Prije okupacije, sefardski Jevreji, zajedno sa srpskim trgovcima, bili su glavni nositelji vanjske trgovine i zajmodavstva u Bosni i Hercegovini. Nakon dolaska Austro-Ugarske, uz Sefarde, počeli su pristizati Aškenazi iz Monarhije, donoseći nove ekonomske i društvene dinamike

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine predstavljala je značajnu povijesnu prekretnicu, obilježenu dubokim političkim, socijalno-ekonomskim i kulturno-civilizacijskim promjenama. Ove promjene imale su snažan utjecaj na jevrejsku zajednicu, koja je postala ključni faktor u privrednom i kulturnom preobražaju zemlje.

Prije okupacije, sefardski Jevreji, zajedno sa srpskim trgovcima, bili su glavni nositelji vanjske trgovine i zajmodavstva u Bosni i Hercegovini. Nakon dolaska Austro-Ugarske, uz Sefarde, počeli su pristizati Aškenazi iz Monarhije, donoseći nove ekonomske i društvene dinamike.

Aškenazi su stigli tokom okupacione kampanje kao snabdjevači vojske životnim namirnicama, prevoznici, agenti trgovačkih kuća i trgovački putnici, među kojima su bili osobito brojni Mađari. Vremenom su se nastanili u bosanskohercegovačkim gradovima, gdje su se bavili trgovinom, krčmarstvom i osnivanjem prvih industrijskih poduzeća.

Uključili su se u proces brze urbanizacije, posebice u Sarajevu, gdje su iskorištavali mogućnosti kupovine jeftinog građevinskog zemljišta za izgradnju stambenih objekata, kao i poljoprivrednog zemljišta u Bosanskoj Posavini. Sefardski trgovci, s druge strane, uspješno su se prilagodili novim tržišnim uvjetima, nabavljajući i „orijentalnu“ robu preko Save, čime su značajno doprinijeli modernizaciji tradicionalnog bosanskohercegovačkog tržišta i ukupnog društva.

Demografske promjene bile su značajne. Prema popisu iz 1895., od ukupno 8.213 Jevreja, Sefardi su činili 5.729 osoba (69,76%), dok su Aškenazi brojili 2.484 osobe (30,24%). Do 1910. godine, broj Sefarda popeo se na 8.219, a Aškenaza na 3.649, pri čemu je omjer ostao sličan. Aškenazi su, unatoč manjem broju, imali značajan ekonomski utjecaj zahvaljujući svojim poslovnim mrežama i iskustvu iz Monarhije.

Od 1879. do 1910., ukupan broj Jevreja porastao je s 3.426 na 11.868, što predstavlja porast od 246%. U usporedbi, pravoslavni Srbi, koji su imali najstabilniji demografski rast, zabilježili su porast od 66%, katolici 107%, a muslimani samo 36%. U istom razdoblju, udio Jevreja u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine porastao je s 0,29% na 0,62%, dok je u gradovima njihov udio narastao s 2% na 4%. Jevreji su bili gotovo isključivo gradsko stanovništvo (93,66%), pri čemu su Sefardi činili 95,4%, a Aškenazi 89,7% gradskih Jevreja.

Godine 1879. Jevreji su bili nastanjeni u 30 gradova, dok su 1910. bili prisutni u 62 od ukupno 66 gradskih općina, s izuzetkom Gornjeg Vakufa, Glamoča, Čapljine i Kreševa. Najveća koncentracija bila je u Sarajevu, gdje je živjelo 6.397 Jevreja, što je činilo 57,55% ukupne jevrejske populacije u zemlji i 12,32% stanovnika grada. Značajna jevrejska prisutnost zabilježena je i u Banjoj Luci (321), Travniku (472), Bijeljini (429), Zenici (294), Mostaru (254) i Višegradu (265). Broj Jevreja u gradovima porastao je za 227% između 1879. i 1910. godine.

U privrednom životu, Jevreji su imali nesrazmjeran utjecaj u odnosu na njihov broj. Godine 1910., činili su petinu zaposlenih u trgovačko-prometnim i novčarskim zanimanjima, kontrolirajući glavninu uvozne i izvozne trgovine. Prema podacima iz 1907. godine, 1.262 Jevreja (3%) bili su vlasnici poduzeća i radnji, dok je 1913. taj broj porastao na 1.923 (3,6%).

