Izabrana djela Alije Isakovića predstavljaju jedan od najambicioznijih izdavačkih pothvata bošnjačke kulture u proteklim desetljećima — jedanaest knjiga koje konačno vraćaju cjelinu opusa Alije Isakovića na pravo mjesto: od modernističke proze, drama i putopisa, do rječnika, antologija i ključnih jezičkih studija. Ovo monumentalno izdanje ispravlja dug institucionalnih zaborava i pokazuje kako jedan pisac može postati temelj kulturne samorefleksije, a njegova misao moralni čin i mjera jednog naroda

Izdanja koja trajno mijenjaju sliku jedne književnosti ne pojavljuju se često. Izabrana djela Alije Isakovića, jedanaest knjiga objavljenih u Biblioteci Bošnjačkog instituta Fondacije Adila Zufikarpašića, jedan su od takvih rijetkih trenutaka: korpus koji ne sabire samo opus jednog pisca nego i rekonstruira potisnutu, rasutu i često zanemarenu kulturnu povijest Bošnjaka u drugoj polovini 20. stoljeća.

Nije pretjerano reći da ova edicija zatvara jedan dugi ciklus institucionalnog izostanka i otvara novu epohu čitanja Alije Isakovića i to ne fragmentarno, ne parcijalno, nego u njegovoj cjelini – kao romanopisca, pripovjedača, dramatičara, putopisca, esejista, leksikografa, priređivača i svjedoka epohe.

U jednoj kutiji, u jedanaest pažljivo komponiranih tomova, nalazi se čitav raspon Isakovićeve stvaralačke putanje. Od prvog romana Sunce o desno rame, preko modernističkih pripovijetki, putopisnih meditacija i drama, do eseja, ratnih zapisa Antologije zla, Rječnika bosanskog jezika i kapitalnih priređivačkih poduhvata poput Biserja, Hasanaginice 1774–1974 i zbornika O “nacionaliziranju” Muslimana. Završni svezak, bibliografija koju su priredili Narcisa Puljek-Bubrić i Sanin Hatibović, ne samo da zatvara ediciju nego i otvara mogućnost budućih studija. Odnosno, Isaković se ovdje vidi u svim svojim disciplinarnim gestama i životnim fazama, bez previda i bez mitologiziranja.

Vrijednost ove edicije nije samo u tome što sabire, nego što ispravlja. Alija Isaković dugo je bio poznat po pojedinim knjigama, antologijama, polemičkim gestama, i po političko-jezičkoj borbi koju je vodio u presudnim trenucima bošnjačke moderne povijesti. No sve je to bilo rasuto u bibliografijama, teško dostupnim izdanjima, ratnim otiscima, jednim ili dva tiraža koji nikada nisu doživjeli sustavno reizdanje. Ovdje su prvi put svi žanrovi, sve faze, sva područja rada uvezana u jednu cjelinu. Tek tako se vidi ono što je prof. dr. Enes Duraković najpreciznije imenovao: Isaković je pisac univerzalnog duha. Riječ je, dakle, o autoru koji nije pristajao na omeđenost ni književnog ni naučnog polja, koji je jednako intenzivno radio na rečenici i na pojmu, na priči i na rječniku, na lirskom kadru i na pitanju jezika kao moralne činjenice.

Ova izdanja danas imaju dvostruki učinak. S jedne strane, vraćaju Isakovića u središte književnog kanona, tamo gdje mu pripada mjesto uz najveće predstavnike bošnjačke i  književnosti naroda Bosne i Hercegovine 20. stoljeća. S druge, vraćaju bošnjačkoj kulturi nešto što je dugo nedostajalo – samosvjesno, kritičko, temeljito izdanje jednog od ključnih autora moderne. U vremenu kada je institucionalna briga o kulturnoj memoriji često prepuštena slučajnosti, ovaj projekt pokazuje da je moguće graditi kontinuitet, obnoviti naslijeđe i ponovno čitati pisca čije djelo istodobno osvaja estetikom i izaziva mišlju.

