. Oni nisu prilikom izviđanja i pripreme operacije uočili taj maskirani tunel. Vođa napada Piksi je krenuo na tom pravcu i oni su prošli preko tog tunela. Jedan naš borac ih je primijetio i krenula je borba. Specijalac Piksi psuje preko motorole svojima i govori: ‘pucate nam u leđa’, dok nije shvatio da su naši borci iza njih. Piksi vrlo brzo ostaje sam, izgubljen u akciji, jer su ga jedni ostavili i pobjegli, a neki se već bili izbačeni iz stroja. Čujemo preko motorole kako mu nude oklopna vozila da ga izvuku. Međutim, nisu ni metra krenuli. Nakon pet-šest sati utihnuo je Piksijev glas. Rahmetli Izet Kulo, komandir čete, Gabrijel Delić, Ane Rašćić… to su odlično odradili i Piksi je zauvijek ostao ispod Orahovog brijega. Mnogi borci koji su bili slobodni dobrovoljno su došli da pomognu svojoj braći u velikoj drami. Na vrh Orahovog Brijega među prvima su izašli i pripadnici stanice policije Vogošća i tu im gine jedan veliki borac, rahmetli Mehmed Mehmedović. Kod Piksija smo našli plan po kojem je ovom operacijom trebalo povratiti ono što su branioci Sarajeva spriječili Pofalićkom bitkom 16. maja 1992. godine, a to je ponovna opcija presijecanja Sarajeva linijom Vogošća–Hum–Grbavica. Piksijevo tijelo je svega nas nekoliko vidjelo i ono je preko noći odvezeno na razmjenu“, priča komandant Enes Zeković.

S prvim mrakom pripadnici Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine morali su napasti specijalce Vojske Jugoslavije i povratiti izgubljeni položaj.

Ramiz Bejić potvrđuje da je ponovno zauzimanje izgubljenih rovova izvršila grupa odvažnih boraca iz Trećeg bataljona i nekoliko pripadnika brigadne vojne policije, između ponoći i tri sata ujutro, 28. decembra 1993, i da je tu akciju predvodio Ale Numanović.

U operaciji „Pancir 2“  poginuli su kapetan Dragan Stojković Piksi iz Niša, kapetan Goran Galjak iz Beograda, te specijalci: Slobodan Čolić iz Pančeva, Radovan Ravić iz Guče, Bogdan Ekmečić iz Vladimirovaca, Krsto Marković iz Nikšića, Goran Momčilović iz Prokuplja, Mladen Stjepanović iz Subotice i Goran Maletić iz Rume.

Srbijanski i hrvatski mediji pisali su da se Ana, kćerka generala Ratka Mladića, 25. marta 1994. godine ubila iz očevog pištolja, ne mogavši podnijeti pogibiju svog vjerenika, kapetana Dragana Stojkovića Piksija, na Orahovom Brijegu tokom operacije „Pancir 2“.

Istog dana kad su izdali srbijanske specijalce oficiri Vojske RS počeli su tražiti alibi za velike gubitke koje je pretrpjela 72. specijalna brigada iz Pančeva. Tako komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, general Stanislav Galić,  27. decembra 1993, dok još vlada drama, piše Vanredni izvještaj, u kojem branioce Sarajeva naziva „ustašama“. Galić između ostalog piše da je specijalce sačekalo „26 ustaša“ u Medicinskom centru na drugom spratu i da su u rezervi imali „još 10 ustaša“, te da je poginulo sedam pripadnika 72. specijalne brigade i dvojica iz Koševske brigade Vojske RS, a da je ranjeno 10 specijalaca i 12 domaćih boraca iz Koševske brigade i četvorica iz 11. brigade Mrkonjić Grad. “General Galić dalje pravda ovaj veliki poraz riječima: ‘Razlog ovako velikih gubitaka su precenjene sopstvene mogućnosti i nedovoljno iskustvo u ratovanju na sarajevskom frontu, te slaba procena da se sa snagama može ulaziti u Medicinski centar.“ 

Specijalci Vojske Jugoslavije tokom operacije „Pancir 2“ zarobili su na Betaniji dvojicu branilaca. Fahrudina Karavdića Fadana odveli su živog u Vogošću i nakon nekoliko dana ga izmasakrirali, dok su borcu koji je imao nadimak Ruža izvadili oko, iživljavali se po cijelom tijelu i bacili ga pred branioce kako bi ih psihološki dotukli. Nesretni se dvadesetjednogodišnjak nakon izvjesnog vremena probudio iz kome i dopuzao do svojih saboraca. Ruža je preživio. Kasnije je imao desetak teških operativnih zahvata u Italiji.

Za ovaj ratni zločin nad ratnim zarobljenicima do danas niko nije odgovarao, niti je ko pokrenuo istragu protiv pukovnika Stupara i njegovih specijalaca.

Na suđenju generalu Momčilu Perišiću pred Haškim tribunalom svjedok odbrane Zlatko Danilović opisao je kako je u decembru 1993. specijalna jedinica Vojske Jugoslavije pretrpjela velike gubitke na ratištu kod Sarajeva. Svjedok Danilović izjavio je da je u decembru 1993. godine oko pedeset profesionalnih vojnika 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije, među kojima je bio i on, iz kasarne na Avali kod Beograda upućeno na sarajevsko ratište. On je sugerirao da su im starješine ostavile mogućnost da ne idu na zadatak ako ne žele, bez posljedica. „Posle desetak dana provedenih u Vogošći tridesetak je specijalaca Vojske Jugoslavije 27. decembra 1993. godine krenulo u akciju zauzimanja medicinskog centra u izgradnji, nedaleko od Sarajeva“, rekao je Danilović.

„Prva grupa u kojoj sam bio ja imala je zadatak da zauzme bunker i rovove, a druga da uđe u zgradu. Mi smo obavili svoj zadatak, a druga grupa je naišla na žestok otpor. Pustili su ih da uđu u zgradu, a onda ih zasuli bombama. Posle oko dva sata borbe uspeli smo da se izvučemo… Iz moje jedinice poginulo je šest vojnika, a desetak je bilo ranjeno“, posvjedočio je Danilović. Po njegovim riječima, pripadnici 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije ostali su još „najduže dva dana“ u okolini Sarajeva, ali nisu više preduzimali akcije, a zatim su se vratili u kasarnu na Avali. Tijela njihovih poginulih kolega dopremljena su iz Bosne „posle 10 do 15 dana“, kako je napomenuo svjedok. Danilović inače ima informacije o dešavanjima u brigadi, budući da svake godine, 27. decembra, “daju pomen poginulima“ u Vogošći.

Gardijskom motorizovanom brigadom Vojske Jugoslavije na vogošćanskom ratištu komandovao je potpukovnik Ljubiša Stojimirović. 

Operacija „Pancir 2“ bila je ujedno i posljednja srpska vojna operacija na grad Sarajevo. Kapetan Goran Galjak je 19. januara 1994. sahranjen na Starom bežanijskom groblju u Beogradu. U čitulji koju su mu u beogradskim novinama 18. januara 1994. dali sin Vukola i supruga Vesna pisalo je: “Dana 27. 12. 1993. godine junački je poginuo specijalac kapetan Galjak Goran braneći svoju otadžbinu Veliku Srbiju.“

(Izvor: Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Pravda, Sarajevo, 2024).