U Sarajevu je na Ahiret preselio Irfan Horozović, banbošnjački antologijski pisac, jedan od ključnih romanopisaca i pripovjedača bošnjačke i književnosti naroda BiH. Autor “Talhe ili šedrvanskog vrta” i “Imotskog kadije” spojio je tradiciju i postmodernu, Bosnu i svijet, bošnjački i hrvatski književni kontekst. Posljednjih godina pisao je kolumne za sedmični list “Stav”, koji mu je 2017. dodijelio nagradu “25. novembar” za životno djelo. Njegova proza, ukorijenjena u fantastičko, ostaje nezaobilazna tačka i bošnjačkog kanona i južnoslavenske interliteralne zajednice.

Smrt Irfana Horozovića, drugog decembra 2025. u Sarajevu, zatvorila je jednu od najvažnijih knjiga savremene bosanskohercegovačke književnosti. Njen autor, međutim, ostaje živ u onome što je najviše volio i najdublje razumio – u riječi, u priči, u Bosni kao neiscrpnom tekstu.

U trenutku kada se pokušava sabrati sve što je ostavio, postaje jasno da je odlazak Irfana Horozovića više od gubitka jednog velikog pisca: to je udarac na samu svijest bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti o vlastitom kontinuitetu.

Irfan Horozović rođen je u Banjoj Luci 27. aprila 1947. godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski fakultet – komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti – diplomira u Zagrebu, u onoj živahnoj, “živo obnovljenoj” zagrebačkoj scene sedamdesetih, u kojoj se formira generacija proznih “borgesovaca”.

Bio je urednik Studentskog lista, časopisa Pitanja i Putevi, radio kao dokumentarist u Društvu prijatelja banjalučkih starina, potom animator kulturnih programa i odgovorni urednik izdavačke djelatnosti Novog glasa u Banjoj Luci. Rat ga 1992. izbacuje iz rodnog grada te godine provodi kao izgnanik u Hrvatskoj i Njemačkoj (Podsused, Korčula, Berlin), da bi se 1997. nastanio u Sarajevu.

U Sarajevu će postati jedan od ključnih urednika bošnjačke književnosti: u Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod” uređuje ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga, vodi časopis Život, a karijeru završava kao urednik u Igranom programu RTV Federacije BiH. Njegova biografija, dakle, ucrtava sve ključne tačke bosanskog kulturnog prostora: Banja Luku, Zagreb, egzil, Berlin i Sarajevo.

Žiri nagrade “25. novembar” će, osvrćući se na preko četrdeset objavljenih naslova za djecu i odrasle, pozorišne izvedbe njegovih drama, prevode i nagrade, taj opus nazvati “književnoumjetničkim kosmosom beskrajnog teksta”, ili – kako je sam pisac volio reći – beskrajnom “balukabadskom bibliotekom”.

U toj biblioteci sabrana je cjelokupna drama jednog grada (Baluk Abad / Banja Luka), jedne zemlje i jednog naroda, prevedena na jezik fikcije koji stalno prelazi granicu između svakodnevice i nadrealnog.

Horozovićev književni put počinje pjesničkom zbirkom Zvečajsko blago (1969), ali se vrlo brzo pokazuje da je njegov najprirodniji element proza. Postmoderni kanon njegove proze otvara zbirka priča Talhe ili Šedrvanski vrt (1972), djelo koje će, kako pokazuje prof. dr. Enes Duraković, spojiti raznolike modele moderne svjetske proze i domaće pripovjedačke tradicije.

Na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banje Luke, u formi porodične hronike, Horozović iscrtava fantazmagoričnu viziju šedrvanskog vrta koja pripada književnoj, a ne historičkoj slici svijeta. Sav je život, kaže njegov hroničar, u rukopisima na stolu, zato je cjelokupna proza opsjednuta pokušajem da Slovo “zahvati sav život i tako ga spasi od ništavila”.

Talhe su zapravo paradigma proze koja, slijedeći Borgesa, otkriva književnost kao beskrajnu biblioteku, kao jedini istinski zavičaj duha. Dakle, kada govorimo o Horozoviću ispred nas je jedan od najplodnijih bosanskohercegovačkih pripovjedača koji je već krajem šezdesetih, u krugu hrvatskih fantastičara, skrenuo pažnju egzotičnim izborom bošnjačkih tema i istančanim osjećajem za tajanstveno i čudesno. Taj svijet uvijek se koleba između naravnog i nadnaravnog, a Talhe ili Šedrvanski vrt postaje knjiga kojom je vidno odskočio u odnosu na generacijske suvremenike.

Osamdesete su vrijeme u kojem se, prema Historiji bošnjačke književnosti prof. dr. Seada Šemsovića, bošnjačka proza konačno uspostavlja kao zaseban, prepoznatljiv rukavac južnoslavenske postmoderne. U tom procesu ključni su Horozovićev Kalfa (1988) i Karahasanov Istočni diwan: ti romani postaju “novi kanon bošnjačkog romana”, istovremeno uronjeni u domaći katalog tema i otvoreni prema najsofisticiranijim narativnim strategijama evropske postmoderne.