Jevreji su bili značajno zastupljeni u radničkoj klasi, ali manje nego u gradskom stanovništvu. Od 52.871 radnika zaposlenih 1907. u erarnim i privatnim poduzećima, 1.128 bili su Jevreji (2,2%). U erarnim poduzećima, od 14.848 zaposlenih, samo 146 bili su Jevreji (1%), dok je u privatnim poduzećima od 38.023 zaposlenih 982 bili jevrejski radnici (2,6%). Posebno su bili zastupljeni u tekstilnoj industriji (10,5%), trgovini (7,9%) i grafičkoj industriji (7%). Mali broj Jevreja u erarnim poduzećima može se pripisati njihovoj sklonosti privatnom sektoru.

Nakon okupacije, uz postojeće sefardske vjerske općine, osnivale su se i aškenaske. U Mostaru je postojala zajednička općina, dok je općina u Donjoj Tuzli bila gotovo isključivo aškenaska. Sredinom 1890-ih, Sefardi su imali 17 općina, 16 sinagoga, 9 rabina i 25 čitača molitvi, dok su Aškenazi imali tri općine, jednu sinagogu, dvije zgrade za molitve, dva rabina i jednog čitača molitvi.

Općine su se postupno modernizirale, dobivajući statute odobrene od Zemaljske vlade, koji su propisivali obavezu plaćanja priloga, vođenje matičnih knjiga i podvrgavanje državnom nadzoru. Zemaljska vlada subvencionirala je jevrejske ustanove skromnim sredstvima, a za izbor rabina i učitelja bilo je potrebno njezino odobrenje.

U doba osmanske uprave, Sefardi su osnivali privatne škole, slične muslimanskim mektebima, usmjerene na učenje hebrejskog jezika i vjerskih obreda. U Sarajevu su imali i jednu srednju školu. Početkom 20. stoljeća, u Bosni i Hercegovini postojala je samo jedna konfesionalna jevrejska škola, koju je izdržavala sarajevska sefardska općina.

Godine 1904/05. u njoj su radila četiri učitelja, a 1909/10. sedam. Međutim, jevrejska djeca bila su masovno uključena u opće školstvo. U školskoj godini 1909/10., osnovne škole pohađalo je 1.350 jevrejske djece, što je pokazatelj visoke obrazovne uključenosti, uvjetovane gradskim karakterom zajednice, njihovom socijalnom strukturom i otvorenošću prema modernim civilizacijskim tokovima.

Subvencioniranje vjerskih ustanova iz zemaljskog proračuna postalo je značajan politički problem, posebno u ustavnom razdoblju. Katolici su dobivali veće iznose u odnosu na svoj broj, zbog lošijeg imovinskog stanja njihovih institucija, što je izazivalo nezadovoljstvo Muslimana i pravoslavnih Srba.

Rezolucija Bosanskohercegovačkog sabora od 28. jula 1910. tražila je proporcionalnu raspodjelu sredstava prema broju pripadnika konfesija, što je vlada prihvatila za tri najbrojnije skupine u proračunu za 1911. godinu. Međutim, manje zajednice, poput Jevreja, dobivale su neznatne svote, što nije bilo dovoljno za održavanje njihovih institucija. Jevreji su izražavali nezadovoljstvo, smatrajući da su zapostavljeni.

Ješua Salom, jevrejski poslanik, na prvom zasjedanju Sabora 1910. podržao je proračun, nadajući se povećanju subvencija. Njegov nasljednik, Vita Alkalaj, 1911. godine oštro je kritizirao niske iznose dodijeljene Jevrejima (4.378 kruna, u usporedbi s 311.395 za pravoslavce, 239.583 za muslimane, 159.390 za katolike, 15.000 za grkokatolike i 8.240 za evangeliste).

Alkalaj je isticao da jevrejske općine, poput sarajevske, opterećuju visoki dugovi (npr. 100.000 kruna Zemaljskoj banci) i porezi (20% bogoslovnog poreza), te da izdržavaju jedinu konfesionalnu školu bez državne podrške. Zagovarao je proporcionalnu raspodjelu subvencija i nacionalni odgoj djece, pozivajući se na odluke Berlinskog kongresa i jednakopravnost.

Jevreji su pokazivali lojalnost prema vlastima, kako u osmansko tako i u austrougarsko doba, te su bili tolerantni prema drugim konfesijama i narodima. Nisu se politički organizirali na nacionalno-konfesionalnoj osnovi, što je bilo uvjetovano njihovom malobrojnošću i specifičnim položajem. U Sarajevu su 1865., u okviru osmanskih reformi, imali jednog predstavnika u gradskoj upravi (belediji).

