Nosio je zelenu lovačku odjeću, imao skupu opremu i pušku kakva se više viđa u lovištima nego na ratištu. Sve na tom čovjeku, lice, naglasak, oprema, ophođenje prema vojnicima, ukazivalo je da je riječ o bogatom Britancu

Tokom opsade Sarajeva postojali su deseci snajperskih gnijezda u napuštenim stanovima iznad grada. U jednom od njih, zime 1993/94, pojavio se čovjek koji nije ličio na vojnika Vojske Republike Srpske.

Nosio je zelenu lovačku odjeću, imao skupu opremu i pušku kakva se više viđa u lovištima nego na ratištu. Taj prizor promatrao je tajni agent, Slovenac nadimka „Piskotek“, koji je radio za američke obavještajne službe i uspio se infiltrirati na srpske položaje.

Po njegovim riječima, sve na tom čovjeku, lice, naglasak, oprema, ophođenje prema vojnicima, ukazivalo je da je riječ o bogatom Britancu. U gradu pod opsadom, gdje je oko 400.000 ljudi živjelo pod stalnom snajperskom i artiljerijskom vatrom, civili su već razvili instinkt preživljavanja: trčanje cik-cak, skrivanje iza zidova i automobila, trčanje preko ulica na „sarajevski sprint“.

Ali nekad nije bilo zaklona.

Piskotek iz svog skrovišta gleda kroz dvogled. „Englez“ nanišani, povuče obarač, a muškarac nekoliko stotina metara dalje pada na asfalt. To, tvrdi slovenski špijun, nije bilo prvi put da gleda kako stranci pucaju na civile.

Između 1992. i 1994. godine, otprilike 35 puta je pratio sarajevske položaje Vojske RS-a. Tokom tih posjeta vidio je, kako kaže, „osam ili devet“ stranaca kako dobivaju priliku da pucaju na ljude u gradu, na muškarce, žene i djecu. Pominje Britanca, Kanađanina, Rusa, Amerikanca i više Italijana.

Ti ljudi nisu bili plaćenici, niti ideološki dobrovoljci. Izgledali su kao imućni lovci, strijelci i poslovni ljudi, koji su platili ogromne svote novca da iskuse „adrenalinski udar“ lova na ljudska bića.

Priča o tzv. „Sarajevo safariju“ godinama se činila previše monstruoznom da bi bila istinita. Nakon Srebrenice, nakon hiljada ubijenih, teško je povjerovati da postoji nešto još izopačenije od sistematskog masakra. Ali ideja da neko plati da bi „za sport“ ubio nepoznatu osobu, dijete ili civila, ruši i taj prag.

Ipak, dokazi se gomilaju.

Ključnu ulogu ima italijanski istraživački novinar Ezio Gavazzeni, poznat po pisanju o mafiji. Njega je potaknuo hrvatski dokumentarni film „Sarajevo safari“ iz 2022. godine, koji je kratko digao buru u regionu, a zatim bio prešućen. Film sugerira da su tokom opsade u Sarajevo dolazili stranci koji su plaćali da pucaju na civile.

Vlasti u Bosni i Hercegovini film su ignorisale, možda i zbog straha da bi otvaranje ove priče ponovo rasplamsalo etničke tenzije. Ipak, film je naveo tadašnju gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić da podnese krivičnu prijavu protiv za sada nepoznatih počinilaca.

Novi navodi, uključujući svjedočenje Piskoteka, Gavazzenijeve arhive i izjave svjedoka u Sarajevu, natjerali su državnog tužioca BiH da počne kontaktirati potencijalne svjedoke. U Italiji je milansko tužilaštvo otvorilo predmet, a u SAD-u kongresnica Anna Paulina Luna najavljuje potragu za eventualnim američkim učesnicima.

Gavazzeni tvrdi da posjeduje dokumente prema kojima su stotine stranaca učestvovale u ovim „safarijima“, te da su među njima poslovni ljudi: vlasnik medicinske firme, bankar, automobilski menadžer… Navodi da su organizatori dovodili klijente u Beograd, ponekad koristeći i privatnu kompaniju Aviogenex, a potom ih prevozili do snajperskih položaja iznad Sarajeva.

Najšokantniji detalj jesu navodni cjenovnici: leci s „tarifama“ za mete, u kojima su djeca najskuplje „trofeje“. Djecu je, kako se tvrdi, bilo najteže pogoditi, trčala su do škole, po vodu, po hljeb. Upravo zato, navodno, „vrijedila“ su najviše.

Da bi razumio psihologiju takvih ljudi, Gavazzeni je razgovarao s kriminalnim psihologom. Zaključak: to su bili privilegovani pojedinci koji su „imali sve“, pa su tražili novu formu uzbuđenja, osjećaj moći nad životom i smrću, uz uvjerenje da će se vratiti svojim životima nekažnjeno.

