Džamija na Prokoškom jezeru, koja se nalazi na nadmorskoj visini od 1.666 metara i jedina je takva u Evropi, i ove godine bila je domaćin ovog posebnog vjerskog događaja.
Na platou ispred džamije na Prokoškom jezeru, u nedjelju, 20. jula 2025. godine, poslije podne-namaza, proučen je tradicionalni mevlud povodom sjećanja na juli ’93.
Džamija na Prokoškom jezeru, koja se nalazi na nadmorskoj visini od 1.666 metara i jedina je takva u Evropi, i ove godine bila je domaćin ovog posebnog vjerskog događaja.
Mevlud, koji se već dugi niz godina uči upravo na ovom mjestu, simbolično povezuje duh borbe, vjere i sjećanja na teške trenutke iz prošlosti.
Veliki broj vjernika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine prisustvovao je manifestaciji, bilo da su došli organizovanim prijevozom ili vlastitim vozilima. Posebna pažnja bila je posvećena gostima, a ulaz na Prokoško jezero bio je besplatan za sve koji su dolazili povodom mevluda.
No, zanimljiva je priča o gradnji ove džamije. Tu priču sa nama je podijelila Ferida-hanuma Čabaravdić iz Visokog, čiji je muž rahmetli Salih, umro 2005. godine, započeo izgradnju džamije, a Ferida završila. Hadžija Salih cijeli radni vijek proveo je u “Vispaku” i imao je dionice te firme. Malo prije nego što će preseliti, prodao je dionice za, tada, lijepu svotu od oko 30.000 maraka. U to vrijeme imali su malu, staru kolibu na Prokoškom jezeru.
“Moj je muž imao običaj iznijeti kasetofon ispred kolibe i pustiti ezan. Ljudi bi dolazili da klanjaju u našoj kolibi. Kada je prodao dionice, rekao mi je, ‘ako se slažeš, ja bih na Prokoškom srušio našu kolibu i napravio veću da ljudi imaju gdje klanjati’. Kažem mu ja, u šali, ‘pa što nam, bolan, ne kupiš džip da možemo ići gore’. U jesen je izlio temelje i kupio materijal za kolibu. U januaru 2005. godine je preselio. Novac koji je ostao iza njega upotrijebila sam za gradnju mesdžida na Prokoškom. Gradnja i dobijanje dozvola od općine i Islamske zajednice trajala je pola godine. Pomagali su mi, naravno, i prijatelji, iako nisam tražila, ali nisam nikoga htjela ni odbiti, neka svako ko može učestvuje u hajru. Tako je jedan prijatelj uradio mihrab, Iranci su dali prostirku. Kada je bio tevhid, moj rođak Hazim Zečević došao je i kaže meni ‘a što nema munare’. Ja ću njemu: ‘Moje su mogućnosti bile do munare, a dalje ne mogu.’ Kaže on: ‘E, munara je od mene.’ I stvarno, on je sagradio munaru”, priča Ferida.
Mesdžid na Prokoškom jezeru otvoren je 24. juna 2005. godine. Iste godine Ferida je za svog rahmetli muža Saliha obavila hadž.
Ferida-hanuma uvijek naglašava da je, što se tiče ovog vakufa, ispunila muževljevu želju, a usput je jasno da je ostvarena i njena želja i da taj čin ispunjava zadovoljstvo dvostruko. Divna muslimanka, skromna, ne želi govoriti o sebi, a zna se da svoj život godinama osmišljava raznim hajratima.
Džamija je sagrađena od ekološkog materijala, s krovom prekrivenim šindrom. Pripada tipu jednostavnih bosanskih džamija. Da drukčije izgleda, ne bi se harmonično uklapala u postojeći ambijent, a to i nije bio cilj plemenitih vakifa.
Teravih-namaz u ovoj džamiji klanjan je prvi put 2011. godine. Te godine se kaže da je “zasjao kandilj na najvišoj džamiji u Evropi”.
Prokoško jezero je zakonom zaštićeno područje i proglašeno je 2005. godine Spomenikom prirode „Prokoško jezero“.
Džamija na Prokoškom jezeru je jedan od mnogobrojnih primjera koji govore kako ljudski doprinos društvenoj zajednici nema granica ako to dovoljno želimo.
