Zove Hilmija, pita jesam li jutros čitao Vjesnik. Nisam. Don Baković ti posvećuje golemu pažnju, kaže. Između svih “pisama čitatelja”, njegovo je (s najavom nastavka!), tiskano fetom! Da se, valjda, uoči iz zrakomlata. Nadnaslov je:  Reagiranja 1 (mada nisam znao što sam to u najnovije vrijeme objavio u Vjesniku?), a naslov: lslamski fundamentalisti u Zagrebu.

PREDAVANJE U BLUDENZU

Bludenz – Zagreb, 24. travnja 1993.

Vraćam se iz Bludenza u Zagreb. Iz Tirola, sa same švicarske granice. Tamo sam održao jedno, po svemu sudeći, dobro prihvaćeno predavanje o Bosni i Hercegovini, o kulturnoj povijesti moje velike domovine. Predavanje je održano u gradskom Centru za kulturu grada Bludenza, a inicijator mu je bio Edin Karabeg, Bečanin po rođenju i bečki student druge godine Ekonomskog fakulteta. Edin je u obiteljskom krugu rastao u kulturnom ozračju bosansko-bošnjačke kulture, uz majku Sadžidu, profesoricu bosanskog jezika i književnosti, i oca, liječnika, dr. Esada, sina Ali Rize Karabega, prevodioca Kur'ani Kerima, objavljenog u Mostaru 1937. godine.

Moj vrijedni Edin nije krio oduševljenje (onim što sam i kako sam izgovorio), a nisam Boga mi ni ja njegovom intelektualnom spremnošću, njegovim prevoditeljskim šarmom i njegovim ukupnim naporom da predavanje održimo (pod pokroviteljstvom Društva austrijskih povjesničara), da zajednički unesemo svjetlo istine i razbijemo neistinu koju šire (najmanje) dvojica državnika, „da je Bosna nastala onako kako je nastala Jugoslavija, pa mora i nestati na isti način kako je nestala i Jugoslavija“.

Vraćam se sretan iz dalekog Bludenza noseći u sjećanju lica i osmjehe okupljenih Bošnjakinja i Bošnjaka, njihovih prvih austrijskih komšija i prijatelja koji ih s golemom znatiželjom i sućuti promatraju… i pomažu, nesebično.

I još jedna zanimljivost o mom prevodiocu i moderatoru predavanja: Edinov je otac dr. Esad,  studij medicine završio u Zagrebu, stanujući kod svoje sestre dr. Fatime Karabeg Mašović, supruge prof. dr. Sulejmana Mašovića, a po kojem se danas naziva čuvena Tribina četvrtkom – „Tribina dr. Sulejmana Mašovića“

SPORENJE O OBNOVITELJSKOM SABORU IZ BIH

Zagreb, 1. maja 1993.

„Sporenje o obnoviteljskom Saboru Islamske zajednice BiH“ – to je naslov u prvomajskom broju Vjesnika. U tekstu se kaže:

Predsjednik Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije Salim Šabić priopćio je u četvrtak da je u Sarajevu 28. travnja održan obnoviteljski Sabor Islamske zajednice u BiH i da je izabran njezin Sabor od 36 članova.

Za vršitelja dužnosti vjerskog poglavara izabran je Mustafa Cerić, glavni imam Zagrebačke džamije, a za zamjenika Ismet Spahić, glavni imam Gazi Husrev-begove džamije, kaže se u priopćenju.

U povodu toga, predsjednik Mešihata Islamske zajednice BiH Salih ef. Čolaković, u priopćenju poslanom Hini iz Splita, kaže da „ograđuje sebe i Islamsku zajednicu od takvih neodgovornih i štetnih djelovanja pojedinaca i grupa“. On je pozvao muslimanski narod u BiH da u teškim i sudbonosnim trenucima „ostane čvrsto iza svoga, kako svjetovnog tako i duhovnog, legitimnog rukovodstva te da se suprotstavi svim pokušajima unošenja nepovjerenja, sumnje, mržnje i dezorganizacije u svojim redovima”.

Ef. Čolakovic napominje u priopćenju da je istup “neformalne i neovlaštene grupe u suprotnosti s propisima Šerijata, propisima još uvijek važećeg Ustava Islamske zajednice, kao i interesima muslimanskog naroda u cjelini“.

Predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Mustafa Plićanić u priopćenju poslanom Hini ističe da „podržava obnoviteljski Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i odluku o restauraciji Islamske zajednice u BiH, kao jednom od simbola kulturno-prosvjetnog identiteta BiH“, te ga posebno raduje izbor prof. dr. Mustafe Cerića“.

I predsjednik Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije Salim Šabić u priopćenju poslanom Hini izrazio je potporu odlukama spomenutog sabora i izboru Mustafe Cerića. (Hina)

DON BAKOVIĆ, BRATOVO HAPŠENJE (FRAGMENT)

Zagreb, 2. VII. 1993.

Nazvala Munevera iz Mostara. Javlja da je sinoć uhapšen Esad. Moj najmlađi brat. Odveden na Heliodrom.

Zove Hilmija, pita jesam li jutros čitao Vjesnik. Nisam. Don Baković ti posvećuje golemu pažnju, kaže. Između svih “pisama čitatelja”, njegovo je (s najavom nastavka!), tiskano fetom! Da se, valjda, uoči iz zrakomlata. Nadnaslov je:  Reagiranja 1 (mada nisam znao što sam to u najnovije vrijeme objavio u Vjesniku?), a naslov: lslamski fundamentalisti u Zagrebu.

