Prvu informaciju o mjestu pada dala je mještanka sela Bejlovići, Almasa Bejtić, koja je čula udarac u blizini svoje kolibe. Zbog snijega, magle i nepristupačnog terena, akcija spašavanja bila je izuzetno teška. Tijela su izvučena tek sutradan helikopterskim mostom, a teren je čišćen i dezinfikovan narednih petnaest dana.
Džemal Bijedić je tog jutra, 18. januara 1977. godine, na batajničkom aerodromu ispratio Tita na put u Libiju, a potom je svojim avionom (“Lear-Jet 25B”) krenuo za Sarajevo na sjednicu Centralnog komiteta. Zbog loših vremenskih uvjeta i niza propusta, avion se nikada nije spustio na sarajevsku pistu. Udario je u brdo Inač iznad Kreševa. Uz Bijedića, poginulo je još sedam osoba, uključujući njegovu suprugu Raziju i cijelu posadu.
Zvanična državna komisija provela je detaljnu istragu i zaključila da je glavni uzrok nesreće “ljudski faktor”, odnosno greška posade.
Avion je letio brže nego što je propisano, zbog čega je produžio putanju za 6 km i udario u greben planine na visini od 1.366 metara, što je bilo ispod sigurnosne granice.
Piloti (Stevan Leka i Murat Hanić) nisu kontrolisali visinomjer u ključnoj fazi leta, vjerovatno pokušavajući vizuelno pronaći put kroz “rupe” u oblacima, zaključila je istraga.
Komisija je kritikovala i službu koja je sastavila posadu, navodeći da su piloti spojeni tako da se izbjegnu konflikti, iako je kopilot Hanić bio ocijenjen kao pilot “ispod prosjeka”.
Prvu informaciju o mjestu pada dala je mještanka sela Bejlovići, Almasa Bejtić, koja je čula udarac u blizini svoje kolibe. Zbog snijega, magle i nepristupačnog terena, akcija spašavanja bila je izuzetno teška. Tijela su izvučena tek sutradan helikopterskim mostom, a teren je čišćen i dezinfikovan narednih petnaest dana.
Iako su najbliži saradnici, poput Branka Mikulića, prihvatili zvaničnu verziju o nesreći, u javnosti su se odmah pojavile sumnje u atentat. Mnogi su bili skloni mišljenju da je atentat bio dio borbe za Titovog nasljednika. Bijedić je bio izuzetno popularan, moralan i smatran je mogućim Titovim nasljednikom, što mnogima u vrhu vlasti nije odgovaralo.
Neki članovi porodice i kritičari smatrali su da je vojska organizovala likvidaciju jer bi Bijedić bio prepreka određenim hegemonističkim planovima.
Također, Spominje se i Bijedićeva uloga u političkom udaljavanju Jovanke Broz od Tita, što ga je stavilo u centar unutarpartijskih intriga.
Dok materijalni dokazi i zvanični izvještaji upućuju na nesreću uzrokovanu greškom pilota, a nedostatak čvrstih dokaza za zavjeru ostavlja prostor za vječna nagađanja o tome da li je Jugoslavija tog dana izgubila svog premijera nesretnim slučajem ili političkim uklanjanjem.
Džemal Bijedić je, zajedno s Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem, bio dio “zlatne generacije” bosanskohercegovačkih političara koji su uspjeli promijeniti status BiH unutar federacije.
Prije njih, BiH je često tretirana kao “administrativni objekt” ili “moneta za potkusurivanje” između Beograda i Zagreba. Bijedić je insistirao na tome da BiH bude ravnopravna republika s punim subjektivitetom.
Odigrao je presudnu ulogu u ustavno-pravnom priznanju Muslimana kao nacije (popis 1971.), čime je stabiliziran multietnički balans u Republici.
Inicirao je velike infrastrukturne projekte, modernizaciju industrije i razvoj Sarajevskog univerziteta, pretvarajući BiH iz nerazvijene regije u modernu industrijsku sredinu.
Kao premijer Jugoslavije (od 1971. do smrti), Bijedić je bio Titov čovjek od najvećeg povjerenja za ekonomske odnose s inostranstvom. Posjetio je nevjerovatan broj zemalja, od SAD-a i SSSR-a do Kine i arapskog svijeta. Njegova misija bila je osigurati Jugoslaviji ekonomske ugovore, kredite i tržišta za domaće firme (poput Energoinvesta).
Imao je rijetku sposobnost da pregovara s američkim predsjednikom Fordom, ali i sa sovjetskim liderima, održavajući delikatnu balansiranu politiku Jugoslavije.
Svoj politički utjecaj crpio je snagu iz izuzetne bliskosti s Josipom Brozom Titom. Bio je jedini jugoslavenski premijer kojem je Tito povjerio dva uzastopna mandata, što je bila jasna potvrda njegovih sposobnosti i Titove lojalnosti.
Zbog njegove umjerenosti, radne etike i činjenice da nije pripadao ni “velikosrpskoj” ni “velikohrvatskoj” struji, mnogi su ga vidjeli kao prirodnog nasljednika Tita na čelu države. Upravo ta činjenica se u teorijama zavjere često navodi kao razlog njegove pogibije.
Za razliku od mnogih partijskih funkcionera tog vremena, Bijedić je bio poznat kao čovjek iz naroda. Zadržao je neposrednost, volio je ribolov i druženje s običnim ljudima, što mu je donijelo veliku popularnost širom Jugoslavije.
Njegov utjecaj se i danas osjeti kroz institucije koje nose njegovo ime (npr. Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru) i kroz sjećanje na period stabilnosti i progresa koji je obilježio njegov mandat. Njegova smrt označila je početak političkog vakuuma u Jugoslaviji, jer je nestao jedan od rijetkih lidera koji je bio prihvatljiv svim narodima i narodnostima.
