Na idejnom planu u romanu će biti dominantno prisutne žustre rasprave o “novom” i “starom”, s posebnim ciljem kritiziranja tadašnje uleme te propagiranja hrvatskih nacionalnih ideja uz zadržavanje pripadnosti islamu, od kojih će neke postati ustaljenim temama unutarbošnjačkog sporenja u godinama koje uslijede.

Historijski razvoj romana kao najsloženijeg proznog žanra pratimo od dva rada autorskoga dvojca Osman – Aziza. Osman Nuri Hadžić (1869–1937) i Ivan Aziz Milićević (1868–1950) ovim pseudonimom potpisat će svoja dva romana, kojima se ujedno i otvara ovaj žanr u bošnjačkoj književnosti: Bez nade iz 1895. i Bez svrhe iz 1897. godine.

U romanu Bez nade radnja teče od sredine 1879. godine i traje do jeseni 1884, “izostavljajući sam prikaz oružanog sukoba” (Rizvić), dok vrijeme u romanu Bez svrhe neće biti preciznije prepoznatljivo, osim da je riječ o već uspostavljenoj austrougarskoj vlasti. Zajedničko za oba romana jeste neskrivena autorska namjera društvenog, nacionalnog i političkog prosvjećivanja Bošnjaka.

Dok će prvi roman u slojevima sadržavati sevdalinske scene ašikovanja, rezonerske zaključke o trenutnom društveno-političkom stanju, čisto pamfletističke stranice o prilagođavanju Bošnjaka novim vrijednostima, drugi će roman sasvim u naturalističkom maniru za prostor radnje uzeti mračan i memljiv prostor medrese. Na idejnom planu u romanu će biti dominantno prisutne žustre rasprave o “novom” i “starom”, s posebnim ciljem kritiziranja tadašnje uleme te propagiranja hrvatskih nacionalnih ideja uz zadržavanje pripadnosti islamu, od kojih će neke postati ustaljenim temama unutarbošnjačkog sporenja u godinama koje uslijede.

Dok će Bez svrhe, kako smo kazali, biti u naturalističkom duhu, roman Bez nade još je na razmeđu romantičarskog i realističnog. S jedne strane, razaznajemo potrebu pripovjedača da opiše događaj vjerno, bez emotivnog nanosa, dok će, s druge strane, sasvim uroniti u treperave scene ašikovanja dvoje zaljubljenih ili sentimentalnih uzdaha za prošlim i boljim vremenima. Strože uzevši, ovi su romani bliže razuđenoj i preobimnoj pripovijesti nego romanesknoj strukturi, kako zbog plošnosti karaktera likova tako i zbog pojednostavljenih narativnih strategija, što je, u principu, odlika i drugih romanesknih tradicija na Balkanu tog razdoblja.

Između ova dva romana pod istim zajedničkim pseudonimom objavljuju zbirku pripovijedaka Na pragu novog doba (1896), koja u potpunosti nastavlja poetički i idejni koncept romana Bez nade. Od palete likova intelektualaca, oportunista, tvrdolinijaša do nihilista, autori nastavljaju svoju ideju osvješćivanja bošnjačkog naroda, a sve kroz primjere uspjelih i neuspjelih životnih odluka. Upravo ćemo u tom kontinuitetu nastajanja ovih književnih tekstova prepoznati svojevrsno odustajanje od utjecaja romantičarskog senzibiliteta na realistični pogled na svijet.

Zbog sudjelovanja hrvatskog pisca u ovom autorskom dvojcu, za prvi roman bošnjačke književnosti važi Zeleno busenje Edhema Mulabdića (1862–1954) iz 1898. godine. Za razliku od prethodna dva, u ovom će romanu biti dominantno prisutna sevdalinsko-baladeskna ambijentalnost, koja će u prvi plan izbaciti naglašenu emociju, te će analitička racionalnost rezonera skoro sasvim biti potisnuta u drugi plan. Posmatrano iz vizure hronotopa, radnja Zelenog busenja počinje u posljednjim danima osmanske vlasti i traje do pada većeg dijela Bosne pod austrougarsku upravu, a mjesto dešavanja radnje jesu bosanski gradić Maglaj i njegova okolica. U navedenim segmentima posebnosti ovoga djela ogleda se i njegovo značajno poetičko iskoračenje u dotadašnjem razvoju bosanskohercegovačkog romana, dok će u strukturnom smislu svi ovi romani biti istovjetnih sklonosti ka dugom ravnolinijskom pripovijedanju. S druge strane, snažna prisutnost propagandnog diskursa, i otvorenog i skrivenog, učinila je da prisustvo romantičarskog nadvlada realističko do te mjere da je u momentima realističko prisutno tek u tragovima. Čak i u primjeru romana Bez svrhe, romantičarsko i naturalističko, kao dva suprotna polariteta, sasma će nadvladati realističko.

Iako srodni po više osnova, među ova tri bošnjačka romana ipak se u nekoliko izdvaja Zeleno busenje, ponajviše znatno iznijansiranijom karakterizacijom likova, pripovijedanjem koje je lišeno otvorenog angažmana, snažnijim zaokretima u razvoju fabule te slikama uvjerljivijeg emotivnog naboja. Činjenica da glavni junak žrtvuje najprije ljubav, a potom i život u odbrani domovine, iz savremene pozicije čitanja umanjuje romanu estetsku vrijednost, ali posmatrajući ga u skladu s vremenom u kojem nastaje i poetikom romantičarsko-sentimentalnog poimanja života, odluka pisca da “žrtvuje” glavnog junaka ni na koji način ne narušava njegovu književnu vrijednost.

Iste godine (1898) pojavit će se i posljednji Osman – Azizov zajednički književni rad Pripovijesti iz bosanskog života, zbirka pripovijedaka koja će ponoviti idejne stavove iz romanâ ovoga dvojca, a u poetičkom smislu neće bitnije nadrasti dotadašnja okušavanja u pisanju ove forme. Samo dvije godine kasnije pojavljuje se i Mulabdićeva zbirka Na obali Bosne, kroz čije će se pripovijetke provlačiti nit snažnog moralnog didaktizma. Ove dvije zbirke obilježit će razvoj bošnjačke pripovijetke austrougarskog razdoblja, kako temama tako i narativnim tehnikama, što će u ukupnom historijskom razvoju ovog žanra u bošnjačkoj književnosti biti jedno od važnijih mjesta. Posebno kada se uzme u obzir koliko je preporodna pripovjedna praksa u bošnjačkoj tradiciji oslonjena samo na narodnu pripovijetku te poneku islamsku hićaju, što je svakako podrazumijevalo niz pripovjednih okušavanja do trenutka kada bi se ukazalo neko sasvim uspjelo prozno djelo.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)