U Hrvatskom saboru održan je okrugli stol povodom 30. godišnjice Genocida u Srebrenici, u organizaciji Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i pod pokroviteljstvom saborskog zastupnika Armina Hodžića. Skupu su prisustvovali brojni ambasadori iz muslimanskih i zapadnih zemalja, uključujući predstavnike Bosne i Hercegovine. Kroz izlaganja pravnika, historičara, političkih predstavnika i svjedoka, snažno je poručeno da negiranje genocida nije samo zločin protiv istine nego i nastavak nasilja. Skup je završen svjedočenjem preživjelog Jakuba Salkića.

Skup, koji je okupio diplomate, akademike i predstavnike bošnjačkih i hrvatskih institucija, otvorio je voditelj Bošnjačkog medijskog centra u Republici Hrvatskoj Filip Mursel Begović, istaknuvši da se govor o Srebrenici danas vodi „iz srca zemlje članice Europske unije, zemlje s najvišim standardima u zaštiti manjinskih i ljudskih prava.“

„Politika koja je vodila u genocid nije nestala – danas je prisutna kroz njegovo otvoreno negiranje, trijumfalistički odnos prema zločinu, te secesionističke zahtjeve koji se predstavljaju kao ‘mirni razlaz’“, rekao je Begović istaknuvši da je poruka „Ne ponovilo se“ izgubila snagu univerzalne zaštite, jer „svijet i dalje svjedoči novim ratovima, zločinima i etničkim čišćenjima, ne uvijek istim sredstvima, ali istim obrascem: šutnjom, relativizacijom i odsustvom pravde.“

„Srebrenica nije bošnjačka rana, to je rana čovječanstva“

Saborski zastupnik Armin Hodžić poručio je da je čast, ali i odgovornost, govoriti o Srebrenici u Hrvatskom saboru:

„Srebrenica je simbol najtežeg stradanja u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ali i simbol ljudske odgovornosti, pamćenja i pravde.“

Naglasio je da je negiranje genocida njegov nastavak drugim sredstvima:

„Ako mi šutimo, onda pristajemo.“

Hodžić je poručio da upravo u Hrvatskom saboru, kao najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske, treba jasno i glasno govoriti o Srebrenici, ne samo zbog prošlosti, nego zbog budućnosti:

„Naš je zadatak ne samo čuvati sjećanje, već i graditi društvo u kojem se nikada više ne može dogoditi ni Srebrenica, ni Vukovar, ni bilo koja druga rana koju su naši narodi nosili.“

Srebrenica kao temelj spoznaje, majke kao savjest čovječanstva

Predsjednik Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, Bermin Meškić, istaknuo je da okupljanje u Hrvatskom saboru ima povijesni značaj i moralnu težinu:

„Bit će zapisano da smo se danas okupili u Hrvatskom saboru kako bismo se prisjetili žrtava najvećeg zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, smišljenog, sistematskog i brutalno provedenog Genocida u Srebrenici.“

Meškić je upozorio da nije došlo do stvarnog preokreta u politikama koje su vladale 1990-ih i da su snage koje negiraju i glorificiraju genocid još prisutne:

„Jesmo li naučili prepoznati i imenovati zlo? Jesmo li spremni govoriti istinu jasno, hrabro i dostojanstveno?“

Dodao je da je Srebrenica „kamen temeljac spoznaje da zlu ne smijemo dati novu šansu“ i da govorimo „ne zbog prošlosti, nego zbog budućnosti – zbog onih koji dolaze“.

