Do septembra 1923. godine, kada o skupljaču potpisa piše New York Times, u njegovu su se tada već ogromnu knjigu potpisali gradonačelnik John F. Hylan, američki predsjednici, zatim britanski premijer David Lloyd George, japanski admiral Togo, američki financijer John Pierpont Morgan, britanski političar Lord Curzon koji je bio vicekralj Indije i mnogi drugi. Od 1924. do 1933. godine u drugu knjigu su mu se upisivali, u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu,  Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, gradonačelnik Zagreba Vjekoslav Heinzel te brojni drugi gradonačelnici i načelnici hrvatskih gradova kroz koje je prolazio. U knjizi je i karikatura i potpis njemačkog boksača Maxa Schmelinga, potpis Benita Mussolinija, potpisi glumaca Metropolitan Opera House u New Yorku.

Priča u domeni Indiane Jonesa. O gradonačelniku Oroslavja i misteriju izgubljene knjige ovih dana pišu Washington post i New Yorker, izvještava CBS Zašto? Pa.. priča ide ovako. Krajem 19. stoljeća Zagorec Josip Mikulec nije baš volio život na farmi, pa je išao u Afriku. Jedno se vrijeme vukao po prašumama Južne Amerike, pa onda u SAD.

Bio je celebrity, svako malo o njemu se pisalo u američkim novinama. Prvi originalni influencer. Na svakom od raznih mjesta skupljao je potpise od uglednika. Roosevelt, Edison, Tesla, svi su u njegovim knjigama. Postojale su tri. Za dvije se znalo gdje su, ali ona najveća je bila izgubljena. Povjesničari su dugo strahovali da je nikad neće pronaći, no onda čudo.

Knjiga je u studiju RTL-a, kao i Viktor Šimunić, gradonačelnik Oroslavja. Šimunić je objasnio kako je pronašao knjigu: “Prije dvije godine sam saznao za priču o Josipu Francu Mikulcu koji je iz Krušljevog sela. To je naselje u našem gradu. Učiteljica povijesti Andrijana Tomić je u osnovnoj školi imala predavanje. Djeca su mi htjeli pokazati što bi mogli od turizma napraviti u našem gradu. Između svega ostalog što su spomenuli, spomenuli su knjigu Josipa Franca Mikulca, ali da nitko ne zna gdje su te knjige, odnosno dio knjiga. U to vrijeme se znalo da postoji knjiga, ali ne i broj knjiga”.

Prvo su, kaže Šimunić, našli knjigu koja je bila u Hrvatskoj. Ali postoji i nastavak ove knjige. Ona je bila kod jednog od nasljednika i on im je rekao da postoji knjiga koja je u Philadelphiji, zapravo da postoje dvije knjige.

“Jedna je autobiografija u koju je zapisivao bilješke s putovanja, a ova je bila kod kolekcionara kojeg smo odmah kontaktirali i zamolili smo ga da nam preda ako postoje digitalne kopije. Dakle, to je bilo prije dvije godine. Čovjek nam je stvarno na vjeru dao digitalnu kopiju. Htjeli smo je otkupiti jer je jedinstvena u svijetu”, objasnio je Šimunić.

Knjiga je, zajedno sa pismima i razglednicama koštala malo manje od 200.000 eura.

Na pitanje novinara RTL-a “je li ga netko u Oroslavju povukao za rukav: Kakvih 200 tisuća eura?!”, Šimunić je odgovorio: “Pa naravno da je, ali ja to razumijem. Ljudima je prvo bitno da je cesta asfaltirana, nogostup, ali ovo je bila jedinstvena prilika. Ovo je bilo sad ili nikad. Ovo je ulaganje. Ova knjiga ne ide sa mnom doma. Na ovoj priči se može izgraditi svjetska priča. Jer mi zapravo na neki način sad oživljavamo lik i djela Josipa Franca Mikuleca”.

Povratak kući

Gradonačelnik Oroslavja kazao je da su još dok je knjiga bila u Americi tamošnji stručnjaci provjerili autentičnost knjige i potpisa. To smo ostavili Amerikancima. Za ovu knjigu se dugo uopće nije znalo. Godine 1924. je Mikulec prodao tu knjigu obitelji u Philadelphiji i tek prije nekoliko godina je ta obitelj odlučila prodati.

