Prateći kako je Alžirski rat preoblikovao samu definiciju ratovanja, knjiga “Revolucionarno ratovanje” podsjeća nas da prošlost nije samo prošlost. Ideje stvorene u kolonijalnom Alžiru nastavljaju odjekivati gdje god države pokušavaju da se bore protiv političkih sukoba samim upravljanjem društvima.
Knjiga Terrencea G. Petersona “Revolucionarni rat: Kako je alžirski rat stvorio modernu kontrarevoluciju” duboko je istražen i izrazito lucidan prikaz o tome kako je jedan kolonijalni rat preoblikovao značenje modernog ratovanja.
U svojoj srži, knjiga priča uznemirujuću, ali bitnu priču: francuski rat protiv alžirske nezavisnosti nije uključivao samo bitke, hapšenja i represiju, već je bio pionir vizije rata u kojem je samo društvo postalo bojno polje. Sukob u kojem su civili bili primarni teren, a društvene reforme oružje kontrarevolucije.
Peterson postavlja alžirski rat ne kao tragičnu aberaciju ili konačni grč kolonijalnog nasilja, već kao formativni trenutak u globalnom vojnom razmišljanju. Doktrine koje su proizašle iz Alžira nisu završile porazom Francuske 1962. godine.
One su putovale prema van, oblikujući način na koji su zapadne vojske shvatale pobunu, stabilnost i upravljanje širom svijeta tokom Hladnog rata i šire.
Revolucionarni rat traži od čitalaca da se suoče sa otrežnjujućom stvarnošću. Mnoge prakse koje se sada povezuju sa modernom kontrapobunom rođene su ne iz humanitarne brige, već iz odlučnog napora da se sačuva carstvo u doba dekolonizacije.
Decenijama se javna debata o alžirskom ratu fokusirala na mučenje, vojnu neposlušnost i slom Francuske Četvrte Republike. Ova pitanja su važna, a Peterson ne umanjuje njihov značaj. Ipak, njegova studija skreće pažnju na nešto strukturalnije i u mnogim aspektima uznemirujuće.
On pokazuje kako su francuski oficiri, administratori i stručnjaci došli do uvjerenja da poraz Alžirskog nacionalnog oslobodilačkog fronta zahtijeva ništa manje od sveobuhvatne reorganizacije alžirskog društva.
Rat protiv društva
Rat, u ovom pripovijedanju, nije se vodio samo protiv gerilaca u planinama ili bombaških mreža u gradovima. Vođen je protiv društvenih odnosa, političke lojalnosti, porodičnih struktura i svakodnevnog života.
Francuski komandanti su zaključili da konvencionalna vojna sila nije dovoljna. Umjesto toga, prihvatili su ekspanzivnu doktrinu koju su nazvali “pacifikacija”, mješavinu prisile, nadzora, socijalne pomoći, propagande i administrativne kontrole.
Peterson pokazuje da ovaj pristup nije bio improviziran u očaju. Bio je sistematičan, ideološki utemeljen i duboko informiran poslijeratnom francuskom vjerom u modernizaciju koju vodi država.
Vojska se predstavila kao sila sposobna ne samo da porazi pobunjenike, već i da preoblikuje društvo na načine na koje civilne institucije navodno nisu mogle.
Jedno od centralnih dostignuća knjige leži u pažljivoj rekonstrukciji “pacifikacije” kao koherentnog projekta. Peterson pokazuje kako su francuski oficiri spojili starije kolonijalne prakse s novim poslijeratnim idejama izvučenim iz društvenih nauka, demografije, psihologije i teorije razvoja. Vjerovali su da su siromaštvo, nerazvijenost i društvena dislokacija stvorili plodno tlo za revoluciju. Kontrola i reforma civilnog života, stoga, postale su neodvojive od vojne strategije.
U okviru toga, škole, medicinske klinike, omladinski klubovi, ženski programi i stambeni projekti postali su instrumenti rata. Vojska je nastojala reorganizirati sela, upravljati stanovništvom putem prisilnog preseljenja i umetnuti se u najintimnije prostore društvenog života.
Ove inicijative su često predstavljane kao dobronamjerne, čak i progresivne. Petersonova analiza otkriva koliko su čvrsto bile povezane s prisilom i nadzorom. Jezik reforme prikrivao je tešku istinu. Pacifikacija je imala za cilj izolirati Alžirce iz FLN-a i silom ih vezati za kolonijalnu državu ako je potrebno.
Lojalnost se mjerila, upravljala i provodila. Civili više nisu bili sporedna pojava u ratu. Bili su njegov središnji objekt.
Petersonov prikaz je posebno snažan u praćenju kako je francuska vojska počela civile doživljavati i kao resurs i kao prijetnju. Kontrola stanovništva postala je ključ pobjede. Ovo uvjerenje opravdavalo je prakse koje su zamagljivale svaku značajnu razliku između boraca i neboraca.
