Crna Gora ne može da gradi stabilan bezbjednosni sistem ako ekstremizam prepoznaje samo tamo gdje joj je politički zgodno. Dok se javno i pompezno govori o “paralelnim islamskim strukturama”, o ruskim i srpskim pravoslavnim bratstvima, neonacistima i ekstremistima pod mantijom se ćuti

ANB je ovih dana objavio vijest o spriječavanju formiranja paralelnih islamskih struktura u Crnoj Gori. O čemu se radi ne možemo do kraja shvatiti iz šturog saopštenja. Ko su ti ljudi? Čime prijete Crnoj Gori? Jesu li optuženi pozivali na nasilje? Jesu li negirali Ustav? Ili je u pitanju nešto drugo? Javnosti nije ponuđen nijedan ozbiljan konkretan podatak, niti je objašnjeno zašto je nešto što se opisuje kao ozbiljna bezbjednosna prijetnja predstavljeno tako nedorečeno.

Da li je u Crnoj Gori islamski ekstremizam jedina prijetnja? Šta je sa svim ostalim oblicima vjerskog religijskog ekstremizma, posebno onima koji dolaze iz većinske, pravoslavne zajednice?

Imamo slučaj sveštenog lica koje je bilo povezano sa satanističkom neonacističkom organizacijom koja je širom svijeta optuživana za ozbiljne zločine. To je prošlo bez ozbiljne istrage ili političkog interesa.

Ono što je ozbiljnije strukturalno, to je da je već  dugo poznato da unutar jedne od pravoslavnih crkava u Crnoj Gori funkcionišu pravoslavna bratstva koja su direktno povezana sa ruskim i srpskim paravojnim i ekstremističkim organizacijama.

Znamo i to da je ruski diplomata u Podgorici osnovao ogranak ruske organizacije „Sorok Sorokov“, poznate po ekstremnom nacionalizmu, homofobiji i vezama sa pravoslavnim milicijama. Radi se o organizaciji koja u Rusiji djeluje kao poluformalna paravojna struktura zadužena za „odbranu crkve i tradicije“. Šta se u Crnoj Gori uradilo povodom toga? Ništa. Nema informacija. Nema javne debate. Nema reakcije institucija.

Selektivno pristupanje ekstremizmu urušava povjerenje u bezbjednosni aparat. Kada se o ekstremizmu govori isključivo kroz prizmu islama, šalje se poruka da druge prijetnje ne postoje. A postoje. Nisu sve vjerske zajednice iste, niti ih država treba tretirati kroz isti politički okvir. Ali zakon mora biti isti. Ako postoji ekstremizam, mora se reagovati. Ne samo prema slabijima i politički nezaštićenima. Nego i prema onima koji uživaju mnogo više moći. I to prvenstveno njima.

Većina Islamske zajednice u Crnoj Gori je lojalna državi, učestvuje u institucionalnom životu i nije učestvovala u nijednom obliku nasilja. Ako postoje pojedinci koji su prešli granicu, neka odgovaraju. Ali ne može se čitava vjerska zajednica tretirati kao latentna prijetnja, dok se ekstremni elementi iz pravoslavne zajednice posmatraju kao folklor.

Ovo nije borba protiv ekstremizma. Ovo je političko upravljanje percepcijom. I to selektivno. Zbog čega se gubi povjerenje u institucije.

Ako Crna Gora želi da izgradi stabilan i funkcionalan bezbjednosni sistem, mora da izađe iz šablona u kome se vjera pretvara u alat za političku kontrolu. I mora da podjednako tretira sve ekstremizme, i islamski, i pravoslavni, i bilo koji drugi.

U suprotnom, ANB neće biti štit države, već instrument selektivne moći u državi kojom već dugo upravljaju administracija i politički subjetki koji su u odnosu zavisnosti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja često služi kao produžena ruka države Srbije i njenih interesa.

Ljubomir Filipović je analitičar i kolumnista portala CdM.