Kako su robovi iz Bosne zavladali muslimanskom Španijom

Masovni izvoz stanovništva iz Bosne u XIV stoljeću poprimio je takve razmjere da su kralj i neki ugledni velikaši smatrali da se i sami moraju angažirati na njegovu sprečavanju. Prve prodaje serva (robova) bilježe se u Dubrovniku sredinom XIII stoljeća, a spominju se u tužbama konavoskog kneza Čedomira koji se 1253. žali zbog otmice svojih ljudi. Da je trgovina ove vrste bila starija i intenzivnija, pokazuje sam dubrovački statut, pa i carinski propisi.

Međunarodni dan ukidanja ropstva obilježava se 2. decembra svake godine. Ustanovila ga je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1986. godine, kako bi se skrenula pažnja na savremene oblike ropstva i potakle države da snažnije djeluju u njegovom iskorjenjivanju.

Vladajući sistemi stoljećima su diljem svijeta nastavljali praksu porobljavanja ljudi te da je trgovina robljem postala vrlo unosan posao. Relevantna historijska literatura bilježi da se u 15. stoljeću počela razvijati velika trgovina robljem, kad su Evropljani počeli prodavati uhvaćene Afrikance i na tome zarađivali te ih brodovima preko okeana prevozili kao radnu snagu u evropske kolonije u Americi. Ta trgovina ljudima trajala je do 19. stoljeća i znatno utjecala na afričke i američke kulture.

Što se tiče Bosne i Hercegovine ona je kroz svoju povijest često bila “izvoznica” robova. U historijskim izvorima možemo pronaći podatke o trgovini robljem u srednjem vijeku. Ta trgovina obično se odvijala preko Dubrovnika. Stanovnici Bosne, a najčešće žene, odvođeni su i prodavani u roblje. A to je bilo moguće zato što je papa zabranio da se u roblje uzimaju kršćani, a kako su Bošnjaci tog vremena bili inovjerci, odnosno smatrani su hereticima te zbog toga su bili pogodni da budu roblje.

Masovni izvoz stanovništva iz Bosne u XIV stoljeću poprimio je takve razmjere da su kralj i neki ugledni velikaši smatrali da se i sami moraju angažirati na njegovu sprečavanju. Prve prodaje serva (robova) bilježe se u Dubrovniku sredinom XIII stoljeća, a spominju se u tužbama konavoskog kneza Čedomira koji se 1253. žali zbog otmice svojih ljudi. Da je trgovina ove vrste bila starija i intenzivnija, pokazuje sam dubrovački statut, pa i carinski propisi.

Za tadašnju dubrovačku privredu, trgovina robljem bila je ne mali izvor prihoda. O torne svjedoči i veči broj sačuvanih ugovora s kraja XIII st. Koliko je danas poznato, u razdoblju 1280—1301. prodano je ukupno 269 osoba, od toga 90% žena i 10% muškaraca.

Struktura kupaca mnogo je raznovrsnija od one prodavača. Među njima se javlja i velik broj stranaca, uglavnom Italijana. Dubrovčani čine ipak većinu, preko 55% (ukupno je zabilježeno ime 121 kupca), a s ljudima iz ostalih naših krajeva, uglavnom Dalmacije, nešto preko 60%. Od stranaca najbrojniji su Mlečani (18%, 39 imena) i trgovci iz Barlette (5,5%, 12). Zatím slijede oni iz Trana, Ancone i Krete. Osim iz nekih drugih italijanskih gradova, trgovci su dolazili i iz Kraljevine Kipra i Jeruzalema, Drača, Negroponta, Marseillea i s Mallorce, dakle, sa čitavoga kršćanskog dijela Medterana.

Strani trgovac koji je kupio najviše serva bio je Agradisto iz Bara, za njim slijede Petar iz Salerna, stanovnik Messine, i Mauro Rogadeo iz Revella, pa petorica trgovaca iz Venecije, Barlette, odnosno Negroponta.

Sredinom prve polovice XIV st. ova če se slika donekle promijeniti. Kako tada prevladava trgovina poluslobodnom radnom snagom, čija je karakteristika da ne postoje trgovci-posrednici izmedu zaleđa i obale, nego se posluga sama unajmljuje, odnosno prodaje na određeni broj godina.

