Inspekcijsko putovanje Džemaludina Čauševića iz 1909. godine, između ostalog, pokazuje kroz kakav turbulentan period je prošao bošnjački narod na početku 20. stoljeća. Napustili su jedan sistem koji je funkcionirao više od tri stoljeća, prešli u nivi sistem o kojem nisu ništa znali, i morali su se snalaziti kako su znali i umjeli.

Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. austrougarski car Franjo Josip je godinu dana kasnije, 15. aprila 1909. sankcionirao Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, prvi ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kako je danas poznajemo. Usvajanjem Štatuta okončana je dugogodišnja borba za vakufsku i mearifsku autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini koji su te 1909. dobili pravo da samostalno uređuju svoje vjerske i vakufske poslove.

Jedan od gorućih problema s kojim se vođstvo Islamske zajednice u vrijeme usvajanja Štatuta bavilo bilo je moderniziranje islamskih prosvjetnih ustanova: sibjan-mekteba, mektebi-ibtidaija i medresa. Neposredno poslije stupanja Štatuta na snagu, u junu 1909. godine tadašnji član Ulema-medžlisa Džemaludin Čaušević dobio je zaduženje od Ulema-medžlisa da obiđe i izvrši inspekciju islamskih vjersko-prosvjetnih ustanova i nastave islamske vjeronauke u osnovnim i srednjim školama u nekim dijelovima istočne i sjeveroistočne Bosne. Cilj ovih inspekcionih putovanja bio je prikupljanje objektivnih podataka o stanju islamskih vjersko-prosvjetnih ustanova i nastave islamske vjeronauke, koji su trebali biti prezentirani na planiranoj Prvoj islamskoj prosvjetnoj anketi, započetoj krajem 1910. godine. Iste godine Čaušević je podnio svoj izvještaj Ulema-medžlisu.

Nema klupa

Tokom posjete Rogatici Čaušević je zapazio da vjeronauku u državnoj školi pohađa svega 14 od 33 upisana učenika, dakle ne dolaze redovno, “a i upravitelj škole kaže da muslimanska najneurednije dolaze”. U sobi za vjeronauku nema klupa nego po starom običaju djeca sjede po hasurama.

Čaušević je zapazio da u mektebi-ibtidaiji ukupno 159 djece, dok u medresi ima 25 učenika. “Napredak [učenika] u nauci nije ni dovoljan. Muderis se ispričava da nije moguće sa postojećim softama bolji uspjeh postizati jer su većinom seljaci te ne mogu redovito ders pratiti”, zapisao je Čaušević.

Idući u Srebrenicu Čaušević je pregledao mektebi-ibtidaiju u Novoj Kasabi. U mektebu je upisato ukupno 34 učenika koji pohađaju vrlo neuredno. Ja sam našao ukupno 23 učenika. “Opaža se da ni mualimi marljivo ne paze na mekteb, jer jedan ima svoj posjed pa se bavi sa svojim poslovima, a drugi je dosta star i bolježljiv te je i imamskom službom opterećen. Dakle, mualimi ne čuvaju mekteba, nek se samo kadikad navrate, što ružan primjer pruža mektebskoj mladeži”, zapisao je u svome izvještaju Čaušević.

“Pošto sam na putu u Srebrenicu noćju (noću) u Bratuncu bio, to sam se raspitao o stanju vjeronauke na osnovovnoj školi. Kako sam razumio od uglednih ljudi vjeronauka je vrlo slaba. Ispitivao sam dvoje djece jedno iz II, a jedno iz III razreda pa sam uvidio da nauka ni iz daleka ne odgovora propisima koja vrijede za škole. Ovdje ima i jedna džamija koja je dosta harab [u ruševnom stanju] a u kojoj se samo džuma namaz klanja. U Bratuncu misli se sagraditi mektebi-ibtidaija. U tu svrhu predložen je troškovnik. Namjerava se da se pod mektebom magaze sagrade pošto u Bratuncu prilično trgovina i kirija napreduje. Načelnik iz Srebrenice Abdi beg koji prilično ima kuća u Bratuncu protivi se mektebskim magazama, jer kaže, da bi to njemu konkurenciju pravilo”, navodi Čaušević.

U osnovnoj školai u Srebrenici soba muslimanske djece ima ukupno 45, a u mektebi-ibtidaiji ima ukupno 77 od kojih je 10 ženskih. Medresa ima 27 softi. “Nauka kao i u ostalim neuređenim medresama slaba”, zapazio je Čaušević.

Lijep mekteb

Mektebi-ibtidaija u Zvorniku, prema njegovom opisu, vrlo je lijepo sagrađena kod Namazđah džamije. Ima tri sobe za djecu i jednu za mualime. Djece ima ukupno 100. Nauka dosta u redu i mualimi zaslužuju nagradu. Medresa u Zvorniku ima 40-50 učenika. “U medresi opaža se veliki nemar i nerad”, zapisao je Čaušević.

Sumirajuči rezultate svoga putovanja Čaušević je zapisao: “Opazio sam velike smetnje u nauci zbog toga što nije riješeno pitanje nastave, naime, u kojem jeziku i po kojim knjigama i na koji način ima se predavati. Doduše ni jedan nastavnik ne predaje preko kineskog jezika, nego preko našeg, ali se neki drže stare turske, neki opet nove arapske knjige dok nekojih ima pa su poprimili knjige na našem jeziku. Osim toga, svaki se nastavnik ravna po svojoj volji i predaje kako i koliko on hoće tako da čovjek svugdje mora pitati ‘Šta ste naučili i dokle ste došli’. Dakle nastava nije ujedinjena ni u mektebima, niti u medresama, a niti u državnim školama. Uslijed čega ne može kakve velike koristi biti ni od inspiciranja”.

Inspekcijsko putovanje Džemaludina Čauševića iz 1909. godine, između ostalog, pokazuje kroz kakav turbulentan period je prošao bošnjački narod na početku 20. stoljeća. Napustili su jedan sistem koji je funkcionirao više od tri stoljeća, prešli u nivi sistem o kojem nisu ništa znali, i morali su se snalaziti kako su znali i umjeli. Uspostavljanje novog sistema, prema rezultatima Čauševićevog inspekcijskog putovanja, nije bilo nimalo jednostavno.

Izvor: Elvir Duranović, “Islamske prosvjetne ustanove u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni u izvještaju Džemaludina Čauševića iz 1909. godine”, Anali GHB