Disciplinovanje građana
Knjiga detaljno opisuje kako su cijele zajednice bile podvrgnute kolektivnom kažnjavanju, masovnom nadzoru i prisilnom preseljenju. Sela su ispražnjena i reorganizirana, porodice su razdvojene, a svakodnevni život je militariziran.
Ove akcije nisu bile slučajni nusprodukti rata. Bile su sastavni dio doktrine koja je društveni poredak tretirala kao stratešku varijablu koju treba konstruirati.
Francuski planeri vjerovali su da se Alžirci mogu preoblikovati u poslušne građane kroz disciplinovanu društvenu intervenciju. Ovo uvjerenje je potcijenilo alžirsku političku aktivnost i duboko pogrešno protumačilo stvarnost kolonijalne dominacije.
Iako utemeljena u Alžiru, implikacije knjige protežu se daleko izvan Sjeverne Afrike. Peterson prati kako su francuski oficiri aktivno promovirali svoje ideje u inostranstvu, predstavljajući Alžir kao laboratoriju za moderno ratovanje.
Njihove teorije su kružile vojnim akademijama, političkim mrežama i savezima širom atlantskog svijeta. Američki zvaničnici koji su proučavali Vijetnam pokazali su veliko interesovanje za francuska iskustva. Koncepti razvijeni u Alžiru uticali su na doktrine protivpobune koje su naglašavale kontrolu stanovništva, psihološke operacije i civilno-vojnu integraciju.
Petersonov rad jasno pokazuje da ove ideje nisu bile neutralni alati. Nosile su otisak kolonijalnog nasilja i autoritarne uprave. Alžirski rat se stoga pojavljuje kao ključni trenutak u globalnoj historiji ratovanja. Pomogao je normalizaciji modela sukoba u kojem vojne snage preuzimaju ekspanzivne uloge u upravljanju, razvoju i društvenom inženjeringu. Ovaj model nastavlja oblikovati intervencije na globalnom jugu dugo nakon formalnog kraja carstva.
Ključni doprinos Petersonove studije je njena pažnja posvećena alžirskim iskustvima pacifikacije. On pokazuje kako su francuske tvrdnje o uspjehu često počivale na pogrešnom tumačenju i samoobmani. Prividna stabilnost prikrivala je duboko ogorčenje i otpor.
Upravo stanovništvo koje je bilo meta reformi na kraju je postalo centralno za masovne mobilizacije protiv francuske vlasti. Dramatične demonstracije 1960. godine otkrile su krhkost kolonijalnog društvenog poretka i prazninu modernizacije vođene vojskom.
Pacifikacija, daleko od osvajanja alžirske lojalnosti, ubrzala je eroziju francuskog legitimiteta.
Peterson izbjegava prikazivati Alžirce kao pasivne subjekte politike. On ističe kako se alžirsko društvo prilagodilo, opiralo i na kraju odbacilo strukture koje su mu nametnute. Neuspjeh pacifikacije nije bio samo taktički, već je odražavao fundamentalno nerazumijevanje kolonijalne moći i političkih težnji.
Recept za druga ratišta
Uprkos svojoj analitičkoj dubini, Revolucionarni rat je izuzetno pristupačan. Peterson piše jasno i suzdržano, izbjegavajući žargon dok prenosi složene ideje.
Njegova tematska struktura vodi čitatelje kroz gust materijal bez prevelikog pojednostavljenja. Svako poglavlje pažljivo se nadovezuje na prethodno, ispreplićući vojnu doktrinu, administrativnu praksu i društvenu historiju. Knjiga se oslanja na impresivan niz arhivskih izvora iz Francuske i Alžira.
Knjiga pokazuje koliko se lako jezik reformi može mobilizirati za legitimizaciju nametljivih i nasilnih oblika moći i kako vojno upravljanje teži da se proširi daleko izvan svojih deklariranih ciljeva.
Umjesto da izvlači lekcije ili nudi recepte, Peterson insistira na historijskoj odgovornosti.
Praćenjem kako je kontrapobuna proizašla iz pokušaja spašavanja carstva u raspadanju, on poziva čitatelje da preispitaju moralne i političke pretpostavke koje još uvijek podupiru zapadnu vojnu doktrinu.
Ona dovodi u pitanje utješne narative o napretku, reformama i humanitarnim namjerama i insistira na tome da tehnike kontrole stanovništva razvijene u kolonijalnim kontekstima zaslužuju kontinuiranu provjeru.
Za širu publiku, knjiga nudi uvjerljiv i uznemirujući prikaz o tome kako je rat prodro u svaki aspekt društvenog života. Za stručnjake, pruža bogato dokumentiranu analizu koja će oblikovati debate u godinama koje dolaze.
Peterson je napisao djelo koje je istovremeno historijski rigorozno i politički hitno.
Prateći kako je Alžirski rat preoblikovao samu definiciju ratovanja, knjiga “Revolucionarno ratovanje” podsjeća nas da prošlost nije samo prošlost. Ideje stvorene u kolonijalnom Alžiru nastavljaju odjekivati gdje god države pokušavaju da se bore protiv političkih sukoba samim upravljanjem društvima.