Šemsović posebno naglašava “stabilni fenomen postmodernističke fantastike” u romanima i pripovijetkama Irfana Horozovića: odmaknuvši se sasvim od svakodnevice, on gradi vlastiti svijet fantastičnih likova i pojava, što ga uvodi u sam vrh tadašnje jugoslavenske fantastične proze. Ono što ga čini jedinstvenim jeste suptilno baratanje slikama Orijenta, ne kao tuđe egzotike, nego kao vlastitog iskustvenog horizonta, njegova postmodernistička igra oslanja se na evropske postupke, ali materijal uzima iz izmaštanog svijeta Hiljadu i jedne noći.

Horozovića su bez sumnje i starije i mlađe generacije historičara književnosti prepoznali kao nezaobilaznu figuru kanona. On je i u Durakovićevim studijama i antologijskim izborima, i u Šemsovićevom preglednom narativu, onaj pisac preko kojeg se može pratiti kontinuitet bošnjačke proze od modernističke do postmoderne i dalje.

Ako Talhe obilježavaju početak, onda Imotski kadija (2000) stoji kao kasni, ali centralni stub Horozovićevog opusa. Za Šemsovića, to je možda i njegov najbolji roman: postmodernistička igra izgubljenim rukopisom, strukturirana oko glasovite balade Hasanaginica, ispričane sada iz perspektive sporednog lika – nesuđenog muža nesretne žene.

Kombinirajući pronađeni rukopis, avanturistički roman, lirsko pripovijedanje, komprimiranu atmosferu Orijenta i sufijska učenja velikana tesavvufa, Horozović stvara “jedan od najmaštovitijih i najvitalističkijih svjetova bošnjačkog romana 20. stoljeća”.

U uvodnoj studiji uz izdanje Imotskog kadije, historičarke književnosti Šeherzada Džafić i Irma Marić insistiraju da se Horozovićeva književna, kulturna i identitetska složenost mora posmatrati u okviru bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali i “južnoslavenske interliterarne zajednice”. On je polivalentan stvaralac – pjesnik, pripovjedač, dramski i dječiji autor, putopisac, dokumentarist, ali se, kako ističu, u najvažnijem segmentu prepoznaje kao romanopisac te interliterarne zajednice. Sagledan u objektivnoj perspektivi, Horozović je “bitna, plodotvorna i nezamjenjiva pojava savremenog glasa naše književnosti”, markantno asimiliran u tradicije Borgesa, Camusa, Sartrea, Hessea i Kafke.

Iako je u književnoj javnosti prije svega afirmiran kao romanopisac i pripovjedač, Irfan Horozović je i antologijski pjesnik, s više knjiga poezije koje čine zasebnu cjelinu njegovog opusa. Njegova poezija premošćuje put od modernizma ka postmodernizmu: od magijski nadrealne slike do lirske pjesme snažne narativne gustine, od zavičajnog i tradicijskog iskustva do egzistencijalnog grča prognaništva, od vezanog stiha do slobodnog stiha i intertekstualne igre.  U tim se stihovima oglašava pjesnik koji pamćenje pretvara u pseudodokument, a lično iskustvo prelama kroz mrežu aluzija, citata i kulturnih referenci, zbog čega se njegovo pjesništvo, premda nastalo u sjeni velike proze, s pravom ubraja u reprezentativna ostvarenja savremene bošnjačke lirike.

Na pitanje “šta je Irfanu Horozoviću Bosna”, sam pisac odgovorit će da je to “jedna od ključnih riječi” u njegovom rječniku – riječ koja se preobražava od prve do posljednje knjige, od Zvečajskog blaga do Sokolarovog soneta. Prisjeća se uzbuđenja kada je u Talhama napisao poglavlje “Jesen u Bosni”: to je bio iskaz koji je podrazumijevao mnoštvo stvari – boje koje postoje samo tada i govore onome ko u tim bojama čita iskustvo bitisanja svoje zemlje. Horozović će u svojim intervjuima nizati naslove – Bosanski palimpsest, Psi od vjetra, Imotski kadija, Filmofil, Berlinski nepoznati prolaznik, William Shakespeare u Dar es Salaamu – kao logičan slijed jedne jedine teme: Bosne koja se piše preko vlastite ranjene kože, preko egzila, preko povratka, preko onoga što se na tekstu prepoznaje kao palimpsest, sloj preko sloja.

Žiri nagrade “25. novembar” s pravom će naglasiti da Horozović aktualizira pitanje individualnog i kolektivnog identiteta u cijelom svom tzv. prognaničkom opusu: u romanima Filmofil i William Shakespeare u Dar es Salaamu, kao i u knjigama dnevničko-esejističkog karaktera. Ta postmoderna ratna i poratna književnost intermedijalne i hibridne prirode ne mitologizira žrtvu i mučeništvo, nego insistira na ljudskom dostojanstvu, izgnanstvo i egzil, prognani grad i potreba za pamćenjem postaju ključne konstante posljednjih decenija njegova pisanja.