Akademik Željko Reiner, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, u svom govoru se prisjetio strahote genocida riječima koje evociraju majčinsku bol i univerzalnu istinu:

„Zastrašujuće je koliko duboko ljudskost može pasti. Više od 8.000 nevinih ljudi ubijeno je u ponoru istinskog zla. I nijedna riječ ne može vratiti muža, sina, brata onima koji ih čekaju.“

Posebno se osvrnuo na simboliku Majki Srebrenice:

„Njihova upornost, njihova tkanja, njihovi čvorići – podsjećaju nas na čvorove boli u srcima onih koji su izgubili najmilije. I na čvorove jezika onih koji još uvijek šute o nepravdi.“

Zaključio je snažnom slikom:

„Kad bi se majka svijeta pitala, ratova više ne bi bilo.“

Negiranje genocida je nastavak rata drugim sredstvima

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, dr. sc. Muamer Džananović, u svom je opsežnom i teorijski utemeljenom izlaganju ukazao da je Genocid u Srebrenici bio proizvod „organiziranog, hijerarhijski strukturiranog političkog sistema“, a ne spontani ispad nasilja. U tom kontekstu, podsjetio je na riječi Zygmunta Baumana da je genocid „dijete moderne birokratije“ te istaknuo da je riječ o „zločinu sistema“.

U fokusu izlaganja bilo je institucionalno i sistemsko negiranje genocida koje, prema njegovim riječima, nadilazi teorijske modele i postaje produženi rat narativima i istinom:

„Negiranje genocida u Bosni i Hercegovini nije epilog zločina. To je njegov nastavak, kroz obrazovni sistem, medije, institucije i politički diskurs.“

Džananović je upozorio da takva praksa stvara temelje za nove oblike nasilja i sekundarnu viktimizaciju žrtava. Pritom je podsjetio i na konkretne slučajeve sistemskog prikrivanja tragova zločina, među kojima je naveo premještanje tijela iz primarnih u sekundarne masovne grobnice u julu i septembru 1995. godine:

„Strategije negiranja bile su aktivirane još tokom izvršenja zločina, a ne tek kasnije. One uključuju prekopavanje masovnih grobnica, stvaranje kvazikomisija i revizionističke izvještaje.“

Govoreći o negacionističkom diskursu, Džananović je posebno naglasio opasnost političkih narativa koji i danas dolaze iz vrhova vlasti u Srbiji i entitetu RS:

„Reakcije na UN-ovu rezoluciju o 11. julu kao međunarodnom danu sjećanja samo su nastavak iste politike negiranja koja traje od 1995. godine.“

Zaključio je da se negiranje genocida u današnjoj Bosni i Hercegovini ne može promatrati kao izolirana pojava:

„Riječ je o razgranatom, višeslojnom i institucionalno podržanom sistemu s jasnim političkim ciljevima. Borba protiv toga nije samo pravni izazov, to je borba za istinu, za dostojanstvo žrtava i za budućnost Bosne i Hercegovine.“

Srebrenica je pala u vakuumu interesa i izdaji međunarodnog mandata

Istaknuti historičar dr. Mesud Šadinlija ponudio je detaljnu rekonstrukciju vojno-političkog i diplomatskog konteksta pada zaštićene zone UN-a Srebrenica. U izlaganju se osvrnuo na ključne diplomatske i vojne tokove od 1993. do 1995. godine, pokazujući kako su “sigurne zone” UN-a bile deklarativna tvorevina, bez stvarne volje da se zaštićeno stanovništvo obrani:

„Meta intenzivnih napada nisu bile samo zaštićene enklave, već i same mirovne snage. One su razoružane, korištene kao taoci i živi štit. Srebrenica je pala u trenutku kada je međunarodni poredak već odustao od svojih obaveza.“

Posebno je ukazao na sistemsku nemoć UN-a da provede vlastiti mandat zaštite:

„Od 6. do 11. jula 1995. mogli smo vidjeti potpunu paralizu međunarodne zajednice – NATO nije reagirao, UNPROFOR nije djelovao, a diplomatski činovnici na sastancima nisu ni spominjali Srebrenicu.“

U kontekstu šire slike, Šadinlija je objasnio kako je nakon Vašingtonskog sporazuma i neuspjeha Kontakt-grupe nastupio „vakum moći“ u kojem su srpske snage tražile vojnu pobjedu koja bi ih vratila za diplomatski stol, a međunarodna zajednica je bila spremna žrtvovati istok BiH kako bi sačuvala privid mirovnih procesa:

„Srebrenica je postala logor pod UN-ovom etiketom. Glad, izolacija, zabrana kretanja i konstantni napadi stvorili su preduslove za tragediju koju svi pamtimo.“

