Gazi Husrev-beg je vjerovatno jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Bosne i Hercegovine. O njemu su napisane brojne priče, poeme i pjesme. Poznati bošnjački književnik Alija Nametak u tekstu “Gazi Husrev-beg u bosanskoj beletristici” sabrao je 70-ih odina prošlog stoljeća tekstove o Gazi Husrev-begu, a među njima je izdvojio poemu Rešada Kadića “Gazi Husrevbeg”.
Gazi Husrev-beg podigao je u Sarajevu džamiju, koja je po njemu i nazvana, Gazi Husrev-begova, najveća i jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini. Džamija je izgrađena 1530-31. godine. Zatim, godinu dana kasnije podigao je mekteb u haremu džamije, a preko puta džamije hanikah. Osmog januara 1537. godine napisana je vakufnama za medresu, za čije je podizanje Gazi Husrev-beg uvakufio sedam stotina hiljada dirhema. Svoju medresu, koja je za sve vrijeme osmanske vladavine bila najznačajnija prosvjetna ustanova u Bosni i Hercegovini, Gazi Husrev-beg je namijenio na ime svoje majke Seldžuke, po kojoj se medresa i zvala Seldžukija, a po olovnom krovu Kuršumlija. Gazi Husrev-beg je također podigao imaret i musafirhanu, a iz sredstava njegovog vakufa izgrađeni su: hamam, bezistan, dva hana, vodovod, šadrvan u haremu džamije, javni toalet, sahat-kula, za koju se ne zna je li podignuta za njegova života ili kasnije, zatim muvekithana u dvorištu džamije, koja je podignuta 1859. godine, te vakufska bolnica 1866. godine, koja je radila sve do izgradnje Državne bolnice u Sarajevu 1882. godine. Za izdržavanje ovih objekata Gazi Husrev-beg je uvakufio oko dvije stotine dućana u sarajevskoj čaršiji, velike komplekse zemlje u okolini Jajca i šume u Tešnju. Isto tako, ostavio je vakufe u Serezu, kao i gotovog novca koji se izdavao na rebah (priplod). I prihodi od bezistana, hamama i hanova trošili su se za izdržavanje objekata njegovog vakufa.
Gazi Husrev-beg je vjerovatno jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Bosne i Hercegovine. O njemu su napisane brojne priče, poeme i pjesme. Poznati bošnjački književnik Alija Nametak u tekstu “Gazi Husrev-beg u bosanskoj beletristici” sabrao je 70-ih odina prošlog stoljeća tekstove o Gazi Husrev-begu, a među njima je izdvojio poemu Rešada Kadića “Gazi Husrevbeg”.
Pišući o ovoj pjesmi, Nametak objašnjava da je pjesnik podijelio poemu u poglavlja, od kojih prvo, Dolazak, prikazuje Gazi Husrev-bega pri prvom ulasku u Sarajevo u vrijeme sunčanog zalaska i prvih časaka noći, kad ga zanese prizor kasabe pune bašča i šuma rječice Miljacke. U snoviđenju on vidi budući grad:
“Za Božiju ljubav “, prošaputa tada,
postaću neimar divnog b ‘jelog grada,
uzidaću u njeg dio srca svoga,
u slavu Allaha, sreću roda svoga”!
“Nek’ grad b ‘jeli cvjeta i stoljeća broji,
neka svjetlost širi, ljepšu sudbu kroji
trudnoj zemlji ovoj, rodnoj grudi mojoj,
punoj svakog blaga, lijepoj al’ sirovoj”!
I dalje:
“Osnaži me, Bože, da u Tvoje ime
dam od sebe ono čim Kur'an duži me,
da me ljudi uv ‘jek po dobru spomenu,
da živim i umrem u Tvome imenu “!
Drugo poglavlje, Sarajevo, zanosan je prepjev prikaza Sarajeva jednog starijeg putopisca – Evlije Čelebije.
Treće poglavlje, Zakletva, opjevava vizionarstvo Gazijino, kada jedne olujne noći u svjetlici groma: vidje munaru svoje buduće džamije, nakon čega donosi zakletvu:
Ja, Husrev, rob skromni, u milosti Boga,
služeći istini Kur'ana vječnoga,
dići ću džamiju, svoje prvo djelo,
da ukrasim njome Sarajevo b'jelo,
nek istini služi i pod suncem stoji,
nek okuplja ljude, vjerne duše broji,
da su bliže Onom što je iznad svega…
Četvrto poglavlje, Džamija, puno je zanosnih i toplih stihova izrastanju džamije prema Gazijinoj želji i neimarevoj zamisli.
U Bijelom gradu, petom poglavlju poeme, opjevani su nastanci daljih Gazijinih hajrata: medrese, vodovoda, hanikaha, čaršije, tašlihana, bezistana, musafirhane i imareta, sahatkule …
Pod njegovom rukom grad je rast'o, cvao,
svakome je emir dio srca dao.
Kad bismo htjeli citirati uspjele stihove ili uzvišene misli zaodjevene u adekvatne stihove, ne bismo mogli mimoići završetak šestog poglavlja, Sijač dobra:
Iz sjemena jedra što u zemlju pade,
diljem drage Bosne žetva stizat stade.
Iz Gazina žita, srcem zasijana,
doteklo je hljeba i do naših dana;
bio je i ost'o uzor muslimana,
humanist i čovjek, vjeran sin islama.
Kad čitamo početne stihove sedmog pjevanja, Smrtna zora:
Kad vjekovi minu i kad vrjeme sudi,
pravedni su suci, manje gr ‘ješe ljudi,
pred sudom istine Husrev miran stoji,
ime mu i djelo suda se ne boji:
služio je vjerno i Bogu i grudi,
sa zanosom onog koji strasno ljubi,
a voljenom gradu u koji je pao
srce i snove svoje darovao,
Kako navodi Nametak, “jedan naš historik izračunao je, povodom proslave četiristagodišnjice Gazi Husrev-begove džamije, kada bi se sabrali svi rashodi Gazi Husrev-begova vakufa kroz 400 godina (plaće svih službenika i opskrba talebe u medresi i hanikahu, imaret i musafirhana), da bi se tim sredstvima moglo cijelu godinu izdržavati cjelokupno stanovništvo jednoga grada, kakvo je bilo Sarajevo 1930. godine”.
Poema Rešada Kadića, Gazi Husrevbeg, štampana je kao knjižica od 38 strana u Sarajevu godine 1966., čime se je i sam uvrstio u naše hajir-sahibije, pogotovo što je čist prihod od ovog djela (što čini oko tri milijuna starih dinara) darovao Gazi Husrev-begovoj medresi!