Zato Izabrana djela treba posmatrati kao kulturni čin prvog reda, kao gestu vraćanja jedne značajne biografije na njezino pravo mjesto. Tek unutar ovakve edicije otvara se prostor za ozbiljnu interpretaciju svakog pojedinog segmenta Isakovićeva opusa – romana, pripovijetke, putopisa, drama, eseja, rječnika, hrestomatija i antologija, a sve one, posložene u jedinstvenom luku, pokazuju dosad najjasniji portret pisca koji je svojom energijom, svojim radom i svojim jezikom obilježio drugu polovinu stoljeća i ostavio trag koji i danas određuje naše razumijevanje bosanskog kulturnog prostora.

Isakovićev biografski put već na prvi pogled ruši stereotip “kabinetnog” književnika. Rođen 1932. u Bitunji kod Stoca, osnovnu školu završava tu, a potom se kreće kroz Stolac, Zagreb, Crikvenicu, Pančevo, Beograd, da bi Filozofski fakultet završio u Sarajevu. Radio je kao geološki tehničar, televizijski scenarist, urednik časopisa Život i edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine u Svjetlosti.

To stalno kretanje između provincije i metropole, nauke i umjetnosti, redakcijskog posla i terenskog rada utisnuta je u njegovo djelo, u osjetljivost za “mikro‑svjetove” običnih ljudi, u preciznost jezika i u neprestano ispitivanje granica žanra.

Bibliografska lista je poznata: romani Sunce o desno rame (1963) i Pobuna materije (1985), zbirke priča Semafor (1966), Taj čovjek (1975), kasnije Lijeve priče, drame Hasanaginica, To, Generalijum, putopisna knjiga Jednom (1987). Istovremeno, on je i autor antologije Biserje (1972), antologije putopisa Hodoljublje (1973), zbornika Hasanaginica 1774–1974, zbornika O “nacionaliziranju” Muslimana (1990), Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992/1995) i ratne knjige Antologija zla (1994).

No spisak još uvijek ne objašnjava zašto baš Izakovićev opus zaslužuje ovakvu “monumentalizaciju”. U predgovoru Izabranim djelima priređivač prof. dr. Enes Duraković insistira na dvije stvari: na izuzetnoj raznovrsnosti i na rijetkoj autokritičnosti ovog autora. Isaković se, piše on, javljao knjigama samo kad je rukopis sazrio da bude “nov i poseban”, izbjegavajući ponavljanje već osvojene poetike, pa se njegovo djelo pred čitateljem rastvara kao cjelovit opus u kojem “ništa nije nastalo uzgredno i bez velika razloga, ljudskog i estetskog opravdanja”.

Unutar proznog opusa Isaković uistinu stoji u samom vrhu “novog modernizma” bosanskohercegovačke proze: zbirke Semafor i Taj čovjek označavaju radikalni zaokret od folklorno‑romantičarske, tematski tradicionalne pripovijetke prema urbanoj, ahistorijskoj prozi koja se oslobađa društvene utilitarnosti. U najuspjelijim novelama, od “Taj čovjek” do “Epidemije”, pripovjedna svijest je pomična, fragmentirana, fokalizacija se preliva iz lika u lika, a čitalac preuzima dio “posla” u ispisivanju smisla. To je proza u kojoj je subjekt zarobljen u besmisao svakodnevice, a ironija i apsurd razotkrivaju pukotine sistema, svijet “malog čovjeka” nije prikazan kao socijalna skica, već kao egzistencijalna drama.

Putopisna knjiga Jednom već je sama po sebi mala poetika Isakovićevog pisanja. Alija Pirić je uočio tri ključna postupka koji njegov putopis legitimišu kao “specifičnu književnost”: snažno prisustvo putopisnog subjekta, misaonu nadogradnju viđenog i sloj gustih figuralnih zahvata. Putopis, dakle, više nije rubni žanr nego centralni dio opusa, mjesto gdje se pejzaž, historija, religija i svakodnevica prepliću u jedinstvenom “horizontiranju svijesti”.

