Nakon dugo, dugo vremena (Zeljković, Silajdžić, Sarajlić), dočekali smo da neko iz vlasti podnese ostavke. Kao i obično, drugi-treći put na ostavku se odvažio Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo. Dječak koji na tu dužnost nikada nije ni trebao doći. Blijedi aparatčik bez političke težine, bez iskustva, bez profesionalnog pedigrea, kojem je premijerska pozicija praktično prvi ozbiljan posao, dane je uglavnom provodio pozirajući u kabinetu. U međuvremenu, pokušava ga se predstaviti kao moralnu vertikalu, simbol političke odgovornosti

Sjećate se sigurno toga, nije bilo tako davno. Vozač nije dao putnici da uvede psa u tramvaj. Kako to obično biva u Sarajevu, koje se uzbudi na svaku bizarnost dok ga bilo šta o čemu treba malo mućnuti glavom, što zahtijeva ustajanje od kahve i šiše plaho ne zanima, diglo se na noge. Da se paščetu dopusti da đipa tramvajem.

Svoj serijal fotografija s psetom pod pazuhom imala je, među inima, Vildana Bešlija. To je ona dama što je s kilom soli krenula na zimske huke a pratila ju je, s boka, Duška Jurišić, sve sa ganc novom lopatom i još novijim zubima. Logistički ih je “suportirala” armija botova a kantonalna je Belma Kapo strastveno tepala sarajevskom tramvaju nazvavši ga Žućo.

Mjesec-dva kasnije, kada je jedan stari i kako se čini neispravan tramvaj (a takav je na šinama mogla, jel’, ostaviti samo mrska opozicija) ubio jedno dijete, drugom uništio život a brojnima ostavio doživotne traume – muk. Tiho se poziva na dostojanstvo, mrmori se da se ne politizira slučaj, traži se da institucije rade svoj posao. Propinje se glasno tek čuvena analitičarka, ali bez puno fajde. Njoj je SDA i dalje na vlasti, i dalje je to duboka država koja tajnom rukom organizira proteste, pali i gasi respiratore, nakon što je vladala 30 godina. Činjenice ne smiju da pokvare Facebook status.

Smrt na šinama ipak je suviše strašna i suviše blizu da bi iko ozbiljno shvatio njena bulažnjenja. 

Nakon dugo, dugo vremena (Zeljković, Silajdžić, Sarajlić), dočekali smo da neko iz vlasti podnese ostavke. Kao i obično, drugi-treći put na ostavku se odvažio Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo. Dječak koji na tu dužnost nikada nije ni trebao doći. Blijedi aparatčik bez političke težine, bez iskustva, bez profesionalnog pedigrea, kojem je premijerska pozicija praktično prvi ozbiljan posao, dane je uglavnom provodio pozirajući u kabinetu. U međuvremenu, pokušava ga se predstaviti kao moralnu vertikalu, simbol političke odgovornosti.

Ali kakve odgovornosti?

Uk ostaje premijer u tehničkom mandatu. Vjerovatno do izbora. Vlast ostaje ista, takođe vjerovatno do izbora. Sistem ostaje isti. Kadrovi ostaju isti. Narativ ostaje isti. Tramvaji ostaju isti. Ostavka je samo populistički potez tempiran pred izbore, kratkoročno smirivanje bijesa, bez stvarne promjene strukture moći. Običan politički marketing.

Jer ako govorimo o odgovornosti, gdje su ostavke drugih, onih koji su ih zaista trebali podnijeti?

Nema ostavke direktora GRAS-a, Senada Mujagića, kadra sa liste SDP-a. Nema ostavke ministra saobraćaja, Adnana Štete, koji je od tramvaja i tramvajske pruge izgradio čitav politički narativ o “uspjehu Trojke”. Godinama gledamo fotografije novih kompozicija, rezanja vrpci, promotivne snimke, hvalospjeve o modernizaciji. Sve znamo, osim koliko je sve to skupa koštalo. Adnan Šteta je zadužio Sarajevo. I to doslovno.

