Radi konteksta, danas izraelski režim drži oko 10.000 palestinskih i arapskih političkih zatvorenika, od kojih je četvrtina Palestinci iz Gaze. Među njima, oko 3.500 je u administrativnom pritvoru, što znači da ni oni ni njihovi advokati ne znaju optužbe protiv njih niti korištene dokaze.

U londonskom Cornerstone Studios otvorena je izložba “Soba 14: Umjetnička djela Pokreta palestinskih zatvorenika”, čiji su autori Hazem Jamjoum, glavni urednik u Safarjal Pressu, i Tamara Al-Mashouk, direktorica Studija 12.

Vjerna svom nazivu, izložba je postavljena u kontekstu Pokreta palestinskih zatvorenika, koji obuhvata sve one koji su do danas bili zatvoreni, posebno nakon izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. godine.

Radi konteksta, danas izraelski režim drži oko 10.000 palestinskih i arapskih političkih zatvorenika, od kojih je četvrtina Palestinci iz Gaze. Među njima, oko 3.500 je u administrativnom pritvoru, što znači da ni oni ni njihovi advokati ne znaju optužbe protiv njih niti korištene dokaze.

Osim toga, 5.000 Palestinaca iz Gaze je prisilno nestalo, a mnogi od njih se, kako se vjeruje, drže na tajnim mjestima poput logora za mučenje Sde Teiman. Nažalost, od oktobra 2023. godine, najmanje 76 Palestinaca je ubijeno dok su bili u zatočeništvu.

Kako bi dokumentirala ovo kontinuirano zlostavljanje, izložba se fokusira na rad Alaziza Atefa, umjetnika mješovitih medija specijaliziranog za kaligrafiju, glinu i portrete.

Rođen u izbjegličkom kampu Al-Arroub 1996. godine, Alaziz je bio zatočen u izraelskom kolonijalnom zatvorskom sistemu između 2021. i 2022. godine, uključujući i vrijeme provedeno u vojnom zatvoru Ofer, koji je postao sve zloglasniji od početka izraelskog genocida u Gazi.

Dok je tokom zatvora premještan između različitih soba i odjeljaka, Alaziz je stvorio većinu radova izloženih u Cornerstone Studios u sobi 14, odjeljak 22 zatvora Ofer.

Tokom zatočeništva, stvorio je stotine djela, uglavnom poklona za druge zatvorenike, dok su djela na ovoj izložbi – napravljena za njega samog – prokrijumčarili drugovi kako bi ih predali voljenima.

Ova djela, sva napravljena hemijskom olovkom i kafom na waraq sukkaru (papiru za pakovanje šećera), rezultat su i njegovog truda i podrške drugih palestinskih zatvorenika. Oslanjajući se na decenije kolektivne borbe, pomogli su mu da pristupi materijalima, prokrijumčari djela i pružili inspiraciju i snagu da ih stvori.

„S ovim umjetničkim djelima, možda sam ja bio taj koji je držao olovku, ali ono što mi je omogućilo da spojim tu olovku i taj papir u tim uslovima bili su drugi, i ono što su oni naučili, razvili i prenijeli kroz godine Pokreta zatvorenika“, rekao je Alaziz za The New Arab.

Dodao je: „Jedan od aspekata khatta kao umjetničke forme je taj što ga zatvorski čuvari ne mogu pročitati. Očigledni simboli otpora bi bili oduzeti, ali s ovim radovima imali smo riječi koje su nas predstavljale u mnogim ćelijama. Kada me ljudi pitaju kakve sam umjetničke rezidencije imao, kažem im da sam bio na rezidenciji u zatvoru Ofer.“

Vriskovi borbe i slobode

Kao dodatak Alazizovom radu, izložba uključuje zvučnu instalaciju palestinskog umjetnika Dirara Kalasha pod nazivom Ko bi slušao? Ko bi animirao moje glasne žice i čuo me sada?

Nazvana po posljednjoj volji mučenika zatvorenika Kamala Abu Wa'ara, instalacija kondenzuje i pojačava zvukove iz svakodnevnog života i proživljene stvarnosti.