Sve to je u Izabranim djelima po prvi put sabrano u logičan luk od prvog romana Sunce o desno rame, preko modernističkih priča i putopisa, do ratnih dnevnika i rječnika. Tek u ovom kontinuitetu jasno vidimo ono na šta Duraković uporno podsjeća – da se iz raznorodnih tekstova, preko više decenija, gradi “univerzum jedne izuzetne duhovne biografije”.

Sam raspored jedanaest knjiga otkriva uredničku namjeru da čitaocu ponudi ne samo izbor, nego i dramaturgiju čitanja. Prema kataloškim podacima, komplet je uređen ovako: knjiga 1 – Sunce o desno rame, knjiga 2 – Taj čovjek; Jednom; Lijeve priče, knjiga 3 – Pobuna materije, knjiga 4 – Drame, knjiga 5 – Neminovnosti: baština, kritika, jezik, intervjui, knjiga 6 – Antologija zla, knjiga 7 – Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, knjiga 8 – Biserje, knjiga 9 – Hasanaginica 1774–1974, knjiga 10: O “nacionaliziranju” Muslimana, knjiga 11: Bibliografija Alije Isakovića.

Prva četiri toma okupljaju “čistu” književnost: roman, pripovijetku, dramu, putopis. Središnje knjige (5–7) čine eseji, intervjui, ratna Antologija zla i rječnik – jezgro njegova angažmana u kulturi i jezičkoj politici. Posljednja tri toma sabiru priređivačke projekte kojima je Isaković doslovno vadio iz zaborava skriveno bošnjačko naslijeđe: rukopisne slojeve Hasanaginice, stoljetnu bošnjačku književnost sabranu u Biserju i dokumente o afirmiranju i negiranju identiteta Bošnjaka.

Na promociji u Bošnjačkom institutu prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović s pravom je podsjetio da su upravo ta priređivačka djela – Biserje, Hasanaginica i O “nacionaliziranju” Muslimana – decenijama bila praktično nedostupna: objavljena jednom sedamdesetih i devedesetih, i nikada više do ovog izdanja. Time Izabrana djela ne obnavljaju samo piščev književni opus, nego i fundament bošnjačke kulturne samorefleksije.

Duraković u svojoj uvodnoj studiji podsjeća da je od Ljubušakovog Narodnog blaga i Bašagićeve disertacije o bošnjačko‑islamskoj književnosti pa do Isakovićevog Biserja taj vid “bošnjačke naučne samorefleksije” bio gotovo potpuno suspendiran, kao što je i bosanski jezik bio izbrisan iz pravopisno‑rječničkih politika odlukom austrougarskih vlasti 1907. godine.

U takvom kontekstu, Isakovićevi antologijski i lingvistički projekti postaju prvi ozbiljni pokušaji da se obnovi “zasjenjena bošnjačka i bosanskohercegovačka kultura sjećanja” i da se vlastita tradicija izvuče iz stereotipa “tamnovilajetske” zaturenosti. Zato je važno što Izabrana djela ne prave umjetnu granicu između “književnog” i “naučnog” Isakovića. U istom su nizu roman Sunce o desno rame i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, uz “antologiju zla” stoje antologije hodo(ljublja) i “biserja ljudskog duha”, kako Duraković sažima taj unutrašnji kontrapunkt njegovog opusa.

Tek ovako, u jednoj cjelini, postaje vidljivo da Isakovićev rad nije zbir razbacanih disciplina, nego konsekventan projekat, od romana i priče, preko putopisa i eseja, do rječnika i dokumenata, on gradi književno‑jezičku sliku Bosne koja je i estetska i historijska, i intimna i kolektivna.

Jedan od ključnih poteza ove edicije jest to što stavlja u istu ravan pisca modernističke proze i autora koji doslovno ispisuje infrastrukturu bosanskog jezika. U Durakovićevom čitanju, upravo se u toj tački najbolje vidi “drama intelektualnog etosa” nametnuta kroz cijelo djelo Alije Isakovića, stalno moralno i intelektualno suočavanje sa svijetom, sobom i Drugim.