Ministar je uvijek tu kada stižu novi tramvaji, kada se slavi, kada treba podijeliti zasluge. Kada tramvaj iskoči iz šina i neko izgubi život, nastupi tišina. Glava se gura u pijesak.

Ono što je najgore, nesreća koju je izazvao pomahnitali tramvaj nije izolovan incident. Ovo je, čini se, obrazac.

Podsjetimo: u decembru prošle godine uhapšene su dvije osobe sa rukovodećih pozicija u Domu penzionera u Tuzli, nakon požara u kojem je smrtno stradalo 17 štićenika. Teretilo ih se da su svjesno propustili provoditi propisane mjere zaštite od požara, iako je riječ o objektu prve kategorije rizika, u kojem boravi 180 korisnika, od kojih je 110 teško bolesnih i nepokretnih.

I šta danas imamo? Rezultata istrage nema.

Donja Jablanica – kamenolom, 19 mrtvih. Nema rezultata istrage.

Pad drveta u Sarajevu nakon snijega, mrtva žena i potpuni kolaps grada. Nema odgovornosti. Tada nam je vlast pručila da nam je bio ugrožen samo komoditet a ne život.

I sada tramvaj.

Premijer Federacije Bosne i Hercegovine, Nermin Nikšić, poručuje da nema politizacije tramvajske nesreće. To izgovara čelnik političke garniture koja je na vlast nametnuta upravo nakon što je bjesomučno politizirala svaku nesreću, svaki požar, svaku tragediju, svaku suzu dok je bila opozicija. Tada je svaka tragedija bila dokaz nekompetencije korumpiranih prethodnika. Danas, kada su oni vlast, umjesto da odgovori na ozbiljne optužbe da je obmanuo javnost u slučaju skupljanja novca za hitno liječenje mostarskog dječaka Darisa Dizdarevića, Nikšić traži “smirivanje tenzija”.

Zanimljivo je i ko sve nije bio na protestima u Sarajevu.

Nema glumaca. Nema reditelja. Nema moralnih tribuna s društvenih mreža. Nema Dubioze Kolektiv da spjeva pjesmicu kakvu je rimovala dok je s vlasti tjerala Fadila Novalića. Nema ni Muriza Memića, kojem je Tuzla, izgleda, bliža od Marindvora. Selektivna građanska svijest i savjest, to je možda i najporazniji dio ove priče.

Ova nametnuta vlast, koja je na talasu ambasadorskih intervencija i nategnutih parlamentarnih većina preuzela institucije s pričom o „odgovornosti“ i „evropskim standardima“, pokazala je da od te odgovornosti nema ništa. Iza nje su Donja Jablanica i 19 mrtvih pod kamenjem, iza nje je požar I mrtvi u Domu penzionera u Tuzli, iza nje su mjeseci obećanja o „intenziviranim istragama“, koordinacijama i analizama i niti jedan konkretan korak.

Kada vlast ne proistekne iz snažnog, neposrednog izbornog legitimiteta nego iz međunarodnog inženjeringa i intervencija visokog predstavnika, tada politička odgovornost prema građanima postaje sekundarna. Takva vlast ne osjeća pritisak birača, njima ostavka nije logičan slijed nego slabost pa se umjesto o odgovornosti otvaraju pitanja stabilnosti te koalicije.

Nisu isti kao prošli, dakako. Ali nisu ni bolji.  

Sve se u ovoj državi, pa tako i politička odgovornost, svelo na PR. Ostavka ne znači priznanje sistemske greške, nego taktičko povlačenje radi očuvanja vlasti. Sarajevo pati od političke mediokritetske elite koja vlast shvata kao projekt samopromocije. Tramvaj nije iskočio iz šina samo zbog tehničkog kvara. On je iskočio iz sistema u kojem je slika na mrežama važnija od ispravne kočnice.

Nametnuli su nam najgore, nadajmo se (naj)boljem.