Godine 1879. pojavljuje se prvi mevlud na bosanskom jeziku iz pera hafiza Saliha Gaševića (1850–1899). U svom uvodu kazat će da su ga kao kajmekama u Kolašinu molili kolašinski prviši “nami mevlud daj bosanski napiši”.

Početak 19. stoljeća obilježit će jedan od najznačajnijih učenjaka ovog doba, nakšibendijski šejh i osnivač tekije na Oglavku Abdurahman Sikirić Sirri (1775–1847). Iza njega će ostati tri pjesme na bosanskom i dvadesetak na osmanskom jeziku. Sve tri alhamijado pjesme pripadaju grupi tekijskih ilahija: Ah dervišu, otvor oči, U pamet se ti obuj i Ako hoćeš derviš bit, od kojih će posljednja ostati u aktivnom izvođenju i danas. Njegova će tekija na Oglavku biti stjecištem susretanja tadašnje i vjerske i svjetovne bošnjačke aristokratije, te će se mnogi važni historijski događaji prelamati preko pojedinaca koji su rasli pod budnim okom ovoga znalca. Dvojica takvih, iako u jednom momentu na različitim društveno-političkim i idejnim stranama, bit će Husein-kapetan Gradaščević (1802–1834) i nešto stariji Ali-paša Rizvanbegović (1783–1851) – prvi, pokretač ideje o autonomiji Bosne unutar Osmanskoga Carstva i drugi, oštar protivnik takvih ideja, što će i dovesti do propasti ovog pokreta iz 1831. godine. Dva autora pjesama profane provenijencije iz ovoga razdoblja jesu Fejzo Softa i Umihana Čuvidina, o čijim životima ne postoje skoro nikakvi pouzdani podaci. O prvom pjesniku znamo samo ono što on sam o sebi kaže u jedinoj sačuvanoj pjesmi Elif ba – da se zove Fejzo, da je softa (učenik medrese) te da pjesmu piše djevojci Fati. Pjesma je sasvim netipično strukturirana, svakom harfu – slovu arapskog alfabeta – posvećena je po jedna strofa kojom mladi softa poučava ovome pismu svoju dragu. Izraz je vedar, opis harfa vragolasto uspoređuje s izgledom drage, te stalnim začikavanjem o slobodnoj ljubavi pojašnjava izgled slova. S druge strane, Umihana Čuvidina piše / pjeva pod snažnim utjecajem usmene epske i lirskonarativne pjesme historijskog karaktera. Sačuvane su dvije pjesme: Čamdži Mujo i lijepa Uma te Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije, koja će u nešto izmijenjenoj verziji biti naslovljena kao Pogibija aga Sarajlija pod Loznicom 1813. godine. Čuvidina je jedina upamćena bošnjačka pjesnikinja alhamijado poezije i njezine su pjesme refleksije na savremene događaje sa snažnim ličnim pečatom u vidu pjesničkih slika o velikoj tuzi djevojke za poginulim momkom. Budući da su jezik, metar i pjesničke slike izrazito bliske s usmenom književnošću, njena se poezija lahko pamtila i usmenim putem prenosila, što je i proizvelo veći broj varijanata u različitim rukopisima. Važno mjesto u nizu pjesnika nasihata zauzima i jedan sandžački pjesnik – Sulejman Tabaković iz sredine 19. stoljeća. Iza njega su ostale dvije pjesme: Ovo je na bosanskom nasihat Sulejmanov i Ibrahime terzija. Nasihat će se izdvajati po spretnim pjesničkim slikama trenutnih loših društveno-političkih prilika kako u Novom Pazaru, tako i u Bosni, pa i cijelom Carstvu, a što će sve biti povezivano sa slabljenjem vjerovanja, kako kod običnog svijeta tako i kod uleme i predstavnika vlasti. Pjesma Ibrahime terzija jedan je od primjera dugog utvrđivanja autorstva, što je u ovom slučaju trajalo više od pedeset godina: od Alije Nametka, koji u Mostaru 1927. godine pjesmu pripisuje Hamzi Sulejmanu Puziću, do Abdurahmana Nametka, koji je otkrio Tabakovića kao stvarnog autora i utvrdio da pjesma potječe iz 1861/1862. godine.

Polovinom 19. stoljeća biva uspostavljena prva štamparija, što će utjecati i na razvoj alhamijado književnosti. Tadašnji namjesnik nad Bosnom Topal Osman-paša kupuje štampariju od zemunskog Jevreja Soprona, te u Sarajevu osniva Sopronovu pečatniju. Prva knjiga štampana arebicom bit će Sehletu-l-vusul Omera Hume (1808–1880), čije je prvo izdanje izašlo 1865. godine u Istanbulu, a drugo 1875. godine u Sarajevu. U ovom će se islamskom vjerskom priručniku naći i tri Humine pjesme kao popratni dijelovi proznoga teksta: Dobar poso ti počimji bismillom, Stihovi zahvale na bosanskom jeziku i Dova na bosanskom. Stariji rukopisni primjerak ne sadrži ove tri Humine pjesme, kao ni one iz korpusa usmene književnosti, a ni recenzije koje je autor dodao u štampani udžbenik. Cjelovit sadržaj knjige ukazuje na ozbiljnog pregaoca na promociji i širenju ideje ranog bošnjačkog preporoda, što je podrazumijevalo pisanje i štampanje knjiga na bosanskom jeziku. Taj će pokret trajati uz izvjesne promjene i tokom austrougarske okupacije Bosne (1878–1918), a u nekim će se segmentima alhamijado kultura zadržati sve do Drugog svjetskog rata.

U drugoj polovini 19. stoljeća, tačnije 1879. godine, pojavljuje se prvi mevlud na bosanskom jeziku iz pera hafiza Saliha Gaševića (1850–1899). U svom uvodu kazat će da su ga kao kajmekama u Kolašinu molili kolašinski prviši “nami mevlud daj bosanski napiši”. Mevlud je nastao kao prilagođeni prijevod osmanskog mevluda hafiza Sulejmana Čelebija (1350–1422). Budući da nastaje na prostoru crnogorskog dijela Sandžaka, mevlud u prvim izdanjima sadrži leksičke osobenosti toga kraja, što će za potrebe kasnijih izdanja u više navrata biti prilagođavano. Jezik spjeva je vedar i lepršav, a sam tekst je poetički naklonjen pučkom čovjeku s rijetkim elementima tesavufskih poruka. Pojava ovog mevluda ukazuje i na snažne promjene u intelektualnim krugovima Bošnjaka: rijetki još poznaju orijentalne jezike i ostvarena je snažna evropeizacija, te su sasvim razrijeđeni ulemanski krugovi. Gaševićev Mevlud do danas je najštampaniji i u obrednom smislu najprisutniji mevlud unutar bošnjačke religijske kulture. Uči se na prostoru Bosne, crnogorskog dijela Sandžaka te u Sjenici i Prijepolju.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)