Od proljeća 2022. do zime 2023. iz najmanje jedanaest evropskih biblioteka nestalo je do 170 rijetkih izdanja ruskih klasika, prije svega Puškina, ali i Gogolja i Ljermontova, vrijednih više od tri miliona dolara. Kradljivci su putovali pod lažnim identitetima, naručivali knjige iz zatvorenih fondova, skidali zaštitne oznake ili ih mijenjali faksimilima. Kako je gomila rijetkih ruskih klasika nestala iz evropskih biblioteka, da li su iza svega sitni lopovi ili mnogo veće sile?

Varšava, 16. oktobar 2023. U drugom spratu čitaonice Univerzitetske biblioteke sjede mladić i djevojka. Na čitalačkim iskaznicama pišu imena Sylvena Hildegard i Marko Oravec. Ispred njih, osam naslova iz zatvorenog fonda 19. stoljeća: rijetka izdanja Puškina i Gogolja. Mjere korice, listaju, fotografiraju mobilnim telefonima. Odlaze „na cigaretu“ i ne vraćaju se. Kad su nadzornici provjerili sto, nedostajalo je pet knjiga.

Nije to bio jedini gubitak. Revizija fonda, danima poslije, otkrila je da su još 74 knjige ruske književnosti nestale sedmicama ili mjesecima ranije. U police su vraćani „kvalitetni faksimili“, zamjene toliko dobre da su tamošnji listovi morali naglasiti, „ne originali“. Većina novijih naslova u varšavskoj biblioteci nosi magnetne trake koje oglašavaju alarm pri izlazu; za stare knjige, rečeno im je, ljepilo bi oštetilo papir, pa trake nisu ugrađivane. Otuda i „savršena“ prilika.

„Bilo je to kao da vam izdube krunske dragulje“, rekao je historičar i diplomata Hieronim Grala, angažiran da pomogne u procjeni štete. Fond Univerzitetske biblioteke u Varšavi, osnovane 1817, oblikovan je u vrijeme kada je Poljskom vladao ruski car; zbirka je preživjela ratove i hegemonije. „To što svjedoče ruskom imperijalizmu ne znači da ne pripadaju našem naslijeđu,“ dodaje glavni poljski tužilac Bartosz Jandy, koji je preuzeo istragu.

Varšavska scena bila je tek posljednja stanica na itinereru koji je od proljeća 2022. do zime 2023. sjeo na kartu Evrope poput ciklone: Riga (Nacionalna biblioteka Latvije), univerzitetske biblioteke u Estoniji, Vilnjus (Litvanska univerzitetska biblioteka), Helsinki (Nacionalna biblioteka Finske), Prag (Nacionalna biblioteka Češke), Lion (Bibliothèque Diderot), Pariz (BnF i BULAC), Ženeva, Berlin (Državna biblioteka) i Minhen (Bavarska državna biblioteka). Procjena: do 170 rijetkih ruskih izdanja, procijenjenih na više od 3,3 miliona dolara.

Modus operandi mijenjao se koliko je morao, ali osnovna matrica je bila ista. Par ljudi s lažnim identitetima naručuje knjige iz zatvorenog fonda. Ako bibliotekari motre, jedan skreće pažnju, drugi izlazi s knjigama ili prvo tiho vadi zaštitne naljepnice. U Varšavi su bili „Slovaci“, u Helsinkiju „Poljaci“, u Rigi „ukrajinske izbjeglice koje istražuju rusku historiju“, u Parizu „Bugari“ zaintrigirani „demokratijom u ruskoj književnosti 19. stoljeća“.

Već krajem 2022. bilo je jasno da to nisu izolirani slučajevi. U decembru je u Latviji uhapšen muškarac čiji je DNK nađen na knjigama ostavljenim u Nacionalnoj biblioteci u Rigi osam mjeseci ranije. Uhapšeni posjeduje članske kartice biblioteka u Minhenu, Vilnjusu, Parizu, Kijevu, Beču, kolekciju pečata i alat za restauraciju (igle, konac). Ime u pasošu: Beqa Tsirekidze, 46-godišnji državljanin Gruzije, sitni antikvar sa krivičnom evidencijom. Njegov DNK poklapa se i s krađama u Estoniji (april 2022). Izručen je, suđen u Tartuu i Talinu 2024. i uporno šuti o eventualnim naručiocima.

U martu 2024. Eurojust formira zajednički istražni tim (Francuska, Litvanija, Poljska, Švicarska; priključena i Gruzija kao „operativni partner“). Svi žele rasvijetliti krađe ali hipoteze nisu iste: jedna banda ili paralelne grupe? I, neugodno pitanje vrijeme, početak krađa dolazi dva mjeseca nakon Putinove objave „specijalne operacije“ u Ukrajini. Je li riječ o sitnim kriminalcima koji koriste labavu zaštitu, ili o državno potpiranoj „repatrijaciji“ kulturne baštine? „Nemoguće je, po mom mišljenju, da su lopovi to sami inicirali bez umiješanosti neke države,“ tvrdi poljski tužilac Jandy.