“Ovo je stvarno specifična priča. Ovo je priča koja nadilazi Oroslavje. Usudim se reći, ovo je priča koja nadilazi i Hrvatsku. Ovo je svjetska priča. U ovu knjigu su se potpisali svi najpoznatiji ljudi toga vremena. Unutra su potpisi Nikole Tesle, Einsteina, Hemingwaya. U knjizi su potpisi i od čak šest američkih predsjednika, dva engleska kralja, najbogatiji ljudi tog vremena, umjetnika. U knjizi postoji potpis i britanskog premijera. Dakle, Mikulec je kucao na vrata u Downing Streetu i primio ga premijer s još tri ministra. Mi smo ga zapravo prozvali prvim svjetskim influencerom. Vi ovu knjigu možete gledati ko na današnji Facebook. Ljudi su nekad upisivali. Nije bilo društvene mreže, nije bilo karata. Ljudi su ostavljali poruke. Oni koji su bili nekakvi umjetnici su ga slikali ili su ostavljali note. Dakle, svi su dali nekakav svoj trag”, rekao je Šimunić.

Josip Franc Mikulec bio je vizionar, inovator, putopisac. Čovjek ispred svog vremena. Prvi svjetski influencer i to kad svijet još nije znao što znači biti globalno relevantan. 

Josip Mikulec, zvali su ga Joža Putnik, rođen je 15. siječnja 1878. godine u Krušljevom selu, kraj Oroslavja u Hrvatskom zagorju, a kad je navršio 23 godine, 1901. krenuo je pješice na put oko svijeta. Finansirao se prodajom razglednica sa svojom slikom. A uz to je 1925. godine prodao prvu knjigu u kojoj je skupljao potpise.

Mikulec je proputovao stotine hiljada kilometara, preko svih  kontinenata, osim Antarktika, susreo desetke hiljada ljudi koji su stavili svoj potpis i neku poruku u ogromnu knjigu koju je nosio na ramenu. U knjizi se nalaze zapisi na 23 jezika.

Njegova knjiga nije bila samo knjiga autograma. Bilo je to mnogo više. Tražio je ne potpis, već osobu. Želio se sresti licem u lice s tom osobom. Niko nije mogao dati autogram ili poruku ako ga  Mikulec nije osobno upoznao, od svjetskih vođa do lokalnih trgovaca, od Theodorea Roosevelta do prodavača osiguranja u nekom malom mjestu.

Vrlo malo tih autograma bili su jednostavni potpisi; većina su bile potpisane bilješke, a mnoga čak i dulja pisma napisana izravno u knjizi. Mikulec je volio i službene marke i pečate. Od službenika koje je posjećivao dobivao  je pečate njihovih naroda, država, gradova; plus marke kompanija koje su ih koristile i još mnogo toga.

Do septembra 1923. godine, kada o skupljaču potpisa piše New York Times, u njegovu su se tada već ogromnu knjigu potpisali gradonačelnik John F. Hylan, američki predsjednici, zatim britanski premijer David Lloyd George, japanski admiral Togo, američki financijer John Pierpont Morgan, britanski političar Lord Curzon koji je bio vicekralj Indije i mnogi drugi.

Od 1924. do 1933. godine u drugu knjigu su mu se upisivali, u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu,  Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, gradonačelnik Zagreba Vjekoslav Heinzel te brojni drugi gradonačelnici i načelnici hrvatskih gradova kroz koje je prolazio. Mogu se naći upisi brojnih hrvatskih iseljeničkih društava i klubova, naljepnice i logotipe tvornica Telefunken, Philips, Shell, Zagrebačkog zbora te njegova direktora, tvornice Union te razni pečati obrtnika, banaka i štedionica.

U knjizi je i karikatura i potpis njemačkog boksača Maxa Schmelinga, potpis Benita Mussolinija, potpisi glumaca Metropolitan Opera House u New Yorku.

Posebno je zanimljiv upis direktora Kraljevske direkcije šuma u Vinkovcima koji je napisao:

“Poželjno bi bilo, da naš Historički muzej u Zagrebu bezuvjetno ovu knjigu preuzme i sačuva kao dokument energije i ustrajnosti jednog našeg čovjeka i zbirku vlastoručnih potpisa znamenitih ljudi. U toj želji potpisujem, direktor Marko Šefetić, Vinkovci, 8. ožujka 1927.”

Susreo se s Theodoreom Rooseveltom 4 puta, s Warrenom G. Hardingom dva puta i s još 4 predsjednika. Živio je kao domorodac u brazilskoj prašumi, bio je u Johannesburgu zbog Burskog rata, bio je napadnut od strane Indijanaca u Yumi u Arizoni, nekoliko puta mu je prijetila smrt i usput je upoznao nevjerojatne ljude.

Mikulec u nijemom filmu

Posjetio je najmanje 50 zemalja. U Evropi, Englesku, Škotsku, Dansku, Švedsku, Belgiju, Italiju, Njemačku, Čehoslovačku, Nizozemsku, Jugoslaviju, Francusku, Poljsku, Irsku i Švicarsku. U Aziji, Japan, Kinu, Koreju, Singapur, Palestinu, Burmu, Indiju i Filipine. U Americi, Sjedinjene Države, Kanadu, Meksiko, Brazil, Kubu, Urugvaj, Argentinu i Kostariku. Australiju i Novi Zeland. U Africi, Egipat.  Uz te, još i mnoge druge zemlje.

