Kada je napustio Omera Muhtara, Asad nije znao da ga više nikada neće vidjeti. Nekoliko mjeseci kasnije, dok je herojski predvodio borce u još jednoj zasjedi, Omer Muhtar je ranjen, uhvaćen i javno obješen u mjestu zvanom Suluk – pred očima svog naroda

U toku svoje posjete Mekki, austrijski konvertit i islamski mislilac Muhammed Asad susreo se sa Ahmedom es-Senusijem, jednim od vođa Senusijskog pokreta. U razgovoru punom poštovanja i zajedničke brige za stanje muslimanskog svijeta, Asad je s velikom čašću prihvatio ponudu da odnese pismo Omeru Muhtaru, legendarnom vođi libijskog otpora protiv italijanske okupacije.

Asad, koji je prihvatio islam 1926. godine i ubrzo potom nastanio u Saudijskoj Arabiji, već tada je osjećao duboku povezanost sa Senusijskim pokretom. U njegovim očima, od vremena Poslanika Muhammeda, nije bilo pokreta koji se u tolikoj mjeri pridržavao islamskog načina života kao Senusijska bratija. Omer Muhtar, odgojen u toj tradiciji, već je dvije decenije vodio herojski otpor u planinama i pustinjama Libije.

No, početkom 1931. godine, nada je počela gasnuti. Oko starog, velikodušnog vođe ostao je samo mali broj boraca. Ipak, nisu odustajali. Veliki Senusi, šejh Ahmed, već godinama nije bio u zemlji – tada se nalazio u Mekki. „Bi li otišao u Kirenaiku u naše ime da saznaš šta se još može učiniti za mudžahedine?“ – upitao je Asada tokom jednog razgovora. Asad je bez oklijevanja pristao i osjetio neizmjernu čast zbog ukazanog povjerenja.

Pripreme za putovanje bile su provedene u strogoj tajnosti. Vođena je skrivena prepiska sa senusijskim štabom u Egiptu. Kada su sve pripreme završene, Asad je krenuo na mukotrpno putovanje preko Crvenog mora ka Egiptu, pa zatim dalje prema libijskoj granici. Uprkos talijanskim patrolama i izviđačkim avionima, Asad i njegovi saputnici uspjeli su da se probiju do Džebel el-Ahdara – „Zelenih planina“. Tamo su ih dočekali borci otpora. Deve su zamijenjene konjima. Nekoliko noći kasnije stigli su u dolinu gdje se nalazio Omer Muhtar. U šumi smreke čekali su da im Lav iz pustinje dođe u susret.

Borci otpora su ih prethodno testirali, kako bi se uvjerili da su zaista oni za koje se predstavljaju. Dvadeset godina rata i surova geografija tražili su takve mjere opreza. Kada su Muhtarovi ljudi bili sigurni, Lav iz pustinje se pojavio – na konju, čija su kopita bila omotana tkaninom. Bila je noć. Muhammed Asad kasnije će opisati taj trenutak:

„S obje strane bio je po jedan čovjek, a za njim su išli mnogi mudžahedini. Kada su stigli do stijena gdje smo čekali, jedan od ljudi mu je pomogao da siđe s konja; kretao se s određenim naporom (kasnije sam saznao da je ranjen u borbi desetak dana ranije). Na mjesečini sam ga jasno vidio: bio je to krupan, srednje visok čovjek; dostojanstveno, izborano lice uokvireno kratkom, snježnobijelom bradom. Oči su mu bile duboko usađene; u drugim okolnostima, čovjek bi pomislio da je na ivici da se nasmije, gledajući bore oko očiju, ali sada je u njima bilo samo tuge i hrabrosti.“

Sjeli su naspram jedan drugog. Omer Muhtar pročitao je pismo od šejha Ahmeda es-Senusija i rekao:

„Allah mu produžio život. Seyyid Ahmed piše lijepe riječi o tebi. Bio si spreman da nam pomogneš. Vidim da nam niko osim Allaha, Najdarežljivijeg, ne može pomoći. Mislim da smo došli do kraja roka koji nam je dat…“

Ideja velikog Senusija o prebacivanju centra otpora više nije bila moguća. Kufra, zamišljena kao novo sjedište, već je pala, a šejh Ahmed o tome nije bio obaviješten. Nije bilo mnogo toga što se još moglo učiniti.

Veliki mudžahid, Lav iz pustinje, dodao je:

„Vidiš, sine, zaista smo stigli do kraja našeg roka. Borimo se jer to moramo – za svoju vjeru i svoju slobodu – sve dok ne istjeramo neprijatelja s ove zemlje ili ne poginemo pokušavajući. Drugog puta nema. Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti. Naše žene i djecu poslali smo u Egipat, da nas duša ne boli kad nas Allah pozove.“

Muhammed Asad ostao je još dvije noći. U tom vremenu detaljno je promatrao stanje u kampovima, uvjete borbe i život preostalih boraca. Zajedno s Omerom Muhtarom planirao je neke moguće rute za dopremu pomoći. No obojica su bili svjesni da mnogo opcija nije ostalo.

Kada je napustio Omera Muhtara, Asad nije znao da ga više nikada neće vidjeti. Nekoliko mjeseci kasnije, dok je herojski predvodio borce u još jednoj zasjedi, Omer Muhtar je ranjen, uhvaćen i javno obješen u mjestu zvanom Suluk – pred očima svog naroda.

IZVOR: GZT