Trebao sam tu večer govoriti na Kaptolu, u organizaciji Domovinskih zajednica Hrvata… s drom Kovačevićem, fra Anđelovićem, A. Ikanovićem i drugim. Pa, i govorio sam. O tome sam zapisao:  “Možda su neki mislili da se neću pojaviti od stida zbog onog smeća koji je jutros započeo objavljivati Vjesnik. Onog teksta koji je predan u redakciju, i tamo pročitan, kakve li koincidencije – istodobno dok su mi hapsili brata u Mostaru! Civila, na oporavku postoperativnom, srčnog bolesnika! Koji, zbog toga, naravno, nije ni stigao obući nikakvu vojnu odoru… Ali ona ruka koja je pisala jutrošnji tekst, išla je duhovna ruka koja je pisala i Pismo (iz Gruda) uzoritom kardinalu Kuhariću. (…)

UVOĐENJE NOVIH OBIČAJA I OBLIKA POLITIČKOG PROZIVANJA (u povodu Behara)

4. srpnja 1993.

Zija Sulejmanpašić mi šalje faksom tekst pisan za Vjesnik, koji predstavlja odgovor na don Bakovićev napad svih Beharovih urednika, uključujući i grafičkog, te ekonomskog voditelja! 

VIDJET ĆEMO SE NA SUDU

Zbog jednog teksta objavljena u časopisu „Behar“ još u prosincu prošle godine don Anto Baković „otkriva“ na stranicama „Vjesnika“ islamske fundamentaliste (v. naslov u broju od 2. srpnja) i muslimanske čelnike koji, za razliku od ostalih muslimana nisu za slogu (v. naslov u broju od 3. srpnja).

Povodom objave tog članka optužio je za razne krivice nekoliko osoba, a uz njih i cijelo uredništvo „Behara“ (uključivo lektora i ekonomskog rukovoditelja!) pa i mene, jer mi je ime također navedeno u impresumu. Pritom je od čitatelja „Vjesnika“ prikrio činjenicu da ja ondje djelujem kao GRAFIČKI UREDNIK.

Svi oni koji nešto znaju o novinama, znaju i to da posao grafičkog urednika nije sadržaj, nego izgled lista, njegov dizajn. Grafički urednik ne uređuje publikaciju nego njenu grafiku.

To je ono što sam radio za tri broja „Behara“- toliko ih je objavljeno u protekloj godini dana. (U prilogu: kopija impresuma).

U njima nisam objavio nijedan vlastiti tekst, ne odlučujem što, kada, tko i kako će netko napisati, jer to nije moj posao. Tako je posvuda a ne samo u nas.

Svaku polemiku s don Bakovićem o ovom slučaju na stranicama „Vjesnika“ smatram nesvrsishodnom jer njegove optužbe u odnosu na mene odbijam kao neosnovane, a zadovoljštinu ću potražiti na sudu putem tužbe.

Svratio sam pozornost Društvu i Sindikatu hrvatskih novinara na to da se pismom don Bakovića u hrvatsko novinstvo, a povodom objavljivanja članka, uvodi dosad nepoznat običaj političkog prozivanja i optuživanja ne samo pisca, odgovornih i glavnih urednika nego i dizajnera, lektora i ekonomskih rukovoditelja. Pitanje je vremena kada će doći na red i daktilografi, vozači, tajnice i tko zna tko.

                                                                     Zija Sulejmanpašić

DEKLARACIJA BUDI VEĆ UTRNULO

17. rujna 1993.

Pod tim je naslovom Večernji list objavio moje pismo predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu.

Zagreb. Predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod”, Ibrahim Kajan, uputio je pismo predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, koje prenosimo u cjelini:

“Užasnuti smo snimkama odvratnog zločina nad nedužnim hrvatskim civilima sela Uzdol, a koje se pripisuje ‘muslimanskim snagama’. Za nas, uvaženi gospodine Predsjedniče, zločin nema nacionalnog imena, jer ljudi koji zločin učine, napustili su ne samo vjerske i nacionalne moralne norme koje im diktira narodnosno biće, nego i ljudske, koje nam je svima usadio Tvorac svega što postoji.

Izvršitelji, ne samo tog zločina, nego i zločina učinjenih nad Muslimanima, moraju se imenom označiti, individualizirati i svim ljudskim moćima osuditi i kazniti.

Iz središta takvih užasa koji ne prestaju, koji se međusobno naizmjenično čine ujutro Hrvatima a navečer Muslimanima, Deklaracija koju ste potpisali zajedno s predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem, budi nam već utrnule nade da je mrva razuma među našim narodima ipak još uvijek prisutna!

Kulturno društvo Muslimana Hrvatske “Preporod” učinit će sve što bude moguće u potpomaganju popravljanja ljudskosti, u oplemenjivanju nezaboravljena prijateljstva i dubokih obiteljskih veza među Hrvatima i Muslimanima. Vaš prilog je od izuzetne vrijednosti i mi ćemo se oslanjati na njega. Najposlije, čovjek se i nema na što drugo oslanjati nego na čovjeka i na povjerenje u njega“, navodi se u pismu g. Kajana predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tudmanu. (Hina)