Zajednički imenitelj: Aleksandar Puškin. U Rusiji temeljni autor. Njegova dvosmislena politika omogućila je različitim režimima da ga prisvoje. Bio je patriota i monarhista, ali i blizak krugu dekabrista. Staljin 1937. pušta kipove, izložbe, višelingvalna izdanja da bi dobio ujediniteljsku figuru imperije. Disidenti kasnije ističu erotsko, senzualno, a ne ideološko lice. U 21. stoljeću država naglašava najviše ratoborne stihove: pjesmu „Klevetnicima Rusije“, u kojoj „slavenske rijeke“ navodno treba „da se sliju u rusko more“ ili presuše. U novembru 2022. Sergej Lavrov objavljuje video u kojem recitira upravo tu pjesmu, uz kadrove Bidena i von der Leyen; ruski vojnici u okupiranim mjestima kače Puškinove portrete.

Za dio moskovskog establišmenta „puškinijana“ je kulturni kapital, a za kriminalne mreže tržišna roba: „lifetime editions“, izdanja objavljena za autorova života (Puškin umire s 37). Ljermontov (26) i Gogolj (42) su „druga liga“ po cijeni; Tolstoj (82) daleko slabiji magnet. 2018. „Poltava“ (1829) ide na Sotheby’su za £32.500 (dvostruko iznad procjene), 2019. prvo izdanje „Evgenija Onjegina“ skače do £467.250 na Christie’su. Nakon 2022, kada velike zapadnoevropske kuće prekidaju poslove s kupcima iz Rusije, ponuda se steže, cijene rastu.

Koliko je „kvalitet“ krivotvorina bio stvaran? Renesansni historičar knjige i ekspertski „detektor“ falsifikata Nick Wilding sumnja u superlative. Po njemu, većina zamjena se može napraviti za dan: naslovi i prva stranica se kopiraju i lijepe u jeftinije knjige iz 19. stoljeća, ponekad čak u druga izdanja istog djela. U Tartuu su bibliotekari pronašli da su „Puškini i Gogolji“ „pravljeni“ od njemačkih knjiga iz 19. stoljeća uguranih u originalne poveze. „Nisam siguran ni da riječ falsifikat ovdje vrijedi,“ kaže Wilding. „Toliko su loši.“

Poslije Baltika, zločin se pomjera ka sjeveru (Helsinki, proljeće 2023), zatim Vilnjus (maj), potom Francuska. U julu 2023. iz Bibliothèque Diderot u Lionu nestaje deset knjiga, među njima rani „Boris Godunov“ procijenjen na 70.000 €. U BULAC-u (Pariz) šefica ruske zbirke Aglaé Achechova naslućuje naručioca: sve dosad ukradene knjige bile su „legendarni predmeti za svakog ozbiljnog ruskojezičnog bibliofila“. Šalje kolegama spisak najrjeđih naslova u vlastitoj zbirci i počinje čekanje. Tri mjeseca kasnije (9. oktobar 2023) pojavljuju se „Bugari“ i naručuju upravo te naslove.

Za razliku od ranijih biblioteka, ovdje nema slobodnog listanja: sve pod okom osoblja. Te večeri uprava zove policiju. Noću, dvojica razbijaju prozor metalnom polugom i ulaze u čitaonicu. Najvrednije knjige su zaključane u podrumu; odlaze s bezvrijednim brošurama. Na zidu i tepihu ostaje krv i DNK.

Sedmicu kasnije Varšava; mjesec potom Minhen: dva Gogolja (životna izdanja) nestaju iz Bavarske državne biblioteke. Posebnost: ukradeni su drugi i treći tom četverotomnog izdanja. Naručili su sva četiri, odnijeli dva, kao da „čekiraju listu“.

Novembar 2023: osam mjeseci nakon formiranja zajedničkog tima, stiže prvi konkretan plod, na aerodromu u Briselu uhapšen je Gruzijac Mikheil Zamtaradze, osumnjičen za Pariz i Vilnjus; izručen Litvaniji. U aprilu 2024. u Gruziji su uhapšena četiri državljanina, a peti u maju. Tokom saslušanja, jedna osumnjičena, mlada žena, priznaje da je učestvovala u krađi u Varšavi.