Identificirana su najmanje 23 jezika upisana u knjigu: engleski, francuski, talijanski, jidiš, arapski, hrvatski, srpski, poljski, španjolski, armenski, hindski, kineski, japanski, ruski, danski, švedski, ukrajinski, grčki, norveški, mađarski, perzijski, sijamski, portugalski i litavski.

Na kraju, knjiga je bila toliko teška da se mogla gurati samo u prilagođenim kolicima koja su manje-više nalikovala dječjim kolicima. Knjiga ima 120 stranica A4 formata, teži više od 27 kilograma i ima više od 50.000 potpisa.

Posljednja skupina potpisa prve knjige je sakupljena sredinom 1924., preciznije, zadnji potpis je unesen 27. 5. 1924.

Mikulec je postao poznat, njegovo putovanje proslavile su četiri priče New York Timesa, izvještaji stotina lokalnih novina. Godine 1922. Pathe – velika filmska produkcijska kuća – predstavila je njega, njegova putovanja i autograme u nijemom filmu koji je u filmskom žurnalu prikazanom u gotovo svakom kinu u Sjedinjenim Državama.

U svom Dnevniku Mikulec je sakupio oko 800 izrezaka iz novina koje su pisale o njemu.

 „Putovao je širom kugle zemaljske 28 godina, najviše pješice, prešao više od 300.000 kilometara, istrošio četrdeset i četiri para cipela, prema vlastitom iskazu, naučio je veliki broj jezika, negdje spominje čak osam, bio tema ranih nijemih filmova, kročio nogom na svaki naseljivi kontinent, susreo se s desecima hiljada ljudi. Konačni broj potpisanih bilješki u njegovoj knjizi je više od 60.000”, navodi kolekcionarska kuća The Raab Collection iz New Yorka.

“Nemam adresu”, govorio bi. “Proveo sam sinoć u Newarku. Ne znam gdje ću.”

„Ne činim to za lovu, činim to za slavu,“ napisao je Mikulec u jednoj od knjiga.

 Putovao je pješice, na tovarnoj mazgi, rikši, kolicima, čamcima, brodu i na kraju u svom automobilu Ford koji je kupio. Vijesti o njegovom dolasku u ovaj ili onaj grad ili posljednju luku, prethodile su mu.   

 “Sprijateljim se s kapetanima brodova i oni šalju poruku naprijed u luku. Kad stignem tamo, novinari i  ljudi filma već me čekaju,” rekao je Josip Mikulec.

Neka tvornica deterdženata (zasad nepoznata) ponudila mu je veliki novac da ih na tom svom putu po svijetu reklamira. No kako je poznato iz njegovih  zapisa, on je taj novac odbio jer je bio uvjeren da ‘praški djeluju štetno jer zatvaraju pore’.

A o čistoći na tom svom putu, tokom kojeg je ‘potrošio’ desetke  pari cipela, puno je vodio brigu. Pisao je da je čistoća prvi uvjet zdravlja. Čarape je mijenjao svaki dan. Dok je jedne imao na nogama, druge oprane bi nosio na leđima da mu se posuše. Govorio je da noge ne smije prati u vrućoj vodi jer ih to čini nježnima. Savjetovao je pranje samo mokrim ručnikom, a drugim suhim ih dobro obrisati.

U članku objavljenom u časopisu “Svijet” u junu 1926. godine piše:

 „Naš veseli zemljak kaže da ga drži na životu vedro raspoloženje, a to dolazi od zadovoljstva i slobode. On ne štedi novac, što dobije to i potroši. Tjelovježba mu je ugodna, zdrava, a čistoću ljubi nada svega. On je uvijek zdrav. Putovanje je težak rad pa uvijek za vrijeme odmora pjeva uz tamburicu pjesme koje je naučio kao dječak u svojoj domovini. Mikulec govori više jezika: francuski, engleski, njemački, talijanski, nešto japanski i gotovo sve slavenske jezike. Za njega su najljepše žene Sicilijanke, a najbolji i najgostoljubiviji narod japanski. Knjigu koja ima historijsku vrijednost misli prodati, iako ga mi nagovaramo da je ostavi jednom našem muzeju. Nakon putovanja od punih 25 godina vratio se u domovinu. Posjetit će i svoje radno mjesto  Krušljevo selo, da vidi svoju braću i svoje suseljane kojima želi o utiscima s puta održati nekoliko predavanja.“

Josip Mikulec, Joža Putnik umro je 8. maja 1933. od tuberkuloze u Genovi u 55. godini života. Pokopan je pod imenom Joseph Frank Mikulec na gradskom groblju Cimitero Monumentale di Staglieno. U smrtnom listu se navodi da je za života od imetka posjedovao samo knjigu.