Na godišnjicu smrti Josipa Vancaša vrijedi se podsjetiti da Sarajevo i danas živi u prostoru koji je u velikoj mjeri oblikovao jedan arhitekt. Od katedrale i hotela do poštanskih i stambenih zgrada, Vancaševa djela nisu tek naslijeđe austrougarskog doba, nego trajni okvir urbanog života grada. Njegova arhitektura ostaje svjedočanstvo vremena u kojem se gradilo s jasnom vizijom

U historiji bosanskohercegovačke arhitekture malo je imena koja su ostavila tako dubok, trajan i prepoznatljiv trag kao Josip Vancaš. Njegov dolazak u Sarajevo početkom osamdesetih godina 19. stoljeća podudario se s jednim od najdramatičnijih prijelomnih trenutaka u historiji zemlje: austrougarskom okupacijom i početkom ubrzane modernizacije prostora koji je stoljećima funkcionirao u sasvim drugačijem urbanom, društvenom i kulturnom okviru. Vancaš nije bio samo svjedok tog procesa, bio je jedan od njegovih ključnih aktera.

Rođen 1859. godine u Sopronu, obrazovan u srednjoevropskom kulturnom krugu, Vancaš je u Bosnu i Hercegovinu stigao kao formiran arhitekt, ali i kao čovjek jasne društvene ambicije. Sarajevo, tada grad u nagloj transformaciji, pružilo mu je prostor kakav rijetko koji arhitekt dobije: mogućnost da gotovo iz temelja učestvuje u stvaranju novog urbanog identiteta. U narednim decenijama Vancaš će postati ne samo najproduktivniji arhitekt u zemlji, nego i figura čije se djelovanje prelijevalo daleko izvan same arhitekture.

Njegov opus u Bosni i Hercegovini broji stotine projekata, od monumentalnih javnih zgrada do stambenih kuća, crkava, škola i administrativnih objekata. Sarajevo je u tom pogledu središte njegova rada. Vancaš je autor nekih od najprepoznatljivijih građevina grada, među kojima se posebno ističe sarajevska Katedrala Srca Isusova, podignuta krajem 19. stoljeća. Ta građevina nije bila samo vjerski objekt, nego i snažna simbolička gesta: arhitektonska potvrda nove epohe, novog poretka i novog vizuelnog jezika grada.

Međutim, svesti Vancaša samo na stil ili pojedinačne zgrade značilo bi previdjeti suštinu njegova doprinosa. On je bio arhitekt modernizacije u najširem smislu. Njegovi projekti pratili su, a često i predvodili, transformaciju Sarajeva iz orijentalnog grada u složeni srednjoevropski urbani prostor. U njegovim zgradama spajaju se historicizam, neorenesansa, neogotika i elementi secesije, ali uvijek s jasnom sviješću o funkciji i kontekstu.

Posebno je važno naglasiti da Vancaš nije djelovao kao izolirani “uvoznik” stranih stilova. Naprotiv, njegov rad pokazuje pažljivo promišljanje lokalnog ambijenta. U brojnim projektima pokušavao je uskladiti nove arhitektonske forme s postojećim urbanim tkivom, stvarajući grad koji se nije brutalno lomio između starog i novog, nego je, barem u idealu, tražio kontinuitet. Upravo zbog toga njegovo naslijeđe i danas određuje vizuelni identitet Sarajeva više nego rad bilo kojeg drugog pojedinca.

Za vrijeme djelatnosti u Bosni 1883.-1921. godine, Vancaš je stavio svoje ime izabrojnih projekata, 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, šest hotela i kafana…

Vjerovatnio najvažnije Vancaševo djelo u Sarajevu je Katedrala Srca isusova (1884-89), rađena u kombinaciji elemenata gotike i romanike. U neorenesansnom stilu rađena je palača Zemaljske vlade, današnja zgrada Predsjedništva, dok se secesijom bavio pri projektovanju Vojne pošte, još jedne građevine bez koje bi Sarajevo bilo siromašnije.

Zajedno sa Karlom Paržikom projektuje zgradu Grand hotela, kasnije zgrada Zemaljske banke, a još kasnije Zavod za platni promet. Godine 1989. projektuje zgradu današnje Muzičke akademije, tadašnji zavod sv. Augustina.

Vancaš je projektovao i Katoličko groblje na Koševu, paviljon Bosne i Hercegovine na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., Hotel Union u Ljubljani.

Vancaš je, osim arhitektonskog, imao i snažan društveni i politički angažman. Bio je dugogodišnji gradski vijećnik, aktivan u kulturnim i obrazovnim institucijama, te jedan od ključnih ljudi javnog života Sarajeva u periodu od kraja 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Njegov utjecaj nije se ogledao samo u betonu i kamenu, nego i u institucijama koje su oblikovale svakodnevni život grada.

U tom smislu, Vancaš se može posmatrati kao prototip austrougarskog građanskog intelektualca u Bosni: čovjek koji je vjerovao u napredak, obrazovanje, infrastrukturu i red kao temelj društvenog razvoja. Takav pogled bio je, naravno, duboko vezan za politički okvir monarhije, ali je istovremeno imao dugoročne posljedice koje nadilaze taj kontekst. Mnogo toga što se danas u Sarajevu doživljava kao centralno gradsko jezgro potječe upravo iz Vancaševog vremena i njegove vizije.

Važno je, međutim, naglasiti i ambivalentnost tog naslijeđa. Vancaš je radio u službi kolonijalne uprave i bio dio aparata koji je Bosnu i Hercegovinu integrirao u imperijalni sistem. Njegova arhitektura, koliko god estetski vrijedna, bila je i arhitektura moći. Upravo zato njegovo djelo treba čitati kritički, u punoj historijskoj složenosti, a ne kroz jednostavne apologije ili odbacivanja.

Bez Josipa Vancaša, Sarajevo i Bosna i Hercegovina izgledali bi bitno drugačije. Njegov rad predstavlja jedan od rijetkih slučajeva u kojem se individualni arhitektonski opus gotovo podudara s formiranjem modernog identiteta jednog prostora. Malo je arhitekata čije su zgrade postale toliko organski dio grada da ih je nemoguće zamisliti izvan njega.

Umro je u Zagrebu 15. decembra 1932. godine, a danas jedna od ulica u centru Sarajeva nosi Vancaševo ime.