Otuda i rečenica koju često citiramo, a koju treba shvatiti mnogo šire od dnevno‑političkog: “naš jezik je naš moral”. Odnosno, Isakovićev jezički angažman je bio promišljen. Već sredinom šezdesetih Isaković intervenira tekstom “Nervoza u našem književnom jeziku”, braneći bosanske posebnosti, a 1970. u eseju “Varijante na popravnom ispitu” insistira na činjenici da se leksičke, stilističke i gramatičke osobine nužno kreću ka vlastitoj normi, pravopisu, rječniku. Njegov Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, na kojem radi od 1981. do početka devedesetih, nije samo leksikografska inventura, u kasnijem izdanju, naslovljenom Rječnik bosanskog jezika, on poprima i otvoreno normativnu dimenziju, sa dopunama koje preporučuju pravopisno ovjerene oblike bosanske leksike.

Malo je poznato da Isaković 1993. sastavlja i Jezički podsjetnik iz bosanskog jezika – prve savremene pravopisne odredbe u bosanskom jeziku, svojevrsni kondenzat rječnika napravljen po pravopisnoj metodologiji.

Također, upravo je Isakovićevo poznato pismo Predsjedništvu RBiH 1993. godine bilo ključni impuls da se bosanski jezik uvede u Ustav Republike Bosne i Hercegovine – što znači da je, pored književne, imao i vrlo konkretnu ustavnopravnu posljedicu. Iz te perspektive Isakovićevu biografiju treba dopuniti titulama leksikografa, standardologa, lingviste i sociolingviste, uz već poznati status književnika.

U Antologiji zla, koja je u Izabranim djelima dobila svoj cijeli svezak, pitanje bosanskog jezika provlači se kao jedna od centralnih tema ratne dnevničke proze. Već u prvom zapisu (6. april 1992.) Isaković govori o jeziku, a kroz čitavu knjigu vraća se temama afirmacije i negacije bosanskog, odnosu standardnog jezika i političke stvarnosti, pravopisnim i rječničkim dilemama, statusu jezika u popisima stanovništva i njegovom ustavnom položaju.

Za Isakovića, međutim, ovdje nije riječ o uskoj lingvističkoj kverulanciji. On vrlo jasno razdvaja lingvističko od političkog: nestanak bosanskog jezika iz terminologije XX stoljeća nije, kaže, lingvistički, nego politički čin, kao što ni nestanak Bošnjaka iz sociologije nije biološka nego politička stvar. Bosanski jezik naziva “realnošću”, činjenicom koju višedecenijsko političko negiranje ne može izbrisati.

Kada danas, u jednoj ediciji, uz Antologiju zla čitamo Neminovnosti, rječnik i antologije, vidimo kako se ta misao o jeziku kao moralu prenosi kroz sve žanrove: od dnevničke rečenice do enciklopedijske natuknice. Jezik kod Isakovića nije samo sredstvo izraza, nego i glavno mjesto bošnjačke kulture, “potka na kojoj je izatkana svekolika povijest bošnjačke kulture”, kako će to Duraković sažeti.

Jedna od najljepših sintagmi u Durakovićevoj studiji govori kako se u Isakovićevom djelu “antologiji zla nadmoćno suprotstavljaju antologije hodo(ljublja) i biserja ljudskog duha”. U toj rečenici je, zapravo, sažeta dramaturgija čitavog kompleta. Na jednoj strani je Antologija zla, kronika opsadnog Sarajeva, ratna dnevnička proza, memoarski zapisi i prigodno uvršteni tekstovi i intervjui u kojima se ratno iskustvo prelama kroz jezik, povijest i politiku. Na drugoj su Jednom, Biserje, Hasanaginica i rječnik – knjige u kojima Isaković svjedoči ljepotu prostora, bogatstvo tradicije i jezički “biser” razuđenog bošnjačkog iskustva.

