Dok se jedni bore za čiste fasade, a drugi za pravo na glas u javnom prostoru, postavlja se pitanje: jesu li grafiti tek prolazni vandalizam ili autentična nematerijalna kulturna baština koja zaslužuje zaštitu?
U sjeni velikih historijskih spomenika i austrougarskih fasada Sarajeva, odvija se tiha, ali koloristična bitka za vizualni identitet grada. Na jednoj strani su “writeri” – anonimni pojedinci naoružani sprejevima, a na drugoj konzervatori, gradske vlasti i građani koji u njihovim tragovima vide isključivo destrukciju, navodi Mirha Šabanović u tekstu “Grafiti i murali kao dio kulturne baštine”, koji je objavljen u časopisu Prilozi. Savremena promišljanja o kulturnom naslijeđu sugeriraju da linija između vandalizma i umjetnosti nikada nije bila tanja.
Filozofija ulice
Henri Lefebvre je jednom zapisao: “Budućnost umjetnosti nije umjetnička, nego urbana”. Ova se misao čini proročanskom kada promatramo kako grafiti i murali postaju neodvojiv dio globalnog, ali i lokalnog identiteta. Grafiti nisu novi fenomen; oni su stari koliko i ljudski rod, od pećinskog slikarstva do rimskih natpisa, no tek posljednjih desetljeća dobivaju ozbiljnu pažnju analitičara.
U radu Mirhe Šabanović iz Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, ističe se da bosanskohercegovačko društvo tek u posljednjih desetak godina uspostavlja pravi dijalog s ovim vidom izričaja. Cilj nije samo osuditi ili pohvaliti, već razumjeti motive i kategorizirati pojmove koji se često miješaju.
Struka razlikuje nekoliko ključnih oblika uličnog izražavanja koji dominiraju sarajevskim ulicama: Taggovi: Najjednostavniji i najbrojniji. To su brzi, stilizirani potpisi (poput imena Jeronim, Taine ili Olie) koji izražavaju isključivo želju pojedinca da bude zapažen. Iako ih javnost najviše percipira kao vandalizam, oni su osnovna jedinica grafiti subkulture. Bombing i Throw-ups: Složenije forme, često u dvije boje s “bubble” (mjehurićastim) slovima. Njihova misija je “bombardirati” što više površina u što kraćem vremenu. Writer oblici: Ovo su grafiti s estetskom vrijednošću. Stilovi poput “wild” (divljeg) stila su nečitljivi za laike, ispunjeni strelicama i kompleksnom geometrijom. Oni predstavljaju vrhunac vještine writera i često uključuju likovne elemente poput karikatura ili maskota. Post-grafiti i murali: Zona u kojoj ulična umjetnost susreće galerijsku estetiku. Murali su legalna, često naručena djela koja mijenjaju vizuru grada na uređen način, dok post-grafiti (poput onih slavnog Banksyja) koriste logotipe i nove medije kako bi prenijeli snažne društvene poruke.
Zanimljivo je da Sarajevo, u usporedbi s drugim metropolama, ima specifičnu demografiju grafita. Dok u svijetu grafiti često služe kao ideološko oružje, na sarajevskim ulicama je izrazito mali broj političko-socijalnih, ideoloških ili rasističkih poruka. Prevladavaju maloljetnički grafiti (“X voli Y”), zlonamjerni natpisi usmjereni protiv pojedinaca i brendiranje navijačkih skupina poput “Hordi zla”. Lokacije poput parka Hastahana, Ciglana ili napuštenog centra “Boško Buha” na Grbavici, postali su neformalne galerije gdje se smjenjuju generacije umjetnika.
Ipak, unutar same subkulture postoje nepisana pravila: ne piše se po bogomoljama, historijskim objektima i tek obnovljenim fasadama. Kršenje ovih pravila u Sarajevu se često tumači kao nedostatak “uličnog odgoja” mladih generacija.
Put prema dijalogu
Pitanje koje muči stručnjake je kako tretirati nešto što je po svojoj prirodi prolazno i ilegalno. Prema UNESCO-voj Konvenciji iz 2003. godine, grafiti bi mogli ispuniti definiciju nematerijalne kulturne baštine jer predstavljaju cikličnu praksu koja pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta zajednici. Međutim, institucionalizacija grafita nosi opasnost. Mnogi writeri smatraju da grafiti gube smisao onog trenutka kada postanu legalni ili komercijalizirani. S druge strane, primjeri iz svijeta, poput dvorca Kelburn u Škotskoj ili djela Keitha Haringa u Australiji, pokazuju da ulična umjetnost može postati vrhunska turistička atrakcija i zaštićeno dobro.
Umjesto isključivo represivnih mjera i skupog čišćenja koje često ima samo privremen efekt, Šabanović sugerira alternativne pravce: edukaciju mladih, kampanje protiv vandalizma i određivanje legalnih zona za izražavanje. Grafiti su ogledalo društva. U Sarajevu, oni su svjedočanstvo o generacijama koje traže svoje mjesto u javnom prostoru. Hoćemo li ih vidjeti kao ožiljke na licu grada ili kao autentične tragove našeg vremena, ovisi o našoj spremnosti na dijalog. Jer, kako pokazuje praksa, zidovi će uvijek govoriti – pitanje je samo želimo li ih čuti.
