Na današnji dan 1878. rođen je Husein Husaga Čišić, mostarski velikan i jedini poslanik koji je 1946. godine digao ruku protiv Ustava Jugoslavije je u njemu nije bilo mjesta za Bošnjake Dok su drugi saginjali glave pred Đilasom i Pijadom, Husaga je tražio šestu baklju u grbu, plamen za narod koji “nije repa bez korijena”. Zbog te hrabrosti, komunisti su ga izbrisali iz historije, a sopstveni narod ga je gotovo zaboravio

U političkoj historiji Bosne i Hercegovine rijetke su figure koje su, u jednom jedinom trenutku, uspjele sabrati sav teret jednog naroda, njegovu historiju, dostojanstvo i političko pravo, i suprotstaviti ih moći sistema bez ikakve iluzije o vlastitom ishodu. Husein Husaga Čišić jedan je od njih.

Njegovo ime danas se najčešće spominje uz gotovo simboličnu sintagmu „šesta buktinja u jugoslovenskom grbu“, ali ta formula, koliko god snažna bila, skriva složeniju i težu istinu: Čišić nije bio borac za jedan heraldički detalj, nego za priznanje historijske i političke stvarnosti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u vremenu kada je takva borba značila političko samoubistvo.

Husaga Čišić bio je jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Taj čin nije bio eksces ni lična tvrdoglavost, nego svjesna politička odluka, utemeljena na jasnom razumijevanju onoga što se tada događalo: sistematskom isključivanju bosanskih muslimana iz kruga priznatih jugoslovenskih naroda i pokušaju da se Bosna i Hercegovina svede na administrativnu anomaliju, nešto između pokrajine i teritorija bez vlastitog političkog subjekta.

Njegova rečenica: “Mi nismo neka repa bez korijena, kako bi to neki htjeli da kažu”, postala je krik dostojanstva koji je decenijama bio prigušen komunističkom cenzurom i bošnjačkim konformizmom.

Husaga Čišić nije bio slučajni prolaznik u politici. Rođen u Mostaru 1878. godine, on je bio produkt onog najboljeg što je hercegovačka urbana sredina mogla ponuditi. Njegov životni put, od predsjednika mostarske općine, preko senatora u Kraljevini Jugoslaviji, do člana AVNOJ-a, svjedoči o čovjeku koji je znao navigirati kroz različite sisteme, ali nikada na štetu vlastitog integriteta.

Posebna tragika Husagine ličnosti ogleda se u njegovoj porodičnoj žrtvi. Dok su ga kasnije ideolozi poput Milovana Đilasa i Moše Pijade pokušavali diskreditovati ili ignorisati, nisu mogli pobiti činjenicu da je Husaga u temelje te iste Jugoslavije ugradio ono najvrijednije, živote dvojice sinova, Midhata i Husrefa, koji su poginuli kao partizani. Ta mu je žrtva dala moralno pravo da u pobjedničkom zanosu 1945. godine postavi pitanja koja se niko drugi nije usudio izgovoriti.

U koncepciji koju su zastupali Milovan Đilas i Moša Pijade, bosanski muslimani nisu bili narod, nego „teorijsko pitanje“, a Bosna i Hercegovina nije bila republika po vlastitom pravu, nego kompromisna konstrukcija, corpus separatum unutar nove Jugoslavije. U tom okviru, grb sa pet buktinja bio je politička mapa: Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci imali su svoje mjesto, svoju simboličku i ustavnu potvrdu. Bošnjaci nisu.

Čišićeva borba za šestu buktinju bila je, stoga, borba protiv brisanja. On nije tražio privilegiju, nego simetriju. Nije osporavao Jugoslaviju, nego njenu unutrašnju nepravdu. Njegov amandman na Ustav nije bio nacionalistički ispad, nego zahtjev da se stvarnost prizna onakvom kakva jeste: da bosanski muslimani nisu „neka repa bez korijena“, kako je sam zapisao, nego historijski narod sa vlastitim kontinuitetom, političkom sviješću i pripadnošću Bosni.

Kada se u Beogradu 1945. godine krojio Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je bila na prekretnici. Iako je ZAVNOBiH jasno definisao BiH kao ravnopravnu jedinicu, moćni dvojac Đilas-Pijade imao je drugačije planove. U njihovim vizijama, bosanski muslimani bili su svedeni na nivo “teorijskog pitanja”, a ne konstitutivnog naroda.

Husaga Čišić je bio jedini koji je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a uvidio opasnu simboliku državnog grba. Grb s pet buktinja koji je simbolizovao pet naroda (Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce) bio je direktno negiranje postojanja Bošnjaka. Husaga je podnio amandman tražeći šestu buktinju. On je znao da bez simbola u grbu, narod gubi pravni i historijski subjektivitet.

Reakcija sistema bila je predvidiva. Đilas je Čišićev prijedlog odbacio kao neprimjeren i „teorijski nerješiv“, svodeći pitanje identiteta jednog naroda na apstraktnu raspravu koja se, navodno, ne može riješiti ustavom. U stvarnosti, upravo je ustav bio instrument tog brisanja. Kada je došlo do glasanja, ruke su se dizale jednoobrazno, osim jedne. Ta usamljena ruka Husage Čišića ostala je zabilježena kao moralni kontrapunkt cijelom projektu poslijeratne Jugoslavije.