Prodaju serva u drugoj polovici XIV stoljeća preuzeli su na sebe gotovo isključivo Dubrovčani i Bosanci. Tek od sredine osamdesetih godina javlja se i nekoliko stranaca iz Ancone, Sirakuze, Genove, Firenze, Mallorce i Katalonije. Sudeći prema zabranama koje donose vijeća u Dubrovniku i Korčuli, Sirakužani su, zajedno s Kataloncima potkraj stoljeća preuzeli gotovo svu izvoznu trgovinu na sebe.

Godine 1396. je na neretvanskom trgu došlo do spora izmedu tamošnjih sudaca i dvojice firentinskih trgovaca kojima su suci zaplijenili deset serva. Suci su se pozivali na ugovor sklopljen između kralja Dabiše i dubrovačke vlade, koji danas nije sačuvan, riječima: »… quod nulla persona debeat tacere mercimonium de carne humana...«. Ovaj pobliže nepoznat ugovor svjedoči o zabrinutosti koja se javila među predstavnicima vlasti u Bosni, najteže pogođenoj izvozom. Četiri godine kasnije Stjepan Ostoja se našao ponukan da ponovo protestira u Dubrovniku, jer je budnost sudaca očito popustila. Kako je pritisak iz zaleđa rastao, nastojala je i dubrovačka vlada provesti efikasnije mjere za sprečavanje izvoza, ali joj to neće uspjeti do kraja drugog desetljeća XV stoljeća.

U kontekstu izvoza robova iz srednjovjekovne Bosne važno je napomenuti da su još u ranom srednjem Bošnjaci dospjeli do muslimanske Španije. Kako je, dakle Španija bila muslimanska, robovi koji su primali islam bili su često oslobađani i postajali punopravni članovi društva.  

Navesti ćemo ovdje primjer Habiba as-Saglabija. Živio je u vrijeme halife Hišana II (976—1009) u Kordobskom halifatu u Španiji. Iz djela Ibu al-Abbara i al-Makkarija zna se da je bio Saklab — Slaven. Na dvoru Hišama II u Kordobi je bio vrlo ugledna ličnost. Vjerojatno je kao i Dževher b. Abdullah prodan Saracenima (Arapima) na jednom od dalmatinskih trgova za prodaju roblja u Dalmaciji, gdje su prodavani uhvaćeni robovi iz zemlje Sclavoniae (Bosne) (Nenad Fejić, Trgovina bosanskim robljem u Barceloni krajem XIV i početkom XV veka).

Naš slavenski element imao je velikog uticaja na dvoru u Španiji (lična straža, rukovođenje državnim poslovima), pa su ih mnogi nazivali uzurpatorima vlasti. Habib Saklabi, kao vrlo obrazovan čovjek, napisao je djelo Kitab al-istizhar wl-muqalaba ala man ankar faza il al Saqaliba – Odgovor prevrtljivcima koji izvrću ruglu vrline Slavena. U najvećoj povijesti arapske literature gdje su evidentirana djela u rukopisima nema traga o tome gdje se ovo Habibovo djelo nalazi, što bi bilo od velike važnosti da se rukopis s tim djelom pronađe i kritički obradi. O Slavenima (Hrvatima ili Bošnjacima) na španskim dvorovima vršili su historijska istraživanja Vjekoslav Klajić, Vladimir Mažuranić, Ivan Aziz Miličević:

Hajran Saklabi (Jayran as-Saglabi), andaluzijski emir bio je Dalmatinac i oslobođeni rob dinastije Beni Amir. Prodan je na jednom od trgova robova u dalmatinskim gradovima, odakle je dospio na Siciliju koja je bila pod Arapima. Primivši islam kao rob biva oslobođen i uznapredovavši u službi, obnašao je visoke položaje u Kordobskom halifatu pa je postao emir (valija). Godine 1027. osnovao je emirat i dinastiju u Marciji (Španija), ali je godinu dana iza toga umro (1028) godine. Naslijedio ga je isto tako oslobođeni rob njegov zemljak (Dalmatinac) Zuhejr. Zuhejr Saklabi al-Amiri (Zuhayr as-Saklabi al-Amiri), kako je napomenuto, naslijedio je na položaju emira (valije) svog zemljaka isto tako oslobođenog roba Hajrana Saklabija. Poznat je kao “Junak Amira” Abul-Qasim as-Saqlibi — Slavenbio je oslobođeni rob. Zapovijedao je vojskom halife Hišama II (976—1009). Proširio je Hišamovu vlast na Šatibu i Faggiu. Umro je 1038. godine. Nakon njegove smrti emirom je postao njegov sin Abu Bakr Ahmad, a onda njegov unuk Muhamed b. Ahmad do 1078. godine, pisao je Ljiljan 1993. godine.