Veliki zaokret nastaje u 11. i 12. stoljeću, tokom tzv. gregorijanske reforme. Papa Grgur VII i njegovi nasljednici vidjeli su u celibatu sredstvo da se zaštiti imovina Crkve. Ako bi svećenici imali nasljednike, postojala je opasnost da crkvena dobra postanu privatna porodična imovina, poput feudalnih posjeda. Uvođenjem celibata riješen je taj problem: bez zakonitih potomaka, sve crkvene posjede zadržavala je institucija

Danas gotovo da se podrazumijeva da katolički svećenici žive u celibatu. Ipak, to nije uvijek bilo tako. U prvim stoljećima kršćanstva svećenici su se ženili, imali djecu i obavljali svoje službe bez ograničenja. Čak su i mnogi biskupi i pape bili oženjeni. Tek u srednjem vijeku došlo je do prekretnice koja je oblikovala disciplinu Katoličke crkve onako kako je danas poznajemo.

U ranoj Crkvi nije postojala obaveza beženstva. Tražilo se jedino da klerici žive moralno, budu vjerni i umjereni. Brak nije bio nespojiv s vjerskim služenjem. Ipak, vrlo rano se počelo govoriti o idealu čistoće: pojedini lokalni sabori u četvrtom stoljeću preporučivali su da svećenici žive u uzdržljivosti, ali ta preporuka nije imala snagu univerzalne zapovijedi. Primjer Bizantske crkve pokazuje da su se svećenici mogli oženiti prije ređenja, ali su biskupi morali biti neženjeni.

Veliki zaokret nastaje u 11. i 12. stoljeću, tokom tzv. gregorijanske reforme. Papa Grgur VII i njegovi nasljednici vidjeli su u celibatu sredstvo da se zaštiti imovina Crkve. Ako bi svećenici imali nasljednike, postojala je opasnost da crkvena dobra postanu privatna porodična imovina, poput feudalnih posjeda. Uvođenjem celibata riješen je taj problem: bez zakonitih potomaka, sve crkvene posjede zadržavala je institucija.

U isto vrijeme, celibat je dobio i snažno duhovno značenje. Smatralo se da svećenik koji nema porodičnih obaveza može u potpunosti posvetiti život Bogu i vjernicima. Seksualnost, posebno ako nije bila vezana uz rađanje, često se promatrala kao oblik pohote, pa je od klera očekivano da bude uzor uzdržljivosti.

Prijelomni trenutak dogodio se na Lateranskim saborima 1123. i 1139. godine. Tada je Katolička crkva na Zapadu formalno proglasila brakove svećenika nevažećim i uvela obavezni celibat kao uvjet za ređenje. Od tog trenutka svaki kandidat za svećeništvo morao se zavjetovati na beženstvo. Ako bi i bio oženjen prije ulaska u službu, morao se odvojiti od supruge, a put prema višim crkvenim položajima za takve je bio gotovo zatvoren.

Ova odluka naišla je na otpor. Mnogi svećenici nastavili su živjeti sa suprugama ili održavali veze s ljubavnicama. Hronike srednjeg vijeka pune su pritužbi na teškoće u provođenju propisa. Čak su i visoki prelati, uključujući pape, imali djecu, koja su se u javnosti nazivala „nećacima“. Od te prakse nastao je i izraz nepotizam, jer su crkveni velikodostojnici politički i materijalno pogodovali vlastitim potomcima.

Važno je naglasiti da obavezni celibat nikada nije obuhvatio cijelo kršćanstvo. U pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama svećenici se i danas mogu ženiti prije ređenja, iako biskupi moraju biti samci. Protestantske crkve, nastale u reformaciji, u potpunosti su odbacile obavezu beženstva.

U samoj Katoličkoj crkvi celibat je i dalje predmet rasprave. Protivnici tvrde da bi ukidanje zabrane braka približilo kler stvarnom životu vjernika i smanjilo krizu zvanja, dok ga branitelji smatraju znakom posebnog posvećenja Bogu.

Bez obzira na stav, jasno je da obavezni celibat nije drevna apostolska praksa, već odluka srednjovjekovne Crkve u kojoj su se spojili duhovni ideali i vrlo konkretni političko-ekonomski interesi.

IZVOR: National Geographic