Hercegovački radnik i pjesnik Božo Lasić spjevao je tim povodom epsku pjesmu “Kennedy: Smrt u Dalasu”, u desetercu, u formi narodne žalopojke koja prati tok tragičnog događaja. Pjesmu je uglazbio, a zatim na guslama otpjevao guslar iz Posušja Jozo Karamatić
Atentat na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, počinjen 22. novembra 1963. u Dallasu, ostao je upisan kao globalni šok koji je istog časa probio granice politike, geografije i ideoloških blokova. Vijest o pucnjevima s prozora Texas School Book Depositoryja, o panično zaustavljenoj koloni i očajničkoj borbi ljekara u bolnici Parkland, u svega nekoliko sati obišla je svijet. Bio je to trenutak u kojem je Amerika izgubila predsjednika, ali i simbol mladosti, modernizacije i vjere u budućnost.
Za Kennedyjem je, što se danas ponekad zaboravlja, žalovala i komunistička Jugoslavija. Bio je to još jedan u nizu primjera koji je otkrivao specifičan, često kontradiktoran položaj te zemlje između Istoka i Zapada. Josip Broz Tito bio je jedini evropski komunistički lider kojeg je Kennedy primio u Bijeloj kući, 17. oktobra 1963. godine.
Jugoslovenske reakcije bile su brze i javne: državne zastave spuštene na pola koplja, službene poruke saučešća, minuti šutnje u školama i fabrikama, a kasnije i imenovanja ulica, trgova i institucija u brojnim gradovima. No, možda najneobičniji i najautentičnij izraz žalovanja došao je iz srca Hercegovine.
Hercegovački radnik i pjesnik Božo Lasić spjevao je tim povodom epsku pjesmu “Kennedy: Smrt u Dalasu”, u desetercu, u formi narodne žalopojke koja prati tok tragičnog događaja. Pjesmu je uglazbio, a zatim na guslama otpjevao guslar iz Posušja Jozo Karamatić. Zagrebačka izdavačka kuća Jugoton (kasnije Croatia Records) je 1965. godine pratio cijeli projekt i pod istim naslovom objavio singl ploču, sedamnaestominutnu izvedbu koja je danas svojevrsni kulturni raritet. U njoj se, u stihu i ritmu koji su inače bili rezervisani za epske junake i narodne zloslutnosti, našao američki predsjednik ubijen u otvorenom automobilu.
Karamatić u pjesmi prati posljednje Kennedyjeve trenutke, očaj Jacqueline Kennedy, reakcije širom svijeta i što je posebno upečatljivo tugu jugoslavenskog naroda. Stihovi koje danas možemo čuti na YouTubeu zvuče gotovo nestvarno u svojoj kombinaciji tradicije i globalne politike: opis kolone koja “pram El Stritu vozila kretaše”, pucnja iz “gusarske šnajperke”, te završnog oproštaja u kojem “naša vlada i Izvršno vijeće bolno svoje šalju saučešće… žalila ga sva naša nacija”.
Šezdeset i dvije godine kasnije, ta ploča svjedoči o vremenu u kojem je Jugoslavija istovremeno bila komunistička i prozapadno fascinirana, nesvrstana i duboko uključena u svjetske tokove. A guslar iz Posušja, neočekivani čuvar jedne američke tragedije, podsjeća da je Kennedyjev Dallas postao dio naše kolektivne memorije, onako kako samo historija zna spojiti udaljene svjetove.
”Pram El Stritu vozila kretaše/ Tek što prođe podvožnjačić mali/ A gusarska šnajperka opali/ S lica nesta razdraganog smješka/ Tragedija dogodi se teška… Džon otrana leže na sjedište/ Supruga mu plačuć pomoć ište/ Teško ranjen on ništa ne kaza/ Ne mogaše dati ni avaza… Ali pluća ne rade mu više/ Prestao je Kenedi da diše… Dok je pomoć trajala u šoku/ Nijemo blijeda bez suza u oku/ Stajala je gospođa Žaklina/ Skamenjena kao kamen stina… Naša vlada i Izvršno vijeće/ Bolno svoje šalju saučešće/ Na pol koplja sve naše zastave/ Svud su boli izražene prave/ Prijatelja nesta Kenedija/ Žalila ga sva naša nacija.”
IZVOR: 24Sata, arhiv, YouTube