„Ovim radom sam nastojao utjeloviti zvukove, glasove i tišine naše političke stvarnosti i dati im prisustvo koje rezonira s našim političkim vizijama i zahtjevima“, kazao je Dirar.

„Kamal Abu Wa'ar je mučenički ubijen 10. novembra 2020. u cionističkim zatvorima. Njegov posljednji testament odjekuje u meni od tada. Rad ne samo da ‘estetizira’ njegove riječi; to je njihova neposredna pojačana rezonanca, koja nas pokreće, podsjeća i angažira naša čula kricima borbe i slobode“, dodao je.

„Ovim radom naglašavam da genocid nije vremenski trenutak; nije u zbiru brojeva i imena; on je u svakom zrnu zvuka protiv ugnjetavanja.“

Ističući značajna djelas izložbe, Hazem je podijelio nekoliko primjera.

Jedan komad, sadrži tekst crne tinte koji glasi: „Tražio sam utočište u njegovoj ljubavi, ali nisam našao ništa.“

Kako je Hazem objasnio, komad je izjava frustriranog očaja, koja obuhvata nemogućnost pronalaska olakšanja koje pruža zatočeništvo.

Jedna upečatljiva karakteristika je tekst crvenom bojom, koji glasi „Ya habibi“, što se grubo prevodi kao „Tražio sam utočište u njegovoj ljubavi, ali nisam našao ništa… dušo.“

„Ovaj dodir lakomislenosti i hirovitosti ističe stranu političkih zatvorenika koja se često zanemaruje – njihovu sposobnost da unesu svjetlo u tamu koristeći duhovitost, humor i elokvenciju, kako za sebe, tako i za druge i za širu zajednicu. Čitam to kao odbijanje da se dozvoli paklu koji su im kolonizatori nametnuli da ih natjera da zaborave“, objasnio je Hazem.

Dijeleći ovo, Hazem je također istakao da je Alaziz, na formalnom nivou, koristio stil khatta koji je hibrid diwanija i diwani jaliya, a istovremeno je dodao suptilni dodir u načinu na koji prikazuje slova formirana kroz male krugove (waw, qaf i fa’) koji nisu dio nijednog stila.

„Ovdje postoji nešto što je analogno Pokretu zatvorenika, koji je izgradio infrastrukturu običaja i modaliteta kako bi omogućio postojanost i otpor unutar zatvora, dok istovremeno kontinuirano eksperimentiše s novim tehnikama za procjenu i učenje. Ovo održava dinamiku u srži razloga zašto je Pokret zatvorenika istinsko vođstvo palestinske oslobodilačke borbe“, objasnio je Hazem.

U donjem desnom uglu djela, Alaziz je napisao: „Duši moje voljene Shireen Abu Akleh, koja je uzdigla Palestinu, pa je Palestina uzdigla nju“, ponavljajući dva crvena kvadrata u stilu diwani jaliy korištena kao tačke za slovo ya’ u riječi „Falastin“ iznad, formirajući frazu „Palestina uzdiže i spušta“.

Hazem je objasnio: „Osim što je duboko dirljiv omaž velikoj novinarki, ovo potvrđuje insistiranje Pokreta zatvorenika da će uvijek ostati središnji dio šireg tkiva palestinskog društva. Alaziz je riječ ‘Falastin’ prikazao u stilu murabba, koji funkcionira poput piksela na mreži. Divan dio ovog djela je to što je oznake olovke na mreži ostavio kao dio rada.

„Priznao mi je da, iako se slaže sa mnom da je efekat estetski uvjerljiv, ključni razlog zašto je zadržao te oznake olovkom bio je taj što je imao samo malo gumice na jednoj olovci koju je posjedovao i nije želio riskirati da je upotrijebi na ovom djelu u slučaju da mu hitno zatreba za kasnije“, dodao je.

