Za tri godine, „željezna zavjesa“ na koju je 1944. podsjetio Goebbels, a 1946. je preuzeo Churchill, ponovo će se spustiti nad kontinent koji će prestati da postoji

Dopustite mi da iznesem jedno proročanstvo. Za tri godine, željezna zavjesa koju je Goebbels prizvao 1944., a Churchill preuzeo 1946. godine, ponovo će se spustiti nad Evropu, koja će prestati da postoji nakon što je svu svoju energiju posvetila upozorenjima i pravilima. Tako se uvijek dešava i, barem na ovom polju, ljudska nauka može se osloniti na čvrsta pravila.

Godine 1812. Talleyrand se pitao šta bi moglo gurnuti Napoleona prema Rusiji, razbijajući milenijsku ravnotežu koja je 1814. dovela cara Aleksandra u Pariz zajedno s ostalim pobjednicima. Od tada Rusija nije čekala ništa drugo osim da se ponovo vrati u Pariz, ili barem u Berlin, što je vrlo uspješno ostvarila 1945., zauzevši polovinu Evrope, za razliku od onoga što se dogodilo 1815., još jednom zahvaljujući Talleyrandovim umijećima.

A od 1917. na scenu je stupilo drugo carstvo, Sjedinjene Američke Države, koje su uz malo troškova u vojnicima sebi prigrabile, zahvaljujući tačkama predsjednika Wilsona koje su se pozivale na samoodređenje naroda, razgradnju tog složenog multi-etničkog i multinacionalnog entiteta kakva je bila Evropa, i pritom proizvele nepravde, jer su Južni Tirol ostavile Italijanima kao utjehu. Ali ne zaboravimo da je upravo na osnovu samoodređenja naroda Hitler opravdao okupaciju Sudeta 1938., kao i aneksiju Austrije.

Ta mlada i neiskusna sila, ali željna osvajanja (Filipine i Kubu zauzela je 1898. godine, protivno samoodređenju), bila je obrnuti odraz drevne i goleme sile, Rusije, s takvom strateškom dubinom da ju je činila nepobjedivom. Ova potonja se urušila kada su se prvi američki vojnici iskrcali u Francuskoj, spasivši zapadne sile od neizbježnog poraza pred njemačkom moći (Austro-Ugarska, Italija i Turska već su se bile raspale i nisu značile ništa; pobjednici bi bili Nijemci).

U Drugom svjetskom ratu, vođa već opadajuće sile, Churchill, povukao je realistički (i, čini se, olovkom umočenom u vino iz Bordoa) maksimalnu podjelu Evrope na dvoje, nadajući se u srcu da će Amerikanci stići do Berlina, što se nije dogodilo kako bi se izbjegli gubici, ali i zato što više nisu imali aktivnog predsjednika: Roosevelt je umro uoči bitke za Berlin, a već u Jalti bio je slab.

Sada pitam sve, a prije svega evropske vladare: vjerujete li da je, u međuvremenu, čovječanstvo postalo dobro? Ništa na to ne ukazuje, nijedan jedini događaj nakon kapitulacije Japana nije odgovorio infantilnim namjerama Ujedinjenih nacija, niti djelovanjima NATO-a, koji su štitili američke, a ne evropske interese, kao što se na drugoj strani dogodilo s Varšavskim paktom (dobar izbor, taj grad najprije razoren od Nijemaca, a potom od Rusa).

Ako čovječanstvo nije postalo dobro, vjerujete li da će se sukob između Sjedinjenih Država i Rusije (s Kinom koja posmatra jer samo treba da dobije, dovoljno joj je da povrati Tajvan dok svijet gleda na drugu stranu) završiti drugačije nego 1945., s Evropom pod dva gospodara, od kojih je jedan, američki, postao jednako totalitaran kao i ruski (ne zaboravimo Trumpovu prijetnju da kazni one koji ga kritikuju)?

Šta onda učiniti? Molim vas: nikakvi apeli, nikakve beskorisne flote, nikakve smiješne prijetnje ni sankcije koje nemaju niti će ikada imati snagu pomorske blokade Engleske protiv Napoleona, jer je Evropa u ovom trenutku, politički, mnogo manje od geografskog izraza, kako bi rekao Metternich: ona je raspršen narod, kako bi rekao Manzoni, koji je dodavao „da nema ime“. Sada ime ima, ali je ono samo, kao u starom filmu, prazna riječ i oznaka.

Ono što treba učiniti je očigledno. Formirati zajedničku vojsku, što znači i pravu vladu s pravim vođom s punim ovlastima u slučaju rata (oni koji se boje punih ovlasti prihvatit će ih od Trumpa ili od Putina). S kojim novcem? To sam već hiljadu puta ponovio: s mrežom i digitalnim kapitalom, resursom koji svi proizvodimo, a koji Evropa, za razliku od carstava, ne koristi. Mi smo kontinent staraca, privilegiranih, ponekad i ljenjivaca, i niko od nas, danas više nego 1939. godine, nema namjeru da se bori. Iskoristimo, dakle, ogroman kapital koji bilježenje našeg načina života proizvodi na mreži kako bismo pronašli sredstva koja nam omogućavaju da ulijemo strah, to jest da postojimo.

Moramo biti sposobni da stvorimo tu moć odvraćanja, izvlačeći iz tih resursa snagu za informatičku i vojnu kontrolu teritorija koji je, nakon što je milenijima bio prožet ratovima, pronašao mir po cijenu da se svede na mir grobalja ili ropstva. Znam da su moje riječi snažne, ali ono što se sada događa mnogo je snažnije.

Maurizio Ferraris je redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Torinu i autor Manifesta novog realizma; ovaj je komentar napisao za El Pais