Zaključio je da je međunarodni odgovor na Genocid u Srebrenici bio više od diplomatskog neuspjeha:

„Bio je to etički slom poretka koji je tvrdio da nikada više neće dopustiti Auschwitz. I zato je podsjećanje na kontekst genocida moralni imperativ, ali i praktični zadatak za budućnost Bosne i Hercegovine.“

Bez inkriminacije poricanja nema istinske pravde

U izlaganju naslovljenom „Međunarodnopravni aspekti Genocida u Srebrenici i značaj inkriminacije njegovog poricanja“, profesor međunarodnog prava dr. Enis Omerović, dekan Pravnog fakulteta u Zenici, upozorio je da poricanje nije samo retorički problem – već pravna i civilizacijska prijetnja.

Omerović je svoj govor temeljio na višegodišnjem naučnom istraživanju koje je sažeo u knjizi „Genocid nad Bošnjacima – Međunarodnopravna analiza“, koja uskoro izlazi u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Ta knjiga, kako je istaknuo, nudi pravni okvir razumijevanja ne samo Genocida u Srebrenici, već i šireg fenomena političkog i institucionalnog negiranja genocida kao „desete faze zločina“.

„Srebrenica nije zločin prošlosti – to je pravna i moralna prijetnja sadašnjosti i budućnosti. Negiranje genocida je oblik ponovnog nasilja i poraz međunarodnog pravnog poretka ako na njega ne reagira.“

Istaknuo je da je Srebrenica jedini zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata koji je pravno kvalificiran kao genocid, i to presudama dva međunarodna suda: ICTY i ICJ.

„To nije moralna etiketa, to je pravni status. Poricati to znači poricati temeljne norme međunarodnog poretka.“

Omerović se posebno osvrnuo na važnost dopuna Krivičnog zakona BiH iz 2021. godine, kojima se negiranje genocida kriminalizira:

„To nije cenzura, to je zaštita žrtava i temelj za društveno ozdravljenje. Sloboda govora ne uključuje pravo da se vrijeđa pravomoćno utvrđena istina.“

U svom zaključku Omerović je podvukao:

„Sjećanje nije slabost, nego snaga. Istina nije prijetnja suživotu, već njegov temelj. A pravda nije kazna, već uslov slobode.“

„Naučili smo živjeti s bolom, ali bez žudnje za osvetom“

Skup je zaključen svjedočenjem novinara i urednika časopisa Bosna, Jakuba Salkića, koji je kao dijete preživio Genocid u Srebrenici. Njegovo izlaganje bilo je duboko lično, protkano sjećanjima na bijeg, glad, hladnoću, život u konvoju i konačno izbavljenje iz smrtnog obruča.

„Na porodičnoj fotografiji iz jula 1995. nema osmijeha. Samo strah i zabrinutost. Mene ne vidite jasno, ali ja sam tamo, u pozadini, u toj gomili žena i djece“, rekao je Salkić pokazavši poznatu fotografiju izbjegličke kolone 11. jula koju je ovjekovječio fotograf Reutersa, a kasnije na platno iznio slikar Safet Zec.

Salkić je evocirao scene iz Potočara, prikolicu kamiona pod ceradom na 30 stepeni, mješavinu benzina i vode koju su pili, mrtva tijela u kanalima i majčinu molbu da uči dove, jer „samo nas Bog može spasiti.“

„Zarobljeni smo. Oni dolaze. UN-ovi vojnici su u gaćama, a Srbi u njihovim šljemovima. Postavljaju lanac. Zatvaraju nas u tor.“

U završnim riječima svjedočenja, Salkić je poslao poruku koja nadilazi pravdu i politiku – poruku života:

„S vremenom smo naučili živjeti s tugom, bez žudnje za osvetom, ali s prkosom. Moj prkos je da petkom ujutro pijem kahvu i idem na džumu u Bratunac. Mjesto iz kojeg smo protjerani. I gdje sada žive oni koji nas nisu uspjeli ubiti. Nije osveta oduzimanje života krvniku. Život je osveta.“