Njegova prava adresa bila je i ostala Tuzla. Grad industrije, radnika i rudnika bio je prirodni okvir njegovog pogleda na svijet. Tamo je i umro, u Tuzli, na na današnji dan, sedmog januara 1984. godine

Postoje umjetnici čije se ime izgovara tiho, gotovo s poštovanjem koje ne traži dodatno objašnjenje. Ismet Mujezinović je jedno od tih imena. U Tuzli, gradu u kojem je živio, radio i umro, njegovo prisustvo i danas se osjeća u slikama, u sjećanju, u načinu na koji se govori o umjetnosti koja nije bježala od stvarnosti. Povodom godišnjice njegove smrti, 7. januara, vrijedi se ponovo zapitati šta je Ismet Mujezinović zapravo značio – i zašto njegovo slikarstvo i danas govori jasnije od mnogih savremenih glasova.

Rođen 1907. godine u Tuzli, Mujezinović je pripadao generaciji koja je odrasla u burnom vremenu, na razmeđu carstava, država i ideologija. Njegovo djetinjstvo i mladost obilježeni su društvenim promjenama, siromaštvom, ali i snažnim osjećajem zajedništva. Već rano pokazuje crtački dar, ali i sklonost da posmatra ljude, njihove ruke, držanje, umor na licima. To neće biti prolazna faza, nego trajna opsesija.

Školovao se na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirao slikarstvo i formirao se pod snažnim utjecajem socijalno angažiranog realizma i evropskih modernih tokova između dva rata. Već u ranoj fazi afirmirao se kao izrazit crtač i portretist, a tokom Drugog svjetskog rata aktivno se uključio u Narodnooslobodilački pokret, što će presudno obilježiti njegov kasniji opus.

Među njegovim najznačajnijim radovima izdvajaju se monumentalne kompozicije „Prelaz preko Neretve“, „Ustanak“, „U slavu borca Sutjeske“ i „Oslobođenje Jajca“, zatim brojni portreti boraca, radnika i intelektualaca, kao i ciklusi crteža ratne tematike koji spadaju u vrh jugoslavenske socijalne umjetnosti.

Za svoj rad nagrađen je dvjema saveznim nagradama za slikarstvo, AVNOJ-skom nagradom, Lenjinovom medaljom povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja, te nizom republičkih i državnih priznanja. Bio je nosilac Spomenice NOB-a i Ordena za hrabrost, dopisni član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti i redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, čime je njegovo stvaralaštvo i institucionalno potvrđeno kao jedno od ključnih u umjetnosti Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije.

Za razliku od mnogih kolega, nije ga privlačila estetika sama po sebi. Njegovo slikarstvo od početka ima socijalnu težinu. Zanima ga čovjek u prostoru historije, ne kao simbol, nego kao živo biće.

Bio je aktivni učesnik Narodnooslobodilačke borbe, a ratno iskustvo duboko se urezalo u njegov pogled na svijet. Taj period je doživio kao stvarnost ispunjenu strahom, gubitkom i ogromnim ljudskim naporom. Upravo zato će njegovo ratno slikarstvo kasnije biti lišeno patetike i prazne glorifikacije.

Nakon rata, Mujezinović se afirmira kao jedan od najvažnijih slikara nove Jugoslavije. Slika „Prelaz preko Neretve“ izaziva snažan odjek i dobija pohvale na Venecijanskom bijenalu. Upravo tada dolazi i velika narudžba: četiri monumentalne slike za Dom armije u Sarajevu. Ta odluka označit će prelomni trenutak u njegovom životu.

Svjestan da takav posao zahtijeva punu posvećenost, Mujezinović donosi odluku da postane slobodni umjetnik. Nije to bila laka odluka u vremenu kada je sigurnost zaposlenja značila mnogo. Ali za njega je slikarstvo bilo poziv, ne profesija. Prvu sliku, „Ustanak“, završava u Sarajevu, ali zbog nedostatka adekvatnog ateljea seli se u Tuzlu. Taj povratak rodnom gradu nije bio bijeg, nego izbor.

U Tuzli dovršava „Prelaz preko Neretve“ i započinje treću sliku „U slavu borca Sutjeske“. Ponovo se vraća u Sarajevo, ali kako obećani atelje nikada nije dobio, vraća se u Tuzlu i tamo završava treću sliku za Dom armije. Taj stalni hod između gradova govori mnogo o tadašnjem položaju umjetnika, ali i o njegovoj upornosti.

Tokom šezdesetih godina, nakon dugog čekanja, konačno uspijeva izgraditi atelje u Tuzli. Taj prostor postaje njegovo utočište i radno središte. Tu nastaje i četvrta slika iz ciklusa, „Oslobođenje Jajca“, koju će kasnije izvesti i u većoj verziji za vilu Pantovčak u Zagrebu. Monumentalne kompozicije kojima se bavio nisu bile puka državna narudžba; one su bile produžetak njegovog ličnog iskustva rata i borbe.

Pored velikih historijskih kompozicija, Mujezinović je ostavio i izuzetno bogat opus portreta, crteža i studija. Njegova crtačka vještina bila je izvanredna, a portreti su često odavali duboku empatiju prema modelima. Nije slikao idealizirane figure, nego ljude s borama, umorom, mislima koje se ne mogu sakriti. U tome leži trajna snaga njegovog rada.

U njegovu čast jedna ulica na Novom Beogradu nosi njegovo ime, ali njegova prava adresa bila je i ostala Tuzla. Grad industrije, radnika i rudnika bio je prirodni okvir njegovog pogleda na svijet. Tamo je i umro, u Tuzli, na na današnji dan, sedmog januara 1984. godine.