Konačno, ljubav se pojavljuje kao središnja tema u jednom djelu, gdje se riječ al-hubb (‘ljubav’) nalazi na vrhu, nakon čega slijedi stih sirijskog pjesnika Nizara Qabbanija: „Na ovoj zemlji postoje stvari koje smo zamišljali, a koje bismo, da ih nismo ovdje pronašli, morali stvoriti… i zato volimo.“

Razmišljajući o ovom djelu, Hazem je podijelio: „U gotovo svakom intervjuu i razgovoru sa zarobljenim i oslobođenim zatvorenicima, centralnost ljubavi se pojavljuje kao sila koja im omogućava da ostanu nepokolebljivi uprkos užasima zatvora. Ova ljubav ima mnogo oblika: ljubav jednih prema drugima i prema svojim drugovima vani, ljubav prema njihovim majkama i porodicama i ljubav prema njihovoj zemlji. Mislim da nam ovo djelimično pomaže da shvatimo zašto poezija, posebno ljubavna poezija,  zauzima tako istaknuto mjesto ne samo u ovim umjetničkim djelima, već i u svim spisima i intervjuima koje ćete čitati i čuti od Pokreta zatvorenika.“

Izazovi i ciljevi

Kao i svaka izložba, priprema Sobe 14 nije prošla bez izazova.

Kako je Hazem rekao: „Glavna prepreka s kojom smo se suočili bila je pronaći izložbeni prostor s hrabrošću i integritetom koji bi nas podržao u prenošenju glasova naših političkih zatvorenika u oslobodilačkoj borbi protiv genocidnog režima. Nekoliko mjesta nas je odbilo, dok druga nikada nisu odgovorila. Neki su željeli da se fokusiramo isključivo na formalne i estetske aspekte umjetničkih djela, pozivajući nas da ‘smanjimo politiku’.

„Imali smo sreću da se novoosnovani Studio12 uključio – ne samo da bude domaćin, već i da bude sukreator izložbe i pomogne u izoštravanju načina na koji prenosimo našu poruku.“

Na pitanje šta se nada da će posjetioci ponijeti s izložbe, Hazem je istakao dvije tačke.

„Prvo, želim da ljudi shvate da je u posljednje tri godine izraelski genocidni režim krenuo u rat protiv palestinskih zarobljenika. Sve teško izvojevane pobjede Pokreta zatvorenika su poništene: ćelije su prenatrpane, bolesti su raširene uz malo ili nimalo medicinske njege, zatvorenici su izloženi najokrutnijim i najizopačenijim oblicima mučenja i zlostavljanja 24 sata dnevno, hrana je minimalna i uglavnom nejestiva, a posjete porodice i advokata su strogo ograničene. “Preko 10.000 Palestinaca je zatočeno, uključujući 3.500 u administrativnom pritvoru, što znači da ne znaju za šta su optuženi ili kakvi dokazi postoje protiv njih. Još 5.000 ljudi iz Gaze je prisilno nestalo, a postoje provjereni izvještaji da je Izrael uspostavio tajne centre za mučenje širom zemlje”, dodao je.

„Druga stvar koju zaista želimo da posjetioci shvate je da to nije samo Izrael. Države koje su zbile redove u podršci Izraelu dok on vrši svoj kontinuirani genocid pribjegle su proširenju policijskih ovlaštenja i praksi političkog zatvaranja kako bi suzbile neslaganje“, nastavio je Hazem.

„U širem smislu, ono što vidimo je ukidanje javnih programa koji su imali za cilj da ljude održe zdravim i osiguraju smještaj, što rezultira padom u siromaštvo koje dovodi do veće stope kriminala i zatvaranja. Umjesto da brinu o svom stanovništvu pružanjem socijalne podrške, države preusmjeravaju resurse na policiju i zatvore kako bi nasilno suzbile rastuće segmente stanovništva kojima je potrebna takva podrška. Želimo da ljudi shvate da je državna podrška izraelskom genocidu i brutalizaciji palestinskih zarobljenika usko povezana s represijom protiv neslaganja i kriminalizacijom siromaštva od strane ovih država“, rekao je Hazem.

„Borba za oslobođenje Palestine je  borba za istinsku demokratiju širom svijeta“, zaključio je Hazem.