Paradoksalno, dok su bošnjački delegati u raspravama o naciji uglavnom šutjeli, reagirali su tek kada je u pitanje došao status Bosne i Hercegovine kao republike. Delegacija predvođena Avdom Humom tražila je intervenciju kod Josipa Broza Tita, koji je tada podržao republički status Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su, međutim, ostali bez nacionalnog imena i bez buktinje. Čišić je to vidio jasnije od svih.

Cijena te jasnoće bila je visoka. Njegov govor sa Trećeg zasjedanja AVNOJ-a ne postoji u službenim stenogramima. Njegovo ime je izostavljeno s popisa poslanika. Njegov politički čin sveden je na fusnotu ili potpuno prešućen. U svakom ozbiljnom pravnom poretku, takvo brisanje iz dokumenata i arhiva smatralo bi se teškim zločinom protiv političkog integriteta osobe. U tadašnjoj Jugoslaviji, to je bila standardna praksa prema onima koji su remetili ideološku homogenost.

Ali Husaga Čišić nije bio samo simbol jednog ustavnog sukoba. Njegov životni put pokazuje kontinuitet otpora prema svakom obliku nasilja nad bosanskom historijom i identitetom. Kao predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora, senator, gradonačelnik Mostara i odbornik, dosljedno je branio vakufsku imovinu, islamsko kulturno naslijeđe i urbani identitet Mostara.

Nakon političkog marginaliziranja u Beogradu, Husaga se vraća u Mostar, ali njegova borba se nastavlja na drugom frontu, onom kulturnom i identitetskom. Pedesetih godina prošlog stoljeća, socijalistički urbanisti krenuli su u agresivnu rekonstrukciju Mostara, koja je u svojoj suštini imala za cilj brisanje islamskih i orijentalnih tragova grada.

Husagino pismo Đuri Pucaru iz 1953. godine je remek-djelo ironije, tuge i prkosa. On kritikuje planove za izgradnju željezničke stanice direktno preko Carinskog harema ukazujući na to da se stanica mogla izgraditi na obližnjem slobodnom zemljištu, ali su vlasti namjerno birale groblja.

Njegova dijagnoza “manije” rušenja džamija i harema bila je tačna: vlasti su željele kamen za nove “sandučare” (kako je Husaga zvao socijalističke zgrade), ali su prvenstveno željele uništiti “nacionalni kapital” sadržan u starim nišanima i natpisima. Zahvaljujući njegovom angažmanu, Blagajska tekija i petnaest mostarskih džamija su 1952. proglašeni spomenicima kulture, čime ih je privremeno spasio od bagera.

Posebna ironija njegove sudbine ogleda se u činjenici da je i sam, nakon smrti 1956. godine, postao žrtva istog procesa protiv kojeg se borio.

Husaga je znao da će Carinski harem biti uništen, ali je uprkos tome tražio da bude pokopan baš tamo. Preminuo je 30. augusta 1956. godine. Njegova dženaza bila je posljednji veliki skup građanskog Mostara onog vremena. Čak je i tadašnji režim, svjestan njegovog ugleda, poslao zvaničnike da održe govor.

Međutim, samo devet godina kasnije, bageri su ipak stigli. Željezničko transportno preduzeće iz Sarajeva izvršilo je ekshumaciju kostiju iz Carinskog harema. Husagini posmrtni ostaci preneseni su na rubno groblje Sutina. Taj čin dislokacije bio je simbolički kraj jedne ere. Čovjek koji je branio grad od urbanističkog varvarizma, završio je kao žrtva istog tog varvarizma, prebačen u anonimnost pravilnih redova novog groblja.

Možda najbolnija tačka u ovoj priči nije komunistička represija, već ono što je uslijedilo unutar samog bošnjačkog naroda. Od 1956. pa sve do agresije 1992. godine, ime Husage Čišića bilo je obavijeno velom šutnje. Institucije koje su trebale čuvati sjećanje na njega – od Islamske zajednice do kulturnih udruženja podlegle su atmosferi straha i pasivnosti.

U bošnjačkom kolektivnom pamćenju Husaga Čišić gotovo da nije postojao sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. Tek kada je sama egzistencija države dovedena u pitanje, javila se potreba da se pronađu prethodnici, figure koje su ranije izgovorile ono što je sada postalo očigledno: da Bosna nije ni „i, i, i“ ni „ni, ni, ni“, nego politička cjelina sa vlastitim pravom na postojanje. „Bosna je bosanska“, ta Čišićeva rečenica danas zvuči gotovo banalno, ali u njegovom vremenu bila je subverzivna.

Proces poslijeratne reafirmacije Husage Čišića ostao je, međutim, površan. Sveden na slogan o „šestoj buktinji“, on je često lišen stvarnog političkog konteksta. Zaboravlja se da je Čišić bio usamljen, da nije imao podršku ni vlastite elite, da je svjesno ušao u sukob koji nije mogao dobiti. Još važnije, zaboravlja se da njegova borba nije bila završena 1946. godine. Ona se nastavila u Mostaru, u vakufskim borbama, u zaštiti džamija, u pismima protiv urbanističkog nasilja, u tihoj, ali upornoj odbrani dostojanstva jednog grada i jednog naroda.

Husaga Čišić nije samo historijska ličnost, nego trajni izazov savremenoj bosanskohercegovačkoj politici. Njegov život postavlja pitanje koje i danas ostaje otvoreno: koliko smo spremni platiti cijenu za vlastito ime, identitet i državu?