Nakon austrougarske okupacije, prema privremenom općinskom statutu od 22. augusta 1878. godine, Jevreji su dobili četiri mjesta u općinskom vijeću (Muslimani pet, pravoslavni šest, katolici tri). Stalnim statutom od 10. decembra 1883., broj jevrejskih vijećnika smanjen je na tri, uz 12 muslimanskih, šest pravoslavnih i tri katolička predstavnika. Nakon izmjena statuta 1899., broj jevrejskih vijećnika ostao je nepromijenjen. Gradsko zastupstvo, iako ograničene autonomije zbog visokog izbornog cenzusa i imenovanja trećine članova od strane vlade, doprinosilo je rješavanju komunalnih pitanja.

Uoči aneksije 1908., Jevreji su se našli u političkim tenzijama zbog nacrta novog gradskog statuta Sarajeva, koji je doseljenim austrijskim i mađarskim građanima priznavao izborno pravo. Jevrejski vijećnici (Danon, Grünfeld, Salom) podržali su 8. februara 1908. ovaj prijedlog, zajedno s hrvatskim vijećnicima i dijelom Muslimana, što je bilo u skladu s namjerama vlasti. Međutim, većina vijećnika, predvođena Srbima i dijelom Muslimana, bila je protiv, što je dovelo do ostavke gradonačelnika i raspuštanja zastupstva. Na izborima 13. aprila 1908., pobijedile su snage koje su se protivile izbornom pravu doseljenika, ali statut nije promijenjen. Ovo glasanje i izborna kampanja zaoštrili su odnose između Jevreja i Srba, koji su Jevrejima zamjerali podršku „strancima“.

Pitanje uvođenja ustavnih institucija 1909.–1910. dodatno je zakompliciralo političke odnose. Srpska narodna organizacija osporavala je jevrejsko pravo na zastupništvo u Bosanskohercegovačkom saboru, smatrajući da bi to bilo na štetu Srba. U predstavci upućenoj ministru Istvánu Buriánu 19. svibnja 1909., srpski političari Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola tražili su proporcionalnu raspodjelu mandata (2:3:4 za katolike, muslimane i pravoslavce), negirajući jevrejski virilni mandat i izabrano mjesto.

Argumentirali su da Jevreji, zbog malobrojnosti (oko 11.000) i nedostatka jedinstvene organizacije, ne zaslužuju poseban status, te da se nikada nisu bavili „javnim poslovima domovine“, već samo „trgovačkim špekulacijama“. Ovi stavovi bili su u suprotnosti s namjerama vlasti, koje su podržavale jevrejsko zastupništvo.

Baron Isidor Benko, civilni adlatus Zemaljske vlade, predlagao je u februaru 1909. da Jevreji dobiju jedan poslanički mandat u gradskoj kuriji, naglašavajući njihovu ulogu u trgovini, industriji i zanatstvu, te njihovu lojalnost i konzervativnu prirodu. Jevrejske općine iz Monarhije, predvođene Bečom, također su lobirale za posebno mjesto u Saboru, ističući jevrejski doprinos kulturi i privredi.

Na prvim saborskim izborima u maju 1910. godine, za poslanika je izabran Sefard Ješua Salom, ali se krajem godine odrekao mandata zbog unutarnjih sukoba među Jevrejima. Na dopunskim izborima 30. januara 1911., izabran je Vita Alkalaj s 919 glasova, pobijedivši Avrama D. Saloma (406 glasova). Zemaljska vlada zabilježila je optužbe za podmićivanje birača, ali nije im pridavala politički značaj. Moritz Rotkopf postao je virilni član Sabora kao predsjednik Advokatske komore.

Godine 1913., vlasti su uvrstile oko 300 Jevreja s visokim porezima u srpsku izbornu jedinicu, što je izazvalo oštre reakcije srpske opozicije. Članak u listu Narod od 17. kolovoza 1913., pod naslovom „Naši Jevreji“, kritizirao je jevrejsku političku lojalnost i privrednu dominaciju, optužujući ih za „beskrupuloznost“ u poslovanju i zagovarajući devizu „svoj svome“. Autor je predlagao da Srbi preuzmu trgovinu od Jevreja, oslanjajući se na srpske potrošače i trgovce. Iako se autor ogradio od antisemitizma, ističući srpsku toleranciju, pozivi na ekskluzivne poslovne odnose unutar srpske zajednice odražavali su gospodarsku konkurenciju i političke tenzije.

Ovi antagonizmi, motivirani privrednim i političkim razlozima, stvorili su plodno tlo za kasniji razvoj antisemitizma, posebice u međuratnom razdoblju i uoči Drugog svjetskog rata, kada su se pojavili radikalniji, rasistički oblici netrpeljivosti.

(IZVOR: Dževad Juzbašić, „Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom“, ANU BiH, Sarajevo 2002.)