Sead Šemsović će, sumirajući tu fazu, naglasiti da Imotski kadija otvara izuzetno bogat period: Filmofil (2000), William Shakespeare u Dar es Salaamu (2002), porodičnu trilogiju Psi od vjetra (2003), Quadrigu (2005), romane Alfir i Sokolarov sonet (2016), uz brojne pjesničke i prozne knjige za odrasle i djecu. Time Horozović postaje “najplodniji bošnjački pisac svoje generacije”, zbog čega 2017. godine, uostalom, postaje laureat nagrade “25. novembar” za životno djelo.

Kao što kritika često ističe, Horozovićev opus je “kompozitno-integralni”: pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramatičar, autor za djecu, scenarist, ali i urednik, antologičar, promotor književnog života. On sam će reći da svaku ideju odmah vidi kao pjesmu, pripovijetku ili dramu, bez razlike između žanrova. Teatar je, kaže, bio značajan dio njegova života, iako nikad nije uspio da uradi baš sve što je htio; za djecu je počeo pisati tek kad su došla njegova djeca i počeo im pripovijedati priče.

Savremenici su često naglašavali da je u doba “radikalne trivijalizacije” književnosti ostao na istoj visokoj poetološkoj liniji. Na pitanje kako uspijeva opstati u vremenu bez udovoljavanja trendovima, Horozović će jednostavno odgovoriti da “nije istraživao promjenu”, jer je prostor koji je omeđio dovoljno širok i dubok za svaku priču koju je u njega pokušavao smjestiti.

U jednom kasnom intervjuu za sedmičnik Stav formulira možda najprecizniju definiciju vlastite poetike: u pedeset godina književnog stvaralaštva, u više od četrdeset knjiga, on pravi jasnu distancu od mimetičkog prikazivanja stvarnosti i umjesto toga bira figuru prepoznavanja. Užitak u oponašanju, kaže, zapravo je užitak u prepoznavanju, cijela postmodernistička kultura je “nova povijesna kultura mimeze i prepoznavanja”, a Horozovićev opus oslonjen je upravo na taj veliki mimezis koji anahrono prepisuje, varira i prepoznaje već postojeće tekstove svijeta.

Čitanje je za njega “vještina da se dokuče mogućnosti zbilje”, što svako vidi na svoj način, a zapisano ponekad vapi za novim osvjetljenjem, zato što se samo tako stvari mogu vidjeti višedimenzionalno.

U tom insistiranju na višedimenzionalnosti zbilje – na liminalnosti između fakcije i fikcije, između grada i egzila, između Orijenta i Evrope – krije se i njegova stalna misao o Bošnjacima: da se vlastito iskustvo ne može svesti na jedan jezik, ni na jednu povijest, ni na jednu granicu, nego ga treba stalno iznova prepoznavati.

U posljednjoj deceniji života Irfan Horozović vodi i jednu sasvim ličnu bitku – sa tijelom i bolešću. U razgovorima ne krije da ga je upravo pisanje održavalo “na površini”, da mu je, uz porodicu, darivalo vitalitet. Ta borba je vidljiva i u korpusu Apokrifnog frazarija, kolumne koju godinama piše i objavljuje u sedmičniku Stav.

Iz tih kolumni nastat će i knjiga Putnik pred ogledalom, ali i nešto važnije: osjećaj da se jedan od najvećih bosanskohercegovačkih prozaista još jednom vratio kratkoj formi kao laboratoriju mišljenja. U vremenu kada se književnost trivijalizira, on ostaje, kako ga opisuje kritika, “istaknuti predstavnik poetike magijskog realizma”, koji ne pristaje na jednostavna narativna rješenja.

Kada je Alija Isaković nekada davno zapisao da od Hasanaginice do Selimovićevog Derviša traje emanacija osobite duhovne komponente naše književnosti, mogao je teško naslutiti da će se taj luk jednoga dana nastavljati do Irfanovog Imotskog kadije. Upravo tu liniju povlače i tumači njegove proze: od narodne balade do postmodernog romana, od anonimnog pjevača do pisca koji u isti kadar uvodi Kafku, Borgesa i Šeherzadu, ali uvijek iz perspektive bosanskog, bošnjačkog iskustva.

Smrt Irfana Horozovića ne zatvara taj luk – ona ga samo učvršćuje. Njegova “balukabadska biblioteka” ostaje otvorena za nove čitatelje; u red ispred te Biblioteke, kako su primijetili priređivači Imotskog kadije, staje čovjek koji traži pristupnicu Znanja, kalfa pred Velikim Majstorom.

Danas, kada ga se prisjećamo, možda je najtačnije reći da je Irfan Horozović bio upravo taj kalfa i taj majstor istovremeno: pisac koji je znao da užitak u književnosti počinje onog trenutka kada u tekstu prepoznamo sebe i vlastitu Bosnu. U tom prepoznavanju će, i nakon njegove smrti, nastaviti da pulsiraju damari istinskog književnog života – onako kako je sam želio.