Krajem oktobra 2024. ista žena, na varšavskoj iskaznici potpisana kao Sylvena Hildegard, staje pred sud u Tbilisiju. Zove se Ana Gogoladze, ima 23 godine, crveno obojenu kosu i kako novinari bilježe, vidnu nervozu koja se topi dok govori. Mjesec dana prije Varšave dobila je poruku od muža Matea Tsirekidzea, sina već osuđenog Beqe Tsirekidzea. On radi u inozemstvu kao građevinac, ona samohrana majka u Tbilisiju. Treba mu pomagač u Poljskoj, kaže, „za rijetke knjige“. Treba joj novac; pristaje.

U Varšavi, prijava, narudžbe, krađa i put taksijem u drugi poljski grad (naziv se ne sjeća), pa Beč, gdje predaju knjige kontaktu i vraćaju se u Tbilisi.

Njen iskaz otvara nove rupe: ako su oni uzeli pet knjiga, ko je uzeo ostalih 74 iz Varšave? Po povratku, kaže, vraćene su im „njihove“ knjige uz objašnjenje da su to replike, već ranije pripremljeni faksimili. Umjesto honorara, dobijaju refundaciju troškova. (U februaru 2025. Mate, Ana i još troje osuđeni su zbog krađa u osam država EU; Ana dobija uslovnu.)

Holandija tek u novembru 2024. prijavljuje da su šest rijetkih Puškina nestali još u martu 2023. godine, u Hagu, gotovo pod prozorom sjedišta Eurojusta.

U aprilu 2025. pojavio se pred sudom u Vilnjusu čovjek uhapšen u Briselu: Mikheil Zamtaradze. Optužen za krađu 17 knjiga vrijednih 600.000+ € iz Univerzitetske biblioteke (maj 2023). Ne negira da je krao, kaže da inače kupuje i preprodaje stare stvari, pa je u Vilnjusu „došao da kupuje knjige, ne da krade“.

Svjedočenja osoblja ruše tu sliku: bio je ljubazan, šarmantan, ali je premještao gomile knjiga među prostorijama da zbuni nadzor. Francuski istražitelji pokazali su da je Zamtaradze dolazio s „polomljenom rukom“, gipsom u koji je skrivao ukradene listove. U hotelskoj sobi pravi bazne faksimile. GPS sa njegovog iPhonea pokazuje itinerer 2022–2023: Litvanija, Poljska, Njemačka, Francuska, Belgija, Češka, Estonija, Ukrajina, impresivna ruta za „nezaposlenog oca petoro djece na socijali“. Tvrdi da je „vuk samotnjak“, a tamo gdje postoje veze s drugim osumnjičenima, „godinama nismo bili u kontaktu“. Računi i CCTV demantuju: često je odsjedao u istim hotelima, ponekad istim sobama, kao i ostali Gruzijci, uključujući starog poznanika iz vojske, Roberta Tsaturova.

U junu 2025. presuda: tri godine i četiri mjeseca zatvora u Litvaniji. Sud zaključuje da nije djelovao sam, već kao dio „organizirane grupe koja je podijelila uloge kako bi provela unaprijed smišljen plan krađe i zamjene“. „Mozgovi“, Zamtaradze i Beqa Tsirekidze; ostalo, rodbina, stari znanci, ad hoc pomagači. U grupi ima i koordinacije i rivalstva. U razgovoru s Poljacima poslije presude, Zamtaradze tvrdi: on je pokrao Varšavu prije Matea i Ane, ostavljajući im samo bezvrijedne kopije.

Najveće preostalo pitanje: ko naručuje? Zamtaradze je, iznenađujuće, pričljiv, katkad do granice nevjerice. U Vilnjusu ga, kaže, zove čovjek u kontaktima upisan kao „Maxim“: ruski kolekcionar i trgovac starim knjigama. Traži Puškine. Zamtaradze mu šalje fotografije najvrednijih iz vilnjuske zbirke. Sedmicu kasnije, „Maxim“ šalje 12 faksimila istih naslova autobusom iz Minska. Ove kopije su mnogo kvalitetnije od hotelskih. Zamtaradze tvrdi da ulazi u biblioteku, mijenja originale za kopije, a originalne knjige pakuje i šalje istimrutama prema Minsku. Za uzvrat, 30.000 $ u kriptovaluti.

Na sudu navodi puno ime: Maxim Tsitrin. Takvog igrača nema u ruskom antikvarnom miljeu. Ali postoji Maxim Tsipris, direktor moskovske online antikvarnice Staraja Kniga („Stara knjiga“). U intervjuu 2019. kaže da su „životna izdanja klasika“ „najzanimljivija roba“. Na upit o Zamtaradzeovoj priči, potvrđuje da je primio e-mail, ali ne odgovara dalje. Je li Tsipris zaista kupac? Ljudi iz struke sumnjaju da je previše mali da bi orkestrirao toliku operaciju, ili je Zamtaradze pokušao uvaliti mu krivnju.