U Jednom putopisni subjekt se kreće od Prokoškog jezera do Atosa, od Počitelja do bečkih kafića, ali putovanje je prije svega unutrašnje: ono je u potrazi za “izgubljenom punoćom” života, za onim što Duraković naziva “mlijekom iskona”.

Putopisi su napisani u jeziku koji stalno balansira između impresionističke senzacije i filozofske refleksije, završavaju se često snažnom, eliptičnom poentom, trenutkom spoznajne iluminacije. Na suprotnom kraju spektra, u “Kafani na Hietzingu” ili u prikazima zapadnoevropskih gradova, Isaković hladnim, ali gorkim tonom opisuje modernog čovjeka koji je vikendom sveden na to da se “napije i bude (ne bude) ništa”, pretvoren u “mali kompjuterski miš” opčinjen vlastitim učinkom. To je ista ona svijest koja u noveli “Taj čovjek” prati starca s vagom i prolaznika, egzistencija je stiješnjena između rada i umora, a istinska komunikacija ostaje tek kratki preblik pogleda. U tom rasponu, od intimne melanholije putopisnog subjekta do gnjevne lucidnosti ratnog hroničara, leži ono što se u akademskoj literaturi sve češće naziva “poetikom svjedočenja”. Antologija zla nije samo zbirka ratnih zapisa, nego optički instrument kroz koji se ogleda i historija negiranja bosanskog jezika i identiteta i otpor tom negiranju.

Činjenica da Izabrana djela Alije Isakovića nastaju tek gotovo trideset godina nakon njegove smrti i više od pola stoljeća nakon prvog romana govori mnogo o ritmovima naše kulturne politike. Dugo smo navikli da se oslanjamo na pojedinačna, rasuta izdanja, da nam klasični tekstovi budu “po antologijama”, bez stabilne, referentne edicije na koju se može osloniti i čitalac i istraživač.

Ova edicija, koja dolazi iz institucije kakva je Bošnjački institut – nastale iz vizije Adila Zulfikarpašića o arhivu bošnjačkog i bosanskohercegovačkog naslijeđa – zatvara jednu dugu prazninu. U vremenu “oskudnih nacionalnih projekata”, kako je primijetila direktorica Instituta, ona pokazuje da je i danas moguće misliti kulturu ambiciozno, dugoročno i sistemski.

Istovremeno, ova knjiga‑kutija nije namijenjena samo bibliotekama. Za novu generaciju čitatelja ona nudi prirodne ulaze u Isakovićev svijet: roman Sunce o desno rame kao priču o poslijeratnom tehnokratskom društvu i “pobuni materije”, zbirku Taj čovjek kao laboratorij modernističke pripovijetke, Jednom kao putopisnu meditaciju o zemlji, slovu i nebu, Antologiju zla kao dnevnik grada pod opsadom i lekciju o jeziku usred rata; rječnik i Neminovnosti kao podsjetnik da se identitet gradi i istraživačkim trudom, ne samo emocijom.

I napokon, Izabrana djela su spomenik jednom temperamentu: mirnom, ali nepokornom, sklonijem ironiji nego patetici, ali uvijek osjetljivom na nepravdu. Danas, kada se osnovne istine o Bosni i bosanskom jeziku ponovno dovode u pitanje, Isakovićev glas – sabran u ovih jedanaest knjiga – djeluje iznenađujuće svježe. U njemu prepoznajemo i književnika i leksikografa, i putopisca i hroničara zla, i čovjeka koji je znao da se “naš jezik” ne brani samo deklaracijama, nego svakom rečenicom koja ne pristaje na laž.

Ovaj komplet je, dakle, poziv da se iznova čita, prepisuje i mijenja naš odnos prema vlastitoj kulturnoj memoriji. U narednim čitanjima, vrijedilo bi se zaustaviti na svakoj od ovih knjiga pojedinačno – od Sunca o desno rame do završne bibliografije – i vidjeti kako se, u njima, ustrajno ispisuje jedan isti, tvrdoglavi program: da Bosna i njen jezik imaju pravo na svoju punu, složenu, modernu priču.