Za preživjele iz opsade, priče o „turistima-strijelcima“ nisu sasvim nove. Još 1992. godine ultra-nacionalistički ruski pisac Eduard Limonov, snimljen je kako s položaja iznad Sarajeva iz mitraljeza puca po gradu na poziv Radovana Karadžića. Već tada se govorilo da je platio za tu „privilegiju“.

Kasnije su hrvatski i italijanski mediji pisali o „vikend ratnicima“. Na suđenju Ratku Mladiću 2007. godine, bivši američki vatrogasac John Jordan posvjedočio je da su pojedinci iz inostranstva plaćali da pucaju sa srpskih položaja.

„Više puta sam vidio ljude koji očito nisu bili lokalni, po odjeći, po oružju, po načinu na koji su im se drugi obraćali“, rekao je. „Kad neko dođe s puškom koja izgleda kao za lov na divlje svinje u Crnoj šumi, a ne za urbani rat, i vidi se da je početnik u kretanju po ruševinama, znate s čim imate posla.“

Svoje dokaze ima i Edin Subašić, ratni analitičar obavještajne službe Armije RBiH. U novembru 1993. dobio je zadatak da procijeni iskaz zarobljenog neprijateljskog vojnika, dvadesetogodišnjeg regruta.

Zarobljenik je ispričao da je noću putovao autobusom iz Beograda. Usput je autobus stao, a petorica Italijana, odjevena u skupu lovačku odjeću i dovedena u limuzinama, ušla su pod pratnjom vojne policije. Na putu su teško pili i ponašali se kao da su na izletu.

U pokušaju razgovora, mladi vojnik je, polomljenim engleskim i srpskim, saznao da su trojica od njih došla na „safari na ljude“ i da su platili velike svote za priliku da pucaju na branioce Sarajeva.

Subašić je pokušao provjeriti priču kod vojnika s linije, a zatim je iznio generalu Mustafi Hajrulahoviću, koji je slučaj proslijedio italijanskoj obavještajnoj službi. Nekoliko mjeseci kasnije Italijani su javili da su „neutralizirali izvor“ safarija. Subašić to razumije kao poruku da su barem neki organizatori otkriveni ali priča je tu stala.

Godinama kasnije, javio se i Mirza Ustamujić, danas direktor Energoinvesta. Kao 13-godišnjak, u oktobru 1994, ranjen je u nogu zajedno s dvojicom prijatelja. Snimak tog napada prikazan je na suđenju Slobodanu Miloševiću, ali sudije tada nisu znale za detalj koji Mirza danas javno iznosi.

Nekoliko dana prije pucnjave, vojnici Armije RBiH na prvoj liniji pronašli su paket malih smeđih papira, cjenovnika „safarija“. Cijene su bile ispisane crnim slovima u njemačkim markama, a nudio se i izbor oružja. Letke su predali njegovom ocu, koji ih je donio kući. Tada su mnogi mislili da je riječ o monstruoznom psihološkom ratu, propagandi.

Na kraju, priča se vraća na one koji su najviše izgubili: roditelje ubijene djece.

U memorijalnom centru u Sarajevu, među izblijedjelim fotografijama, igračkama i školskim sveskama, sjedi Senada Dodik, danas 67-godišnjakinja. Pokazuje fotografije sretnog porodičnog života s mužem Draganom, sinom Damirom i kćerkom Danielom.

Na drugim fotografijama, njen sin Damir, 17-godišnjak, leži pored plavog bicikla na sarajevskoj ulici. Pored njega kleče vojnici UN-a. Tog junskog dana 1995, na putu do prijatelja, pogođen je jednim snajperskim metkom pravo u srce. Gađan je toliko precizno da na asfaltu gotovo da nije bilo krvi.

Tri sedmice ranije, među ruševinama je pronašao nekoliko crvenih ruža i složio buket za majčin rođendan. Nakon rata, Senada je godinama pokušavala saznati ko je ubio njenog sina. „Samo sam htjela pogledati ga u oči, možda zapaliti cigaretu i pitati: zašto?“ kaže. Ubicu nikada nije našla.

Kada joj novinar, vrlo oprezno, ispriča priču o „Sarajevo safariju“, dugo šuti. „Ne mogu zamisliti da bi neko to radio iz zabave“, šapuće. „Gledati dijete kroz nišan puške i samo ga ubiti. Moj mozak to ne može prihvatiti. To nije ljudski.“

Nije ljudski. Ipak, sve više svjedočenja i dokumenata ukazuje da je u srcu Evrope, skoro četiri godine, dok su obavještajne službe i međunarodna zajednica sve gledale, ovaj nezamislivi oblik zla bio dopušten da traje, bez ijednog imenovanog i osuđenog snajperiste.

Cijeli tekst pročitajte u vikend izdanju Daily Maila