Moguće je i da kupaca ima više. Pretrage njegovog telefona pokazuju da je gledao rusku aukcijsku kuću Litfund. Direktor Sergej Burmistrov sarađivao je s Ministarstvom kulture, uređivao časopis za kolekcionare imenovan od Mihaila Seslavinskog (bivši šef federalne agencije za štampu i medije). Od 2014. Litfund postaje lider: kancelarije u Moskvi, Peterburgu, Krasnojarsku. Jul 2023. donosi ruski rekord: „Evgenij Onjegin“ prodat je za 26 miliona rubalja.

U Varšavi sumnjaju da je nekoliko mjeseci prije tog rekorda Litfund prodao svježe ukradene Puškine iz njihove kolekcije. Ali sadržaj spornih lotova s interneta je nestao. Ipak, Wayback Machine čuva „snapshot“: 22. decembar 2022, Sankt Peterburg, „jedno od najrjeđih izdanja“ Puškinove poezije, sa pečatom Univerzitetske biblioteke u Varšavi, ide za 12 miliona rubalja.

Na upit, Burmistrov odgovara: „Ne prodajemo knjige koje nose pečate ili oznake da pripadaju postojećim državnim bibliotekama; naši eksperti su pažljivi; radimo po ruskim zakonima.“ Ipak, 20. april 2023. Litfund prodaje još jednu Puškinovu zbirku za 2,6 miliona rubalja a screenshot (sačuvan prije brisanja) opet pokazuje varšavski pečat. To ne dokazuje da je aukcijska kuća naručivala krađe. Jednako tako, dokaz da je Kremlj koordinirao „povrat“ kulturne baštine ne postoji. Ali nevoljkost ruskih institucija i privatnih firmi da pomognu evropskoj istrazi govori dosta. Od približno 170 nestalih knjiga, nijedan original nije vraćen. „Nemam nade da ćemo ih skoro dobiti nazad,“ kaže poljski tužilac Jandy. „Za to je potrebna saradnja s Rusijom a dok smo gotovo u ratu, to je nemoguće.“

U tekstu za Forbes Russia 2024, Burmistrov odbacuje ideju da trag vodi do Rusije ili da je riječ o „specijalnoj operaciji“. Umjesto toga, optužuje evropske biblioteke: nisu zaštitile djela onako kako to čine ruske institucije, jer je „zbog geopolitičkih tenzija oslabila zainteresiranost za rusku kulturu“. Po toj logici, to što su obični kriminalci došli do „lifetime“ Puškina, prije svega je znak evropske slabosti.

Prvo, pokazala je krhkost evropske bibliotečke zaštite tamo gdje je najosjetljivija: zatvoreni fondovi, nerijetko bez elektronske zaštite zbog konzervatorskih razloga; podfinansirana nadzorna infrastruktura; vjerovanje u tišinu čitaonice kao garanciju sigurnosti.

Drugo, razotkrila je dvostruko tržište: amaterske zamjene „pravljenjem“ naslovnica u hotelskoj sobi i „velike“ kopije što dolaze kroz Bjelorusiju, mreža koja već zna šta želi, koje signature, koje godine. Ovdje se križaju kriminal, antikvarni lanac i politika sjećanja.

Treće, potvrdila je da je Puškin, više od pisca, simbol. Za rusku državu kanon kojim se ujedinjuje imperijska priča; za evropske biblioteke kulturno naslijeđe koje nije „rusko“ ili „poljsko“, nego evropsko, jer je dio zajedničke povijesti. Da li su knjige došle kao ratni plijen u 19. stoljeću ili kao pokloni u posebnim istorijskim trenucima, manje je bitno od činjenice da su u fondovima koje su čuvale i gradile generacije.

Zagovornici „repatrijacije“ tvrde: ruski klasici treba da budu u ruskim bibliotekama. Ali pravni i moralni horizont nije crno-bijel. Evropske zbirke nastale su legitimnim nabavkama, razmjenama, oporukama, donacijama. Vraćanje kroz aukcijske sale i kriminalne mreže nije pravo, nego pljačka pod parolom pravde.

Od Tallinna do Varšave, od Liona do Minska, trag „velike krađe knjiga“ izgleda kao savršeno iscrtana ruta jednog stoljeća u kojem je Puškin bio isto i državni svetac i pjesnik raskola. Lopovi su možda nosili džempere i gipse, a možda i državne narative na leđima; aukcijske kuće možda znaju više nego što govore, a možda samo zatvaraju oči. Ono što je sigurno: knjige su nestale. A s njima je, bar privremeno, nestao i dio kolektivne evropske memorije.

IZVOR: The Observer